17.07.2008. - 16:52
U zg-u sam. having a great time...
riječi su suvišne. osmijeh je u potpunosti dovoljan =)
16.07.2008. - 08:57
osobna odiseja uma zarobljena u lutalačkoj tami autobusa. zapisano drhtavom rukom mehaničkog kretanja pod zvjezdanim blještavilom hibrida svjetlosti i tame.
suprotno uvriježenom mišljenju, avanturisti nisu hrabri sami po sebi. jednostavno imaju obraza suočiti se sa svojim urođenim strahom od nepoznatog.
putujete li noću, vi, koji nikada niste imali hrabrosti pogledati neugašenoj uličnoj lampi u oči, moći ćete iz prividne sigurnosti mehaničkog čudovišta neke vrste napokon vidjeti kraljicu, veličanstvenu noć, čija je kruna Mjesec, a plašt zviježđa, i čija se krv razlijeva po otvorenoj cesti izdizanjem vojske jutra.
pisano u autobusu, oko 2h po noći.
"... jer noćas sam samo jedan korak na cesti života..."
10.07.2008. - 23:42
suptilno i neprimjetno tonem u vrućinu omamljujućih nota zvjezdane prašine što me obavija prekrivena zelenim svjetlom.
još jedan stih uludo utrošen.
prisutstvo u sobi. netko teško diše posrćući. šok me prikuje za stolac.
sporadično se pomiču glasovi iz druge sobe. sporadično se pomiču moje misli, tražeći krivca za zagrljaj noći.
ne. ne treba mi krivac. već netko kome ću zahvaliti.
šutim i čekam.
zvuk gitare iz kuhinje. miris propuštenih nota. nije ljeto za njih, za njih je tek običan dan.
a za mene?
za mene je vilinska noć. možda i čujem vanjske zvukove. no moj razgovor s noći je potpuno izvan njihova dometa.
oko mene lebde crvene krijesnice, ne pržeći, već hladeći moju kožu.
osvjetljavaju mi glasove iz televizijske kutije.
moja osobna alfa i omega. moja simfonija plave, zelene i ljubičaste.
da mi je barem danas probdijeti noć...
"noćas se moje čelo žari, noćas se moje vjeđe pote, i moje misli san ozari, umrijet ću noćas od ljepote..."
09.07.2008. - 22:48
i čekaju i smiješe se u osjetljivoj debati.
i čekaju i gledaju kako se pokrećeš.
polako u zrakopraznom prostoru njihovog shvaćanja.
a nikad ne shvate.
i onda zatrebaš nove ljude.
dok oni čekaju i sanjaju da si uistinu shvaćena.
i tvoje stanice je opržilo sunce.
nikad u potpunosti crveno.
a oni čekaju i pokušavaju biti uravnoteženi.
i onda te pukne nevjerojatna sreća.
a oni čekaju i vole te.
uvijek potpuno.
i onda shvatiš da je svaki dan isti.
sunčan i pun riječi.
a oni čekaju da se probudiš iz vrućine.
i onda ti shvatiš da su ove reiječi tekle apsolutno bez reda i poretka onako kako su ti padale na pamet. i da čak ni za tebe nemaju značenje. bar ne povezano. ali ipak...
tu sam.
07.07.2008. - 22:57
oprostite mi što ne odgovaram na komentare, nemam kada ni gdje... al volim vas sve...
mirisi ljeta... mjesečina... starlight...
ljeto donosi... samoću?
ne postojim u ovim riječima, ili možda postojim, a ako i postojim, tada je to tek trak... u kojem se gubim kao u valu promatranom s broda... otočke avanture i ledeno čista boja mora... plava, a opet prozirna...
još jedna fotografija izgubljena u vremenu...
povija me vruć vjetar ljetnog uzdaha. i sad me razočaranje još drži. ma ne. tek toliko da ubije sparnu dosadu.
izgubila se ona euforija... povratak očekivan... ne zna se kada...
žao mi je. sad sam vas razočarala ovim ispraznodosadnomelankoličnim postom...
u redu je, zar ne?
hvala shelly na ljubavi =)
luv ya =)