tekstić-pjesmica o prolaznosti...?
Kako?
njegove su (-najljepše-na-svijetu-ikad-viđene) oči u njoj budile
čežnju izazvanu čim.. isuse bože..
čim...nečim nadljudskim,
ne postoje riječi.
njegove su ruke
bile grane poput hrastovih, gušile su ju,
- od ljubavi - ?
kako je moguće, njegove oči koje nekada u njoj su budile nadrealna
maštanja, osjećaje, porive, ljubav i nimfomaniju i želju da ga stisne
iznova u ruke i zgnječi od abnormalnog naleta topline u sebi kad bi
ga ugledala... kako...
kako?
je moguće, njegovo lice njegov pogled, njegove zjenice crne kao noći
i noći koje su proveli zajedno dirajući se otkriveni, utopljeni strašću,
zavedeni osmijesima i skrivenim znakovima tijela koje su savršeno
razumijeli a da pojma nisu imali,
kako,
toliko su se voljeli...
kako sada njegove su usne crvene i mekane Odjednom
za neka druga usta, dok njezina su izgubila svaki smisao, svaki trag sjećanja
nade, svaki trag okusa tako neodoljivog nekad... kako, dogodi se takva
tragedija, da nešto toliko nadmoćno
toliko strahovito, toliko veliko u svom postojanju tadašnjem,
nešto tako neobjašnjivo strašno, neki osjećaji tako veliki da
riječima se opisati nemogu, neke iskre neki znaci neke brige
neke nade neka imaginarna budućnost neka mašta neke želje
- pretvore se u jednom trenu Života u najstrašniju muku -
ostat će zauvijek
neispunjene...
kako, tako nešto veliko u jednom trenu
- nestane - , zar druga ruka se preruši u našu?
zar tuđa se lica preruše u naša?, glasovi nam
drhte ? ... nestanu i nečujni postanu, magija?
naše biće postane
prošlost, naše tijelo stranac, naši
osjećaji
hrpa neposložene robe.
zar je to neki prljavi trik...
?
