Naše mjesto pod Suncem

09.09.2018.

Kao što to obično biva, bilo to prokletstvo ili blagoslov, imao sam vremena da razmišljam o smislu ovog/svog života. Dok sam trčao blatnim i močvarnim predjelima okolice Bedekovčine, vraćao sam se u glavi u daleku prošlost u kojoj su naši preci pokušavali uloviti svoju hranu ili pobjeći od neke zvijeri koja je pak pokušavala smazati njih. Čini se da je život onda bio u mnogočemu jednostavniji - nije bilo toliko izmišljenih potreba koje treba zadovoljiti. S druge strane, praktično znanje bilo je mnogo veće dok mi danas na gumb zatvaramo zastore i rolete. Moderni čovjek sve je nesposobniji, a uvjeravamo se da smo sretniji nego ikad. No, jesmo li?

Pustit ćemo generalni indeks sreće jer o njemu em nema dovoljno istraživanja, em svako razdoblje u ljudskoj povijesti ima svoje posebne kriterije. No, ostaje mjesto za skepsu jer danas imamo sve o čemu su naši preci mogli samo sanjati, a opet imamo i probleme i, čini se, rastuće nezadovoljstvo među mladima i starima. Jesu li ti problemi izmišljeni ili bi ih imao i naš predak koji je svaki dan većinu vremena provodio razmišljajući o i nabavljajući hranu koja će mu omogućiti da preživi? Trenutno nisam ni gladan ni žedan, a svejedno osjećam egzistencijalnu krizu i angst koju neće riješiti još jedna pročitana knjiga iz filozofije. Ipak, hoće li je bilo što riješiti?

Vidio sam danas krajičkom oka jednu fotografiju na Facebooku (zanimljivo da je ona objavljena od osobe koju ne poznam baš najbolje, vidio sam je jednom u životu i jedino što znam da je studirala filozofiju) koja objašnjava/opravdava poziciju da ne pronalaze svi ljudi u životu neku konačnu, svoju svrhu i ne zadržavaju određene hobije i strasti tokom cijelog života. Tako spomenuti imaju više strasti koje se ispoljavaju u određenim fazama njihovog života, kako napreduju oni, tako napreduju i faze, ali ne u smislu da su strasti iz adolescencije manje bitne od onih koje dolaze npr. u zrelijoj dobi. Tražeći smisao svog života, posao koji zapravo želim raditi, a da ne zapadam u tešku borbu s besmislom, nailazim na činjenicu da sam dosta toga u svom životu ostavio iza sebe, a u čemu sam, navodno, bio dobar. Tako sam nekad puno više užitka pronalazio u sviranju bubnjeva dok danas, s popriličnom sjetom, tu i tamo pogledam u podrum i vidim sve te silne perkusije koje skupljaju prašinu i čekaju neko bolje vrijeme. Da imaju dušu vjerojatno bi se one nadale da se vrati onaj stari ja koji je provodio sate i sate vježbajući.

Danas osim u radu na sebi, fizičkoj aktivnosti i nužnoj socijalizaciji, uživam tako jedino u proučavanju knjiga i razmišljanju o svijetu u kojem živimo. Preferiram žene, a ne dječake, ali bih se s ovakvim ustrojem uma puno bolje snašao u antičkoj Grčkoj nego u modernom svijetu koji od mene traži sve i svašta, a ja sam dobar jedino u ljubavi i donekle u razmišljanju. Nadam se da sam tako uspio profiniti svoju svijest i doživljavanje stvarnosti jer vjerujem da kroz svaku pročitanu stranicu mi neupitno napredujemo, vidjevši nakon nje više nego što smo vidjeli prije. Kako ipak to utječe na našu sreću i treba li vidjeti više ili se vratiti nazad, samo nešto uzeti kao svoje i početi to raditi? Dijete sam postmodernizma i zbog silnih opcija moguće je da ne mogu zvučati tako sigurno jer sve se može staviti pod pitanje, sve se može staviti pod sumnju.

Vidim tako oko sebe da se zemlja trese mnogim ljudima pod nogama, no oni možda uopće ne znaju da su pali u zamku previše mogućnosti. Prijatelji i poznanici koji su završili fakultete i imaju diplome rade poslove koji nemaju nikakve veze s njihovom strukom, kažu da to tako mora biti: "Od nečega se mora živjeti". Ja, nažalost, to ne nazivam životom nego pukim životarenjem i gledam previše bića oko sebe koja misle da su nešto postigla, a zapravo je to blijedi sjaj onoga što bi mogli biti. Gledam tako sebe kako propadam u mukama i dvojbama, ali i osobe koje volim, a to nikad nije dobro za samopouzdanje i općenito za nastavak zdravog života. Rekao bih jebena država i sve poslao u kurac, ali onda shvatim da smo sami krivi što biramo to što biramo. Laže li nam se? Da. Jesmo li prisiljeni stalno ponavljati jednu te istu pogrešku? Ne ukoliko se držimo metode pokušaj-pogreška. Držimo li se je? Nimalo.

Ako se uvjerimo da je nešto za nas što slučajno nije, to je dobar put prema propalom životu. Tako se silna vojska jebenih idiota uvjerava da im je dobro dok za bolje nisu nikad ni čuli. Naime, oni nikad nisu ništa o tome ni čitali. Kako onda takvi ljudi mogu meni govoriti što je za mene dobro, a što nije? Meni se sad trenutno može činiti da bih bio sretniji kao taksist, a zapravo samo nemam snage da učinim ono što moram, nemam dovoljno volje da budem ono za što sam napravljen... a onda opet uviđam da sam u duploj zamci jer nešto u meni vjeruje da postoji nešto za što sam napravljen. Što ako sam napravljen nizašto?

Čini mi se da imam silno znanje, ali sam univerzum zna da ne znam što bih s tim znanjem učinio. Na početku svog studija sam jednom vidio gospodina u tramvaju, vidno mentalno poremećenog, koji je gledao sve ostale kako jure i žure nekud i zavapio: "Bože? Svi nekud idu, a kud da idem ja? Što si meni namijenio?" Dok gledam unatrag na taj susret shvaćam kako sam onda bio uvjeren da znam što bih sa sobom, a danas bih lako mogao i sam gledati u nebesa i pitati ta ista pitanja.

Oznake: mjesto.

Preko Kalničke grede ili Potraga za srećom

19.08.2018.

Negdje između trećeg i četvrtog kilometra mojeg trčanja od mosta do mosta, zaustavio me profesor Antončić i odmah pucao u glavu: "Što je to sreća?"

Pogled s početka prelaska Kalničke grede

Naša mala rasprava potrajala je neko vrijeme, ali svakako me zatekao s ovakvim, nesvakodnevnim pitanjem koje se definitivno ne postavlja strancu. Već dvadeset godina profesor ispituje ljude i gleda njihova začuđena lica. Postavivši takvo rekao bih esencijalno pitanje, čovjek može svašta otkriti o ljudima i njihovim željama te misaonim preokupacijama. Trebalo mi je malo vremena da se priberem, ali tada sam rekao: "Sreća je kad si s osobom koju voliš i ona voli tebe." Sastavio sam tu rečenicu kao školarac, a s tim odgovorom vjerojatno iskazao umne postavke jednog srednjoškolca. No, nije ni previše bitno ukoliko je odgovor bio iskren. A ovaj je stvarno bio, ja sam ovisnik o ljubavi. Kako bi doktor Harari rekao: mentalitet mi je više dijelom srednjovjekovnog imaginarnog poretka nego ovog današnjeg individualističkog. Živim jednim većim dijelom u očima drugih, ali tko ne živi? Uostalom, ova problematika postaje jasnija kad se radi o osobi kojoj pripada vaše srce - naravno da je ne želite razočarati. Ipak, ne smijete zaboraviti da ne razočarate pritom ni sebe.



Već dugo nisam koristio ovaj blog za bilo što osim za izvještaje s planina u kojima ste, nadam se, uživali. Htio sam ovaj post napisati uz minimalno riječi te maksimalno slika jer to je danas čisti pogodak. Neka ljudi tumače štogod žele, ti im samo na pladnju serviraš inspirativne fotografije. Plan mi se po putu izjalovio i odlučio sam se, sad stvarno, vratiti u daleku prošlost - svoju, ali i prošlost ovog bloga. Sjećam se da su prvi postovi uvijek uključivali priče o mojim tadašnjim prijateljima, počecima naših izlazaka, ali nakon nekog vremena i izljeve ljubavi. Koristio sam ovaj blog prilično primitivno, kao što čimpanza koristi tehnike češkanja i ulizivanja, ali i segregiranja i pokazivanja zubiju. Moje tadašnje režanje još nije bilo toliko britko i moglo me se lako pobiti, ali nitko to nije radio. Moji prijatelji su tada također bili mladi i, što je najbitnije, nisu znali pisati.



Pisao sam ljubavne pjesme, posvete i himne, a volio sam svim srcem i nikad nisam znao za manje od toga. Izgarao sam kao žar tisuću umirućih sunaca, zapalio sve oko sebe, a na kraju i sam izgorio. Pokupljao svoje dijelove iz pepela, prekapao po kostima, plakao i umom pokušavao shvatiti što sam krivo učinio? Znao sam da ova grobnica ne može zauvijek ostati tmurna i nepristupačna, nakon nekog vremena opet bi izraslo cvijeće. To je zbog otvorenosti srca i kapaciteta da se ponovno zavoli. Čak i oni koji misle da nikad neće voljeti tako kao što su voljeli dosad, osjetit će opet taj plamićak i onda ide priča praktički ispočetka, uz malo više iskustva.


Jesam li plakao? Jesam i to pošteno. Budio sam se u znoju i imao noćne more u kojima apsolutno sve propada jer moja ljubav nestaje. Trenutno se opet nalazim na jednom takvom raskrižju i pitanje je što ću sljedeće učiniti. No, to što ću učiniti nije uopće bitno. Ono što je bitno je činjenica da osjećam i dalje taj plamen i mogu ga iskoristiti za uništenje ili za kreaciju. Neću se prenagliti, ali mislim da se dovoljno poznajem kako bih mogao reći da nikad ni neće biti drukčije u mom životu. Za mene nema površnih zabava i tričarija, sve ide iz srca, sve je iskrenost i ona sve pali pred sobom. Ako sam pogrešio, ispričat ću se. Ako sam u pravu, preokrenut ću planine da pokažem kako su ipak drugi u zabludi.



Moja Iluzija (za one koji ne znaju, na sanskrtu se iluzija kaže upravo maya)

Potratili smo najbolje sunce kolovoza,
Ali ne brinem se jer imamo neonska svjetla bankomata,
Plankove i trčanje između mostova,
Da štite nas od ljubavnog bankrota

Imamo i tisuće mjesta i poslova
Koji nikako nisu za nas.
Imamo milijune svjetova na pladnju,
Romantičarskog konzumerizma.

Ti i ja, ti i ja,
Sastavljeni od osjećaja.
Ti i ja, ti i ja,
Još samo jedna anegdota.

Možemo se utopiti
U intersubjektivnoj stvarnosti.
Zajedno možda možemo,
Naučiti i plivati.

Zamahnuti, udahnuti, zaroniti,
Duboko ispod površine,
Svemirske tišine dok
Zagrljeni gledamo u noćno nebo.


Ako dobro pogledate, na ovoj fotografiji možete vidjeti jednu skrivenu životinju koja vreba na planinare

Bilo bi malo za reći kako se osjećam poput miša koji sjedi na obali rijeke i gleda u brod koji tone, a na njemu je još toliko toga što se moglo doživjeti, što se moglo dati. Taj brod je jedan alternativni svemir, taj brod je jedna mogućnost u kojoj se budućnost mogla nastaviti kretati. Gledam lica koja ostaju na brodu, a na premcu stoji ona. Želim se rastrgati, skočiti i zaplivati natrag, a čini se da to i radim. Boreći se protiv inteligencije univerzuma, znam da sam napravljen upravo za ovo, znam da moram učiniti ono što moram učiniti. Ako se prestanem boriti, nikad si neću to oprostiti. Ako ću izgubiti boreći se, jednog dana ću na sve to gledati sa spoznajom da sam mnogo toga naučio. Jesam li? Sumnja će uvijek postojati u umu čovjeka koji promišlja, pogotovo kod onog koji to previše radi.



Tako ispisujem ovaj papir kako bih rekao dvije riječi koje svi potajno želimo čuti. Urlam iz sveg glasa nad jezerom usuda koje je toliko ogromno da nisam siguran može li me ona uopće čuti. Izmišljam stvari, čujem tisuću glasova u svojoj glavi koji me žele pokopati. To je paranoja i ona je stvarna. Šapućem samom sebi da može biti bolje i nastavljam dalje kroz tišinu, povremeno mašući svojom glavom kao čovjek koji upravo gubi vlastiti razum. Život je baš to - vrtuljak na kojem si malo siguran u sebe i svoje postupke, a onda opet dvojiš jesi li učinio ispravnu stvar. No, ako sam u jednu stvar siguran onda je to ovo...



I dalje te volim.



Oznake: potraga za srećom

Put za Veleškovec ili Hodam kao šerpa, gostim se kao car

20.07.2018.

Iako već jedno vrijeme traju ljetne vrućine i ovaj blog zjapi prazan, nije istina da se ne kroči po planinama. Odlučio sam pomoći dobrom prijatelju koji je otvorio portal (kurziv.net) te sam putopis u tri dijela o lutanju Južnim Velebitom objavio kod njega. Slijedi još treći dio koji se kuha, a ovdje prilažem poveznice na prva dva članka:

CRNOPAČKA UHOLOŽA

MALA MOČILA I PRALAŽIŠTIPAVČIĆI

No, u međuvremenu sam se odlučio na jednu drugu, sjeverniju avanturu. Svake godine okupim ekipu hrabrih pojedinaca te se tako zaputimo biciklima do Veleškovca (selo blizu Konjšćine ukoliko vam to nešto govori). To je postao već svojevrsni ritual. Ove godine me pak kopkalo da napravim nešto drukčije, da se dočepam Veleškovca drugim sredstvima. Vitalan i oporavljen od Južnog Velebita, odlučio sam napraviti tzv. vertikalu Ivanščice.

Pogled na Ivanščicu iz Ivanca, 5:50 ujutro

Friščićev mlin u pogonu!

Životni (romantični) ciljevi

Raspitao sam se tko želi ići sa mnom, ali je većina imala nekog drugog posla ili jednostavno nije bila raspoložena. Ipak je to dosta veliki komad puta za prehodati, a svladavanje Ivanščice je u biti najmanji problem. Ono čega se treba bojati je zagrijani asfalt i pristojeće tabananje. Srećom se Ivanščica može proći u planinarskim patikama pa onda i asfaltni dio obavljate u njima, a ne recimo u gojzericama. Sjeo sam na vlak za Ivanec koji kreće iz Varaždina u 5:27 te sam oko 5:50 bio u Ivancu i krenuo se penjati prema Prigorcu. Temperatura je bila i više nego ugodna, a već sam onda sumnjao da ću žaliti za ovim ranim rajom sjeverne strane Ivanščice. Čega se najviše boji ćuk sjeverne strane Ivanščice? Vrućine i pakla koju sprema južna strana dakako. Za uspon odabirem Mrzljak po kojem već dugo nisam išao do vrha te ga gazim bez prevelike muke - Pionir je trenutno standard našeg uspona na Ivanščicu.
Pogled na Ravnu Goru blizu vrha Ivanščice

Ovakvog Pasarića volim - dok ga imam samo za sebe!

Pogled s vrha

Na vrhu tišina i mir. Pasarić spava i vlada određeni spokoj koji ovdje nikad ne osjećam kada su velike gužve. Puše vjetar pa se na samom vrhu ne zadržavam dugo. Pojeo sam jedan sendvič i popio malo vode te poletno nastavljam svoj put. Sljedeća postaja je planinarska kuća Belecgrad, ali prvo obilazim Hanjžice i Francovu sjenokošu na kojoj se sprema ne-fer igra lova na divljač. Naime, majstori lovci su stavili na gornjoj strani sjenokoše čeku, a južnije stoji hranilište. Nisam baš siguran da bi gospon Franc to odobrio. Prolazeći sjenokošom, gledam prema Medvednici i jugu te razmišljam kako bi bilo dobro jednom ovdje prespavati u šatoru.
Šumoviti vrh Hanjžice

Francova sjenokoša i pogledi prema sjeveru

Put vijuga i ne pušta me da se naglo i direktno spustim do Belecgrada. No, put me na kraju dovodi do poznatog mjesta - ulaz u Kopanju, tzv. Belečki kanjon smrti kojim smo jednom davno išli gore. Srećom (ili nesrećom?), ovaj puta se po Kopanji spuštam. Drveće me štiti od prodirućih zraka sunca. Spust je na mjestima prilično strm te situacija nije najpogodnija za koljena. Da stvari budu još zanimljivije, pred kraj moram zaobilaziti napadalo drveće. Onda srećem gospodina Petra Babića, bubnjara varaždinskog benda Bednja, koji vodi hrpu stranaca na vrh Ivanščice po Kopanji. Neki su izgledali dobro dok su drugi bili pomalo uspuhani. Onda sam još saznao da kad se spuste na drugu stranu idu pješke do Lepoglave. Hm, pa radimo sličnu stvar onda! Nažalost, nisam se u tom trenutku iznenađenosti sjetio da predložim neka idu Vilinskom stazom sve dolje do Lepoglave. Nadam se da nisu previše tabanali!
Nevolje u Kopanji

Planinarska kuća Belecgrad

Dolazim do planinarske kuće Belecgrad te vadim dnevnik u koji zapisujem par riječi i trenutno vrijeme. U glavi sam zamislio da moj put ima tri faze od kojih je prva dio puta od Ivanca do vrha, drugi dio je od vrha do Beleca, a treći, i najgori, je dio od Beleca do Veleškovca. Krajičkom oka sam već prilikom planiranja puta vidio da prolazim kroz Gornju i Donju Batinu, ali nisam mnogo mario za to. Prije dosta godina, kada smo biciklima išli do Zlatara i Konjšćine, zaradio sam sunčanicu i prilikom vraćanja kući smo se moj prijatelj Buć i ja izgubili negdje kod tih prokletih Batina. Bili smo mladi i nismo znali čitati kartu, a GPS na mobitelu nismo ni koristili. Od onda vlada praznovjerje da ja gubim snagu i energiju u tim Batinama više nego drugdje. Došlo je vrijeme da razbijem taj mit!
Polako izlazim iz zagrljaja Ivanščice i ulazim u treću fazu putovanja

No, napustivši šumu i povremenu hladovinu koja je još bila prisutna u Belecu, južna strana Ivanščice je po ovom odvažnom i glupavom ćuku počela silovito udarati. Stavio sam maramu s UV zaštitom i naočale te prijazno pozdravljao sve nadolazeće mještane. Da u svakom mitu ipak ima malo istine postalo mi je jasno kada se Donja Batina magično izdužila, a moje tijelo se počelo zagrijavati na pržećem asfaltu. Da budu stvari gore, počelo me mučiti lijevo koljeno te je posebno boljelo prilikom bilo kakvog spuštanja. Tu negdje sam stupio u kontakt s Vinkom, mojim dobrim prijateljem i domaćinom, te indirektno počeo dogovarati akciju mojeg izbavljenja s te vrućine ukoliko će biti potrebno. Sve je bilo jasnije da će jedna takva akcija biti potrebna.
Daleko sam dogurao u udaljavanju od Ivanščice

Zadnjim snagama, trošeći posljednje kapljice vode, došepao sam do glavne ceste kod Bočadira (lijevo za Novi Marof i Varaždin, a desno za Zabok i Zagreb). Pasja vrućina je već prošla na moje tijelo i kad sam buljio u tablu koja vodi u smjeru vidikovca Lasače, Vinko je dojavio da samo ostanem na mjestu i da dolazi po mene. Do Veleškovca bilo je još kojih pet kilometara i mislim da bih se na kraju i do tamo dovukao, ali dodatni problem je što već jedno duže vrijeme na ovom potezu obnavljaju cestu te bi me prvi prolazeći kamion zadušio prašinom koju bi podigao.
Putokaz za vidikovac Lasače

Ovdje završava dio priče u kojem hodam kao šerpa, a počinje onaj gdje se gostim kao car. Vinko i njegovi (posebno hvala gospođi Gršić koja je i predobra prema takvom nevaljalcu kakav sam) me uvijek gospodski ugoste. Spomenut ću samo da smo kao predjelo dobili komadiće mozzarelle, kruh i domaći bosiljak. Nevjerojatno je prijalo, a to je bio samo uvod za pire krumpir, pohane tikvice, sojine medaljone i miješanu salatu. Većinu dana smo Vinko i ja proveli na terasi, skriveni od sunca, pričajući o koječemu i smijući se pritom. Uglavnom, svaki put jedva čekam da se opet vratim u Veleškovec!
Medvjeđe dobro pivo!

Najbolji bosiljak - domaći bosiljak!

GPS trag

Sveukupno sam prošao 28 kilometara te hodao šest i pol sati. Sada ostaje samo transverzala i onda mogu reći da sam najveći ljubitelj Ivanščice.

Oznake: Ivanec, Prigorec, Ivančica, Mrzljak, Hanjžice, Francova sjenokoša, Kopanja, Belecgrad, belec, Gornja i Donja Batina, daleki Bočadir, Veleškovec, pivo, hrana, život

<< Arhiva >>