Neke teške teme

Počitah tako ja članak o zaprepaštenosti gradonačelnice jednog njemačkog gradića zbog mogućnosti cvjetanja seksualne industrije u Njemačkoj. Neke europske zemlje su odavno to zakononski regulirale tako što su prostituciju zabranile, dok neke poput Njemačke su davateljicama seksualnim usluga omogućile bavljenje tim zanimanjem.
Razlog njezine zabrinutosti leži u činjenici da bi Francuska mogla donijeti zakon koijm bi se kažnjavali korisnici usluga čime bi njemačka sekusalna industrija procvjetala. Gospođa ne želi zabraniti taj očito unosan bussiness u njemačkoj, nego ju zabrinjava činjenica trgovine ljude, ono o čemu se u našem društvu ne govori kao da je neka tabu tema.
To je i glavna tema ovog mog osvrta. Prije nego li sam započela pisanje, otišla sam na stranice Nacionalne evidencije nestalih osoba. Ono što me uistinu iznendailo jest da oni kao oblike nestanka osoba ne navode mogućnost trgovine ljudima. Ako uzmemo u obzir činjenicu da se trenutačno nestalima vodi točno 2535 ljudi, i da velika većina njih nikad neće biti pronađena, zasigurno se radi i o trgovini ljudi. Točnije prema nekim izvorima ove godine je evdidentirano 10 takvih slučaja.
Zašto se trgovina ljudima javlja? Tko su žrtve takve trgovine? Kakva je praksa kažnjavanja u zemljama Europske unije?
Trgovina ljudima nije nova društvena pojava. Odavno je poznato da se žene s Istoka (Rumunjska, Bugarska i Ukrajina) dovode u civilizirane države Zapadnog svijeta da bi moćnicima pružale zabavu. Međutim, djevojke koje su najčešće žrtve trgovine bijelim robljem, obično su namamljene nekim drugačijim poslom.Najčešće im se nudi dobro plaćen posao modela o koje mu baš do tog trenutka mogle samo sanjati. Ali se taj njihov san vrlo brzo pretvori u noćnu moru kad postanu robinje suvremenog društva. Robovlasništvo traje i danas. Baš kao što su bogati robovlasnici u Ateni mogli zarađivati iznajmljujući svoje robove, tako i danas svodnici iznajmljuju mlade naivne djevojke bogatim starcima željnima „mladog mesa“. Također, postoje i drugi oblici ropstva.
Negdje sam pročitala da će Velika Britanija u doglednoj budućnosti izricati doživotne kazne zatvora za za teže slučajeve trgovinu ljudima i za moderno ropstvo. U susjednoj nam Srbiji za organizirani trgovinu se može izreći kazna do deset godina zatvora. Što je međutim s Hrvatskom? Kazne za izvršitelje su regulirane Kaznenim zakonom članak 105. i 106. gdje je maksimalna kazna zatvora deset odnosno petnaest godina.
Ono što je za našu zemlju poražavajuće, jest činjenica da nas je američki State Department okarakterizirao kao „destinaciju, izvor i tranzitnu zemlju za muškarace, žene i djecu podvrgnute trgovini ljudima u svrhu prisilne prostitucije i prisilnog rada" . Također navode kako hrvatska Vlada ne postiže niti minimalne uspjehe u prevenciji I uklanjanju trgovine ljudi.
Uz sve to, pretpostavljam da smo i mi svjedoci nekih oblika ropstva. Često se čuje kako je razbijen lanac elitne prostitucije. Zapitate li se ikad, onako u klubovima kako je tim curama, tko ih na to sili? Ne vjerujem baš da one na to pristaju iz čistog hira. Ili se možda radi samo o novcu ili je to moderni oblik ropstva. Ne znam. Ono što znam da nas taj trend nije zaobišao, ali i da se stvaraju predrasude prema svim lijepem djevojkama u društvu, te da su neka zanimanja odavno poznata kao paravani za prostituciju. Time ulazim u područje neke druge teme koju sad ne želim otvarati zato ću tu stati.