Memories... by Maiya

Neko sam vrijeme izbivala s bloga, no s opravdanim razlogom. Napokon sam, nakon tolikih godina, ostvarila svoju veliku zelju- otisla k sestricni u Beograd. Vec godinama raspravljam s njom o tome, no nikako da se odlucim, da skupim snage, hrabrosti, a ujedno i novaca. Uz to, kada sam bila mlađa, znala sam da me moji ne bi pustili samu. A vec sam odavno odustala od rasprave s mojim roditeljima, vec sam se odavno pomirila s tim da moji vjerojatno nikada nece otici onamo. Ondje je tatin rodeni brat, kojeg nije vidio od 1991. Sto to stoji izmedu njih a da se dosad nikako nismu mogli posjetiti, to mi nikada nije bilo jasno. Beograd nije tako daleko, a ratno vrijeme je proslo- svaki dan iz Zagreba prometuje nekoliko direktnih vlakova i autobusa za Boegrad. I ja sam jednostavno odlucila da vise ne zelim cekati na moje roditelje.

Prosle subote jednostavno sam spakirala stvari i otisla na vlak. Moji su se pomalo sokirali, jer vjerojatno nisu vjerovali da cu to zaista napraviti. Kada su vidjeli da sam odlucna, mogli su samo zasutjeti i dati mi nesto novca. Na kraju sam vidjela nemir u tatinim ocima, znala sam da i on zeli ici. No isto tako... znala sam da ponovno nece otici. U vlaku sam dugo razmisljala o tome. Kcer njegova brata, dakle moja sestricna, je osoba s kojom osjecam neopisivu bliskost. Vec godinama si saljemo duga pisma, fotografije, te komuniciramo telefonski ili preko interneta. Znamo gotovo sve jedna o drugoj, i godinama nam je ogromna zelja da se ponovno vidimo. Ona je tri godine starija od mene i pomalo me se sjeca iz djetinjstva, no ja se nazalost ne sjecam nicega. Nas dvije smo neopisivo slicne osobe... krv ocito nije voda.

Inace imam poprilicno cudnu obitelj. Sa vecinom bratica i sestricni imam prakticki nikakve odnose. Dalo bi se tu o cemu pricati. Mnogi jedva razgovaraju sa mnom. Ranije me to nije diralo, no otkako sam s dragim (a svi znate koliko je njegova obitelj brojna i koliko se dobro slaze), sve vise razmisljam o tim stvarima. Shvatila sam da je obitelj jedina na koju mozes racunati u nekim trenucima. Svaki put se iznova fasciniram odnosu mog dragog sa svojom bracom. Ja imam samo jednog brata, a nazalost on i ja imamo komunikaciju svedenu na minimum. Nesto se u meni, zahvaljujuci dragom, zaista promijenilo. Konacno sam odlucila raditi na odnosima s obitelji. Mozda su stvari s nekima zaista nepopravljive, no zelim pokusati. Za pocetak sam ucinila pravu stvar- otisla Ranki, jedinoj mojoj sestricni s kojom imam odlican odnos, a nazalost zivi u drugoj zemlji. Vec je udana, ima jednogodisnjeg sina. Toliko sam toga propustila.

Moram priznati, pomalo sam se bojala. Prvi put sam putovala sama nekamo. I to u Srbiju, nama ne toliko prijateljsku zemlju. No jako sam se ugodno iznenadila. Iako sam strepila cim smo presli granicu, vec uskoro je nekoliko mladica, koji su netom usli u vlak, zapocelo razgovor sa mnom. I bili su jako ljubazni, zanimalo iz je dosta toga o Hrvatskoj. Na kraju su mi poklonili karticu jednog njihovog mobilnog operatera, na kojoj je bilo nesto novca, kako bih mogla slati poruke jako jeftinu (inace mi u roamingu uzima oko 6 kn za poruku.) A kada smo usli u Beograd, u grad koji vec godinama doslovce sanjam, mogla sam samo promatrati sirom otvorenih ociju. Bila sam prepuna dojmova.




Ranka, njen muz i maleni sin, docekali su me na stanici. Zagrljaji, suze... gomila emocija. U slicnom je tonu protekao citav moj posjet. Nismo gubili ni minute, zeljeli smo maksimalno iskoristiti vrijeme. Ranka i ja nismo prestajale pricati, zeljele smo si reci toliko toga. A ja sam se naprosto zaljubila u njenog malenog sina, meni najslade stvorenje na svijetu. Neprestano sam ga grlila i ljubila. Dani su prosli prebrzo. Jedan citav dan otisli smo do njenih roditelja, mog strica i strine. Ponovno suze, smijeh, milijun pitanja. Nisam zeljela pitati zbog cega sve ove godine nisu dosli u Hrvatsku, jer na isto pitanje mi nikada ni moj tata nije odgovorio. Ocito postoji nesto sto Ranka i ja ne znamo, ali ne gubimo nadu da cemo situaciju kad tad promijeniti. Sve u svemu, moj posjet obilovao je emocijama. Nesto toliko intenzivno vec dugo nisam dozivjela. Tesko je opisati osjecaj kada zagrlis rodenog brata tvog oca, kojeg se niti ne sjecas. Samo jedno znam- vise necu dozvoliti da produ tolike godine a da se ne vidimo.

A Beograd? necu ovdje pisati putopise, jer sumnjam da bi to itko i procitao. Ako ikoga zanima grad, neka pogleda ovdje: Beograd. Uglavnom, u Beogradu zaista imate sto za vidjeti. Grad podsjeca da mnoge druge svjetske metropole, posebno u centru grada, gdje je vjecito zivo, sve je krcato ljudima i automobilima, te brojnim prodavaonicama (u kojima je sve jeftinije nego kod nas, primjerice kutiju cigareta cete platiti cak duplo jeftinije). Grad ima neku svoju karizmu, neki sarm, neki poseban duh. No ipak, vidi se da je dosta siromasnije nego kod nas. Znatno je vise siromasnih, da ne pricam o tome da u gotovo samom centru grada postoji pravo romsko naselje, izgradeno na smetlistu, a kucice su takoder nastale od smeca, kartona i slicnog- djeluju kao da ce se svaki cas prevrnuti. Nije rijetkost da koje od te djece zavrsi pod kotacima automobila proseci, jer djeca trce za njima trazeci koji dinar.

Ono sto mi se kod grada ne svida, jesto to da je podosta prljav, tj. znatno je vise smeca na ulicama nego kod nas. No ipak, ako dodete u Beograd, necete pozaliti. Zaista imate sto za vidjeti, pocevsi od kulturnih i povijesnih znamenitosti. Isto tako, necete pozaliti ako probate nesto od njihove hrane- ja nigdje u zivotu nisam jela finiji rostilj niti burek. Isto tako, grad ima jako dobar nocni zivot- cak i preko tjedna, izlasci su fantasticni. Isto tako, ne bojte se da ce ljudi biti neprijateljski raspolozeni prema vama kada cuju naglasak- jasno, svugdje ima nacionalista, ali ja zaista nisam dozivjela niti jedno negativno iskustvo. Svi su bili jako ljubazni prema meni. No, ako ne znate cirilicu, mogli biste imati problema- vecinom su svi natpisi na cirilici.




Uglavnom, ovo je bilo najljepse iskustvo u mom zivotu. Ne samo zato sto sam vidjela Beograd, vec zbog ostalih stvari koje sam na tom putu shvatila i dozivjela. Nadam se da cu vec uskoro ponovno vidjeti Ranku i ostatak obitelji, podno hrama svetog Save.

Cuvajte svoje obitelji. Nikada ne znate sto se sve moze dogoditi... a tada ce mozda biti kasno. Ponekad je prekasno za sve sto zelimo reci.

O tome u iducem postu.