Boemska pjesma

noć je obojala ulice i ljude
tama je pala na naša lica
vjetar nosi čudne nevidljive oblike
djeca plaču od umora i pospanosti

mene je neka velika ruka bacila u to sve
hodam kao u bunilu
gledam u nebo; zvijezde se skrivaju od mog pogleda

idem prema nepoznatom životu
svaki korak je trenutak više bačen u prošlost
svaki je veći i dalji od prethodnog
sve nekamo ide
a u meni sadašnjost stoji
trga me, neda me u noć

hodam,gledam
ne pazim na skitnice
ne bojim se boema
ja sam sada dio njih
ja nekamo idem

- topi mi se sjena u vjetru -
samo duhovi znaju moje ime ...