|
|
| < | studeni, 2009 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
design by: x Legende Dizajni x
To smo ja i moje najjj frednice, koje su uvjek uz mene, u dobru i u zlu... Ja, Ana, Dea i druga Ana
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
ime: Maja
nadimak: ponekad mi netko iz efekta kaže "mama"... hehe
prezime: nemam ga!
frendice: Aleksandra, Dea, Ana, Nives, Nikolina... itddd....
slušam: strano i domaće...
rođendan: 09.07. jedne prekrasne godine
volim: čokoladu, svoju familiju, frendove i sve kaj vole mladi... ;)
ne volim: uobraženost, oholost, dvoličnost, osobe koje misle da su najpametnije na svijetu, MAHUNE,KELJ(...)
to bi bilo to...
Daleko si od mene,
Ono što radiš
Samo Bog zna,
I ja sam Mu zahvalna...
Pazi na tebe
Umjesto mene,
Budnim okom svojim
Bdije da nebi
Između nas nestalo čarolije...
Maleni,
Predaleko si
A opet si tu...
Nosim te u srcu
I za tebe čuvam
I ovu svoju nadu posljednju...
**Iako sve ovo vrijeme govorim svima kako sam ga zaboravila, nije istina. takvo nešto se ne zaboravlja brzo...ima dana kada ga se sjetim samo na trenutak, a ima dana kada mislim na njega bez prestanka...to me ugl. muči..teško mi je to sve zaboraviti preko noći.. cijelo vrijeme čuvala sam tvoje poruke koje si mi slao...poruke u kojima si mi pisao da me najviše voliš...a par dana nakon toga..opet sam bila glupača... znam da sam u ovim trenucima tebi NITKO I NIŠTA...i ti si u mojim očima nitko i ništa..ali srce to ne želi razumjeti..
iako te MRZZIIM, volim te.. :(
Mrzim te
Iz dna duše te mrzim.
Mrzim tvoje oči. Onima kojima me gledaš kao da nikad još nikoga nisi vidio.
Mrzim tvoje ruke. Onima kojima me miluješ kao da je to sve što si ikad u životu poželio.
Mrzim tvoj glas. Glas kojim mi se obraćaš kao da nikad nikoga nisi volio kao mene.
Uspiješ to svaki put. Kad pomislim da sam slobodna, pojaviš se opet. Točno u tvom glasu, u tvom držanju, u svakom slovu koju napišeš osjetim promjenu klime. Osjetim toplinu koju mi šalješ preko čitavog grada. Ne moram te ni vidjeti. Znam da si tu. I znam da me želiš.
Ali znam i da je najmanja sitnica dovoljna da se ohladiš. I da me ostaviš na milost i nemilost temperaturi apsolutne nule. Da mogu umirati u tišini, i da se nećeš ni okrenuti.
Kako me strah. Strah me toga što mi radiš. Srah me toga što sam krenula dalje, a sad si se vratio, kao da nikad nisi ni otišao. Strah me i svog razuma, koji mi ne dozvoljava da te samo mrzim, već mi nemilosrdno daje do znanja da ni ja nisam svetica. Da sam te povrijedila. I da sam učinila sve što sam mogla da odeš. U nadi da to ipak nećeš napraviti.
Otkud ti hrabrosti da se vratiš? Nakon svega? Nakon što si decidirano rekao da ti ni ne pada na pamet vidjeti me opet. Vidjeti me sa svom mojom ljutnjom, predbacivanjem, ogorčenjem. I opet, nisi izdržao. Već se opet javljaš. Hladnokrvno, nimalo zabrinuto, ali opet, svjestan svega i unaprijed mi izbijajući najjače oružje koje sam imala. Koji fascinantan um imaš. Fascinantan i poremećen. I želim te.
Da, mrzim te, želim te, prezirem te, divim ti se. I sve i ništa. Došao si u moj život da bi mi pokazao da su sva moja uvjerenja kriva, da bih pregazila preko svega što sam ikada mislila i u sebi osuđivala. Samo da bih došla do tebe. Ni ne znajući da li sam ti zabava ili sam te jednostavno zaintrigirala.
Ne znam što želiš sada. Letvica mi je ipak puno više dignuta nego prije. Nisam ni onako sjebana kao što sam onda bila. Ali bilo bi samozavaravanje da sad tvrdim da sam te prebolila ili da sam u stanju igrati (a pogotovo voditi) neku igru. Znam samo da je želja da te vidim prevelika. A šta će biti kad se vidimo, ne znam. Ali moram saznati. Znatiželja je ubila mačku. U ovom slučaju, ubit će i mačku i pticu. Jer očito je ta znatiželja ono što nas veže. I ono čemu ne možemo odoljeti ma koliko god da se međusobno povređujemo.
Ne mrzim te. A bilo bi mi puno lakše kad te ne bih ni voljela.
Preboljet ću te.
Znam to, znam sasvim sigurno. Preboljet ću te.
Moram to jednom izgovoriti glasno.
Moram izvući na svjetlo dana onaj tihi i uporni,
tako zgromljen osjet sa dna trbuha, dati mu zraka.
Propustiti ga svim posteljama
i stolovima za kojima smo sjedili.
Nisam bolesna, barem ne nasmrt.
Pomaknut ću to brdo bez sjene, sama samcata.
Prodisat ću. Kao šuma, kao stablo kojem gule koru.
Protrčat ću, slomiti taj samosvojni ponos,
tu šašavu vjeru u jedno i jedino.
Od tebe ću napraviti pjesmu koja nije sjećanje.
I ti se smiješ, kažeš: ne možeš to.
Nisi kamen, nisi otok.
Nisi geto, nisi lijep, nisi čudo, nisi zvijer.
Ti si moj odabir, zauvijek.
Znam taj osjećaj. Sada.
I vraća mi se dah kojim snažim pokret, mičem se,
lomim vrijeme i brišem zauvijek.
Preboljet ću te.
Znam sebe. Znam tebe.
I dan je, i nisam u krevetu.
I nema gropa u trbuhu, ustima, ušima, mozgu.
Hodam, zastajem, govorim, čujem, dišem.
Ti si kamen i otok kornatski.
Ti si pjesma koja nema sjećanje.
Ti si more bez savjesti.
