malam

Imam tu neku fobiju da će ljudi, kad me pogledaju, vidjet nešto loše. Ne znam točno reći što ni zašto je to tako, ali sigurna sam da bi psihologija to nekako povezala s mamom i tatom.

Ali, da ne bi bilo da sve ovo pišem u svrhu seruckanja po roditeljima, nastavit ću dalje, kako bi ova moja priča imala neki odgojno-edukativni karakter.

I tako sam se ja jutros, ničim izazvana, probudila kao bongo mačka. I umjesto tradicionalnog pranja zuba i pijenja kave, umila sam se i popila šalicu mlijeka. S obzirom da se ovog jutra nisam trebala šminkat, nisam znala što bi s viškom vremena, pa sam sjela u stolicu i neko vrijeme prela. To me poprilično smirilo, ali nažalost nije dugo potrajalo jer sam uskoro morala ići na posao. Jer, suprotno uvriježenom mišljenju, i bongo mačke rade.

Ono što me zabrinulo, bila je činjenica da će kolege primijetiti da im fali 1 čovjek a imaju jednu bongo mačku viška. Pa sam se odlučila prikrit. Oprezno sam prošla hodnikom, pazeći da nikoga ne sretnem i zatvorila se u sobu. Tamo sam satima vrijedno radila, a kad je došlo vrijeme za pauzu, nisam nikud izašla. Međutim, budući da radni dan traje 8 sati, a svi mi imamo neke potrebe, došlo je moje vrijeme da odem na toilet. Oprezno sam izašla na hodnik, provjerila da nigdje nema ljudi i potrčala sprintom do najbližeg wc-a. I sve bi to mogla biti idila, da svaka priča ne mora imat neki zaplet. Mene je tako po izlasku iz wc-a dočekala kolegica iz računovodstva. Najprije mi se požalila na bol u koljenu a zatim i na kolegicu s kojom sjedi u sobi. Onda je zastala, par sekundi me odmjerila i rekla kako imam baš lijepe nokte. Nakon nekoliko minuta svaka je otišla u svom pravcu.

Čini se da ipak svatko gleda samo svoj film.