< | rujan, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
...ja još volim malu beštiju dragu srcu mom...
ja
* * *
IME-Ema
DATUM ROĐENJA-08.03.1990
SKOLA-medicinska, 4.c
e-mail- Ema90@hi.t-com.hr
msn-im-sy@hotmail.com
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
lela
bafa
hrvac
angie
freddy
black_hunter
miha
plavusha rose
narky
zuja
Ivy
annamary
macan
tribunjka
veki
lora
kristina
ivana
hugolina
hip-hop
tena
zahir
konfucije
miss lynn
poison heart
toni
dolores
ja i franka
marina,ja,lora,lenkic,bilic
mega beba i ja
ana,franka i ja
petra i ja
ja i ana
ja,marko,matija,barbara
obožavan ovu sliku i ljude na njoj
lakoš i ja
Koliko krivih rici pobigne kroz zube...a ko ce ih stici
Free Site Counter
koliko vas je bilo ode!!!
Makar grub tvoj dodir bio,još mi godi
GETANIN
Tega san dana mrzija školu
Više san volija divit se moru
Otić marendat na Tomića stine
I s dičjon mašton poć u daljine
A tega dana život je propa
Čovik u veštitu od skupega štofa
Vika je "Svitu tu su mi stvari,
on ih je ukreja, getanin mali"
Osta san plačuć sidit na stini
Svu su mi boršu prosuli po rivi
Još i sad se sićan, vika je
Prašće, ako još nisi ukra, krast' ćeš
Ako san getanin i ja san dite
Vika san, ovo mi činit ne smite
U bisu san reka da me se ostavi
i prvon ga stinon puka po glavi
Ako san getanin i ja san dite
Vika san, ovo mi činit ne smite
Zbunjen san gleda di leži u krvi
A svi su vikali "to mu je tek prvi"
Doma su došla dva policjota
Odma me odveli bez imalo mota
Mater je ostala plačuć na skali
Nesritno dite vika je stari
Gleda san mater i tija se vratit
Otac je reka da ću mu platit
Pita san "barba, oće li bolit?"
Reka je "getaru, ol znaš i molit?"
Ako san getanin...
Nigdi je prošlo pola života
Otac je skonča, a mater sirota
Sama u tuzi se odala piću
Samo san doša da utrnen sviću
Nisan se više moga suzdržat
i bis u meni se počea trzat
Dalje od svega san pokuša bižat
A slike su davne me počele stizat
PIŠEM TI PISMO
Dugo nisam vidio svoj rodni kraj
Proljece je sada mene obuze sjeta
Ja ti pisem pismo stari prijatelju moj
Daj mi reci sto ima novo
Sve mi reci sto znas
I da l' jos svirate nocu pored rijeke
Sad je doslo lijepo vrijeme
Pjevate li one nase pjesme
Da li ponekad sretnes moju dragu
Je l' jos uvijek onako lijepa
Pita li za mene i da l' me ceka
Pisi mi sve
Jutrom kad se budim cesto tuzan sam
Noci su moje duge pozdravi drustvo i druge
Ja ti pisem pismo stari prijatelju moj
Daj mi reci sto ima novo
Sve mi reci o njoj
ŽIVOT JE TEŽAK ALI JA SAM JAČA
...nasmiješi se kad me vidiš OSTANIMO PRIJATELJI, jer nitko nezna što smo bilo, nitko nezna što smo htjeli OSTANIMO PRIJATELJI.
Kad te vidim spustim pogled
Sve do koljena
Jer se stidim da sam tebe
Ikad voljela
Sta me sad pitas kako si lopove moje mladosti
Puno sam bolje od kad te nema
Al sam i dalje nesretna zena
Sretno ti
Moja bivsa radosti…
Dvoje ljudi koji su se voljeli
ne mogu biti prijatelji,
jer svaki susret se svodi
na previse tajanstven pogled
da bi se oboje prestali nadati...
Da bez boli, pamtim te
trebam vremena
pa tiho kazem
cemu zagrljaj za kraj
taj prazan obicaj
više mi nije problem ici tamo zbog starijih autoriteta...nego zbog njih,koji misle da su osvojili cili svit,da su veci od svih nas...sebicni iskomplesirani ljudi...srica šta nam ostaje još malo.u jednju ruku teško mi je zbog onih koji su na svom mistu,normalni bez živcanih ispada...ali prije svega fer.......a u drugu ruku uhvati me neko olakšanje,blagi smiješak na licu kad se sitin da više nece donosit tugu u moj život pokvareni i zlocesti ljudi...
jel 100 kn puno za nekog ko ti 4 godine pravda tvoje izostanke koje provedeš na kavi,ko se za tebe bori da ne trusneš godinu,moli profesore da ti doslovno poklone tu dvicu...a ti toj osobi vracaš licemjerin picavanjem baš njenog sata....ma ta žena je zaslužila svo blago ovog svita,a ne samo tih 100 kuna...pa zašto oni ne mogu svatit da je za njih ucinila sve.a oni za nju ništa...a imaju priliku dati tih 100 kuna za dar,koji ce njoj puno znacit jer smo joj prva generacija..i prvi put u životu ispraca svoj razred u daljni život
ma...izdržat cu još tih par miseci
savjet -nikad nemojte nosit cipele broj manje...imat cete ptoblema sa palcima.
maštovit naslov jel da?
eee,ljudovi i ljudovke nakon ohoho vrimena vratila san se na svoj blog.ovo je bila najduža stanka u pisanju bloga,nije da nisan imala vrimena,nije da nisan imala tema,nego jednostavno priznajen da mi se nije dalo,tila san šta više iskoristit lito i lipo vrime...a bome to mi je i uspilo,prezdovoljna san,prvi veliki plus je šta san cilo lito bila sama u kuci,moji u tribunju,a ja u gradu...presritna,svi moji znaju koliko mrzin lito u tribunju i koliko mi je teško kad moran spremat stvari da se tamo priselin i onda automatski ostavit cilo društvo...ajme ajme,ali ovo lito toga nije bilo.
prispili smo na velik dio festi,to meni cini lito,pivanje na plazi,onda ples do ranih sati...pa opet plaža,nekad nocno kupanje...ali daleko najbolja festaj e bila na žirju,nas 13 u jednoj kuci 2 dana.predobro..jedna mana_malo hrane.pripremili smo sve osin hrane,ko se sitija da ducan na otoku nije ista stvar ka ducan u gradu (plus to šta je bila nedilja),ali bilo nam je stvarno super.
onda još jedna lipša stvar u mom životu:::ekskurzija...išli smo u grcku,bilo je predobro,skompali smo se više sa drugin razredima,tih 7 dana stvarno nam je bilo super,7 dana zaredon nespavanja,7 dana svako vecer u disku,vozili smo se na kruzeru (neznan kako se piše),predobra stvar,spavala san prvi puta u životu na krevetu na kat (za jedino dite u obitelji to je doživljaj),u jednom u iducih postova objavit cu slike...samo neznan na koji nacin jer ih ima oko 2000
pocela je i škola...maturantica san,lip i depresivan osjecaj,tuga jer nikad više necu u srednjoškolske kluipe..a opet lip jer nema više onog stresa od ispitivanja...ma kužite me
pocetak škole je ove godine obilježila tragedija koja je pogodila nas grad a bome i cilu županiju..u požaru na kornatima poginili su 11 vatrogasaca,uglavnom sve mladi momci,željni života,u gradu je sve bilo tužno,kad se upali televizija samo slike tužne i uplakane obitelji,i nama koji nismo poznavali poginule je bilo teško,ne mogu ni zamisliti kako je bilo bližnjima
to je to za ovaj put..u iducin postovima bi tribale biti slike sa fešta i ekskurzije