Kako sam se jutros probudila u sedam ujutro a zaspala oko pet iz istog razloga zbog kojeg sam se i probudila, jedva gledam u ovaj monitor koji me doslovno bode u oči, i previjam se od bolova u trbuhu. Fakjea! Ako išta na svijetu mrzim (osim vezat' marte) onda je to kada ne mogu normalno disat od bolova. Jutros sam trčala do kupaone i za sobom ostavljala tragove krvi po hodniku i stepenicama (bokte pa znam se ja i sama vratit u sobu). Uz sve to još sam uspjela lupit glavom u wc školjku i mislim da će mi ostat trajne psihičke posljedice.
Uglavnom, dok sam brisala jebenu krv sa stepenica sjetila sam se scene iz filma The Runaways. Zbog toga i pišem ovaj post iako bih trebala ležati na krevetu i smišljati neki originalni naćin samoubojstva jer nije da nisam popila već tri različite faking tablete od kojih nijedna ne djeluje. No da, umirat ću u agoniji bola, osim ako ne završim kao Kurt Cobain s količinom heroina u krvi dovoljnom za četiri predoziranja.
I don't give a fuck. Željela bih biti neodgovorna, glupa, nepromišljena, naivna i bezosjećajna. Ne razmišljati o posljedicama, ne odupirati se i probati sve ono dobro i loše što bi život stavio pred mene. Ne brinuti se za budućnost, živjeti za trenutak i umrijeti zbog svoje naivnosti, bezbrižnosti i glupog divljeg ponašanja. Never grow old, never die.
Mama don't cry, I just wanna stay high.
Ne želim više biti učenica s uzornim ponašanjem jer svi znaju da ja to nisam. I ne mogu se suzdržavati. Born to be wild, ne?
Like a true nature child we were born, born to be wild. We have climbed so high, never want to die. Born to be wild.
Glupa sam i boli me kurac, hell yeah!
Komentari (42) On/Off