Samom sebi najbolje društvo ili Od prave nule do tisuću četiristo

17.05.2020.

Sad sam vidio Učku, ali vidjela je i ona mene. Volim misliti da me zaljubljeno gledala kada sam se hitro penjao po njoj, gazeći prepreke koje su me pritiskale, padajući na trenutke u očaj, ali nadvladavajući sve što je naišlo. Makar, bilo je tu i ne baš ugodnih prizora. Krenimo redom, a to je nulta točka.

Medveja beach - lokalni šerifi piju pivo od ranog jutra na terasi zatvorenog kafića, a ja pozdravljam more i krećem

Osjećam potrebu da dam uvod i kontekst ovom pothvatu. Planinarska škola i naš izlet na Žbevnicu gdje smo učili čvorove, planinarili po noći (neki i više puta gore-dolje) te se družili uz rakiju i pivo. Pod okriljem noći i pomalo pripit(i), hodali smo od planinarske kuće do vrha Žbevnica kada sam ja, taknjen (ili kako bi rekao veliki učitelj Igor Mandić i ostali filozofi - pjan), postao previše društven te iznosio svojoj noćnoj planinarskoj bandi prijedloge da odemo jednom svi zajedno na Vojak. Možda sam ispadao jako naivan jer sam pozivao Pazinjane/Istrijane na pohod na njihovu lokalnu planinu, ali koliko sam čuo - mi, sjevernjaci i stranci, prošli smo i vidjeli više nego neki domaći planinari*. Tako sam ja, zelen još i nov, predložio, u pauzi od potezanja pelina iz flaše (nisu još bila corona vremena, dijelilo se sve), da idemo na Vojak od, zamislite, Poklona. Iskusniji kolega koji je vidljivo u kondiciji, a bavi se i penjanjem, nasmijao se i rekao: "Ako već idemo, onda idemo iz Medveje. Poklon - Vojak je prelagan."

I to je to. Ostalo je to ime visjeti u mojoj glavi. Kasnije smo čuli od vodiča i predavača u pl. školi da se uspon iz Medveje može računati kao kondicijski dokaz spremnosti za Alpe i neke ozbiljnije planine u Europi. Ruksak od dvadeset i pet kila i piči pa vidi od čega si napravljen. Ne moram Vam napominjati što se događalo u mojoj glavi.
Učka - Vojak, 5 sati ili zastrašivanje neprijatelja u kampu Medveja - odustani dok još možeš

Tabla kod ulaska u (pra)šumu i početak penjanja prema Lovranskoj Dragoj

Uspon je konstantan i uporan, ali ništa neizdrživo zasad i u ovoj mjeri. Ne znam za koliko sam došao u Lovransku Dragu, ali dan je bio idealan za planinarenje - oblaci su skrivali sunce, a i da ga je bilo, krošnje štite planinare na, rekao bih, većini staze.
Proučavanje karte kod Lovranske Drage. Tu negdje me prešao jedan trailer - to je, mislim, jedina osoba koja me jučer prešla na stazi

Zanimljive staze koje prolaze pokraj dvorišta i kuća

Ne znam kako im ide boćanje, ali klub imaju! A imaju i lijepi prostor za fešte tijekom i poslije utakmica

Nakon Lovranske Drage opet treba stiskati zube i upirati snage jer slijede vijugavi usponi. Bit ću sasvim iskren: nije pomoglo pijenje jakih piva prošlu noć, ali nije pomoglo ni to da sam osjetio potrebu izvršiti veliku nuždu. Prijatelj trailer mi je pričao kako tu nema mnogo pitanja i pogovora kad to negdje na stazi stisne, a ja dosad nisam imao s tim iskustva. No, evo i prvog "sranja" na planini, ali nije bilo tako lagano. Uska je staza, uspon je postojan, čovjek ne može naći mjesto kako bi se barem uz minimum ugode olakšao. Tako sam jedno vrijeme stiskao zube (i druge stvari) da bih konačno došao do zamračenog prašumskog dijela staze koja slijedi suhozide - lijepi prizori inače, ali meni su bile neke druge, hitnije stvari na pameti. Da se pogorša ionako gusta situacija, spušta se po stazi obitelj planinara, dječak svašta ispituje tatu, a on govori o genima zmija i drugih životinja. Vjerujem da je bila zanimljiva tema za razgovor, ali samo sam htio da NESTANU! Ostao sam sam i skočio u grmlje. Prijateljski savjet: uvijek, ali uvijek nosite sa sobom wc- papir i/ili maramice. Naoružan sam do zuba i konačno obavljam to.
Suhozid uz stazu, ovdje se mogu vidjeti vilenjački prizori

A ima ovdje i hobbita

Osjećam instantno olakšanje te pijem malo vode. Jučer sam bio, nakon dugo vremena, u situaciji gdje sam skoro odustao. Znam to po tome kada mi se počnu javljati misli i unutrašnji monolog: "Znam da će ti to teško pasti, ali treba i pametno je odustati dok znaš da nešto ne ide, dok nisi u stanju...". Međutim, ja sam itekako u stanju! Je li ovo drugo glas bolesne ambicije kako nas uče po školama? Možda! Moguće da sam ovdje, smeten hitnošću situacije i pukim uživanjem u prašumskom ambijentu praznih crijeva, profulao putokaz za Vojak preko Vrata te sam skrenuo za Malu Učku. Nisam pogrešio mnogo jer sam uskoro stigao do pl. skloništa Babino sklonište. Tu je i vidikovac Babin Grob s kojega se pružaju prekrasni pogledi. Sjeo sam na travu i gledao prema moru.
Ne seže pogled daleko, a i kameru na mobitelu bi možda malo trebalo očistiti - ipak se povlači te često vadi i sprema po džepovima, prljavim i znojnim rukama...

Čista uživancija nakon patnje, najgore je prošlo

Pogled na drugu stranu - vidi se moj cilj!

Nisam ovdje bio sam. Prvo me kod skloništa dočekao jedan hobbit (dječak koji je mogao imati 5 godina) i rekao da ovdje žive patuljci. Nakon dugog razdoblja tišine i pokoje psovke na račun vlastite gluposti, progovorio sam i baš mi je drago da su tema bili patuljci. Sviđa mi se komunikacija na toj određenoj nevinoj, za život zainteresiranoj i ne-razočaranoj razini - to je stanje uma koje bi svi mi, usprkos nedaćama i teškoćama koje pred nas baca život, trebali zadržati, sačuvati i naučiti kultivirati. Kucam na vrata skloništa, ali nema nikog kod kuće. Hobbit me prati i govori: "Ne možemo nutra". Veselim se kad iznad svoje glave vidim ključ koji je izvan vidokruga malog hobbita.

Kažem: "Sad ćemo to riješiti!"
Hobbit jako zainteresirano: "Imaš ključ???"
"Naravno da imam, svi ga imamo!"
Hobbit me zbunjeno, ali pun nade, gleda te mu dodajem ključ i puštam da otključa sklonište.

Ušao je pomalo oprezno u sklonište, ali ubrzo se zabavljao s pečatima i uprljao svoje radne rukavice. Naime, došao je ovdje s tatom koji popravlja sjenicu smještenu uz sklonište. Uobičajeno malo sklonište s jednim krevetom na kat. Tada krećem gore za Babin Grob gdje je skupina od četiri planinara. Dvije žene i dva muškarca žustro raspravljaju o crkvi, misama, molitvi i patološkoj poremećenosti nekog muškarca koji je ljubomoran na najmanju sitnicu i zato se razveo od svoje žene koja to nije mogla trpjeti. Moj, za vlastite ukuse, predruštveni mozak kalibriran je da dobro čuje ovakve stvari, potrebno je za brzo uklapanje u društvo i prijateljevanje sa strancima. A i nije da su šaputali. Jedan od planinara me pozdravlja, a dok su me žene vidjele, rekle su: "On je došao ovdje sam? Pa šta, on je samom sebi najbolje društvo." Ubrzo nastavljaju dalje svoje rasprave, kvareći savršen i spokojan pogled, a meni počinju faliti hobbiti i priče o patuljcima. Zanimljiviji su od ljudi i njihovih blebetanja.
Trčeći grabim, pronašavši novu snagu te razmišljajući o patuljcima i njihovoj ljubavi prema kopanju i ispijanju piva, prema Maloj Učki

Tu je veselo i sprema se fešta, ali ja nastavljam dalje. Na putokazu piše Vojak 1h 15min. Pamtim vrijeme. Tu postaje prometno te prolazim ljude po putu do vrha.
Evo me već na grudima gospođe Učke, pogled prema jugu

Zadnji strmi dio stišćem, sad nije vrijeme za usporavanje!

Dostižem svoj cilj - od mora do 1400 mnv - za tri sata i petnaest minuta. Od Male Učke do vrha dolazim za trideset i pet minuta

Pogled prema Rijeci, gradu koji teče

Zadovoljan sam. Sjedim ispod kule na Vojaku i jedem sendvič i kisele krastavce. Vjetar u kosi. No, treba se vratiti! Odlučujem se spustiti kroz Vrata, strmi spust/uspon u blizini Vojaka preko kojeg se ide za Lovran, Lovransku Dragu, ali ima i skretanja za pl. dom Poklon. Štapovi puno pomažu pri spuštanju.
Lazovi dvori usred šume - jako zanimljivo zdanje, a netko si uređuje i vrt

Slijedi druncanje po nizbrdici prilikom kojeg sam više puta poželio da sve ovo čim prije prođe jer me pomalo bole koljena. Ništa strašno, ali koljena najviše pate u biti prilikom spuštanja. No, jurim i gravitacija mi pomaže (ili koljenima odmaže, kako već gledate).
Zanimljivo zdanje dolje u Lovranskoj Dragoj. Čemu to služi?

Osjetio sam olakšanje dok sam se vratio u Medveju. Direktno sam krenuo prema moru, skinuo patike i čarape te umočio izmučene noge u more. Voda je jako hladna, ali pasalo je nakon prvotnog privikavanja. Bilo je ovo pomalo ekstremno iskustvo, ali ljubav prema planinarenju ne zna granice.
GPS trag

Prošao sam malo iznad 16 km. Medveja obavljena. Učka je predivna planina. Zadovoljno sam zaspao i probudio se. No, sanjarim već o drugim vrhuncima. Prokletstvo i blagoslov u jednom! Uživajte!

Oznake: medveja, Lovranska Draga, Mala Učka, Vojak, vrata

Pisino-Montona ciclismo

10.05.2020.

Još prije neko vrijeme, našli smo se u situaciji u kojoj nismo znali koji je dan u tjednu. Vikend je bio svaki dan i većini je to bilo nepodnošljivo. Zato valjda tolika hajka i žudnja za sutrašnjim danom kada će ugostitelji KONAČNO otvoriti svoja vrata - punit će se opet kase kad masa ispija kavice i slično. Sve od toga može se radit i doma, ali većina ima posebne potrebe. Bilo je lijepo biti "normalan" u ovom periodu karantene. Kako je jedan mem u internetskom moru memova poručivao uz fotografiju dugokosog čovjeka koji spava na kauču: inače lijeno đubre i niškoristi, a danas heroj i spasitelj života! Da Vam dam jedan savjet, pogotovo onima koji za svoj (kreativni) posao trebaju ono što su Grci nazivali scholé: uvijek se osjećajte kao heroji čak i kad Vam društvo tvrdi da ste suprotno. To nije samo očuvanje integriteta, to je zdravi stav s kojim se krećete dalje u životu. Klišej, ali nitko Vas ne smije (a ni ne može) omalovažavati. Okružite se onima koji to ne rade, a ako to znači ostati jedno vrijeme sam - odlično!

Želje: "Evo me, blizu je..."

Realnost (zadaje šamar): "U ku***!"

Oni koji znaju talijanski već su na tragu naslova mogli zaključiti o čemu se radi, iako je moj talijanski na razini onog od poručnika Alda Rainea (Brad Pitt) iz Inglourious Basterdsa.


No, budimo pristojni i realni, nije bilo toliko strašno. Taktički sat kaže da sam od Pazina do Motovuna prošao devetnaest i pol kilometara pa je na kraju izleta, budući da sam se vraćao po istom putu, to iznosilo jedno 39 kilometara bicikliranja. Uspona, a i spustova, ima. Podsjetila me Istra i po tome, ponovno, na moje Zagorje. Već je teško pratiti što je "moje" jer sve postaje moje, ali lijepo je naglasiti da se doma možemo osjećati bilo gdje.
"Otvor' ženo kapiju, man' se očenaša"

Marko je volio lavove 1

Marko je volio lavove 2

Kao i po putu do Motovuna, pri samom vrhu već opažam kako se ugostitelji pripremaju za goste koji sutra, nadaju se oni, dolaze! Terase se postavljaju, provjeravaju se sve potrebne stvari. Poneki/a dućan/suvenirnica je otvoren/a. Vrše se i građevinski radovi, a na samom vrhu, kod ulaska u zidine susrećem dva para koji zaljubljeno razgledavaju i gledaju u daljinu. Ulaz se ne naplaćuje i "rampa" je otvorena te ulazim unutra i ja.
Pogled na Mirnu - s ovakvim pogledima smo prošle godine popili pivo i bilo je baš prekrasno

Centar Motovuna - prazan i peče zvezda s neba

U ravnini odlazeće Mirne i iznad motovunskih krovova - sigurno je prekrasno ovdje i živjeti, motovunski gospari su sretnici

Sad kreće šetnja po zidinama

Baš se lijepi pogledi pružaju na sve strane. Nažalost, fotografije to nikako ne mogu dočarati baš onako kako vidi oko pa mi se više puta čini kako će sad ispasti dobra fotka, a onda dok se sve to u toj maloj kutiji skupi, nestane skoro sve čarolije. Sviđa mi se Ćićarija u pozadini, uvijek je tu

Tu sam se spustio (na vrhu te ceste, prije zavoja - malo više od centra fotografije - slikane su prije dvije fotografije u ovom zapisu, vidik-ovac), a tu ću se sad bome i morati penjati

Netko bi možda rekao da nije taj naš Veli Jože baš EKO, ali on se barem poštedio prerade drva pa koristi cijelo drvo kao metlu. Dobri div Veli Jože postao je narodni simbol moći i snage. Vladimir Nazor, veliki čovjek. Nije samo Veli Jože njegov i Dedek Kajbumščak je njegov! Oni su naši!

Provlačim se do početne točke obilaska i polako započinjem spust iz Motovuna

Treba biti oprezan prilikom spuštanja jer ima zavoja, pokoji automobil, a bicikl je "nemiran", želi pod pritiskom medvjeđe težine vozača poletjeti prema dolje. Možda zna da je gazda već pomalo gladan pa ga želi čim prije vratiti kući? No, prije nego odlazim sa tla motovunskog, pozdravljam jednog malog bijelog psića koji me prilično tužno gleda. Spava na ulici, ali ne izgleda mi izgladnjelo. Možda je nečiji. Previše je životinja na cesti. Para mi to srce. Kad smo već kod životinja, negdje kod Škropeta nailazim na ograđeno prebivalište obitelji koza. Kozlići su bili jako simpatični, a jedan od njih, Bjelko, kiše ili pljuje dok me vidi u znak pozdrava. Nastavljam dalje derati cestu na svom vjernom cestoderu koji je, uzgred, sa mnom već kojih dobrih petnaest godina. Ne da se, ide i dalje!
Škropetska obitelj koza

Spust do Pazina je naprosto brutalan. Aparatus kaže da sam najviše jurio 57 km/h. Zaokrećem kraj Berama i ulazim u Pazin te sam nakon prelaska pazinskog mosta i jame kod kuće. Dobra pozicija. Dobar život. Navečer odlazimo do Parenza/Poreča u posjet obitelji Kozić te šećemo uz more i ispijamo pokoje pivo.


GPS trag bicikliranja

Što je sljedeće u planu biciklom? Tko to zna, ali bacam oko na Plomin, a na kraju će morati pasti i Poklon, a onda i Vojak? Godi mi kombinacija trčanja, planinarenja i bicikliranja. To je to, dragi moji, subota je bila dobra. Završavam ovaj tekst i već sam jednom nogom u planinarskoj opravi. Kuda? Saznat ćete!


Oznake: biciklizam, Pazin, Motovun

Od (skoro) nule do 1400 mnv iliti Carpe diem

03.05.2020.

Započet ćemo ovaj zapis sa jučerašnjom fotografijom kad smo komotno automobilom došli do Ukotića i samo se spustili do jezera Butoniga na čijoj obali smo popili jednu Plavušu i jednu Neposlušnu od zadružne pivovare Brlog iz Zadra. Odlično craft pivo i k tome je domaće, hrvatsko!

Posjetio nas je jedan lokalni crni gnjurac, a nebom su tu i tamo preletjeli galebovi

Idemo na današnji dan. Vozimo se automobilom do naselja Šušnjevice (48 mnv) gdje parkiramo. Željeli smo planinariti Učkom, a da kod početne točke ostanemo unutar Istarske županije. Medveja kao testni uspon automatski nam je otpao, ali našli smo si nešto približno isto udaljeno. Pustit ćemo izohipse u ovom trenutku na miru, kada nam ukinu e-propusnice, uspon iz Medveje će također pasti. Do onda ćemo se igrati planinskih bandita koji ulaze u druge županije tamo gdje plavi anđeli (nisam ovaj termin iskoristio već jako dugo, možda još od razdoblja Plemena i srednjoškolskih izlazaka na Partizan u Varaždinu - zanemarite ovo) ne gledaju.
STOP znak je za one koji se plaše ovih brojki

Staza počinje prašumski, a Maja ubrzo počinje tražiti šparoge. Nema ih mnogo, ali one koje nalazi odmah gricka - nema tu baš neke nade da se te šparoge pojave doma na našim tanjurima. Ne prolazi puno vremena, a mi hodamo preko željezničke pruge i prašuma se pretvara u kamenjar.
Glupiranje na pruzi

Vrijeme je za jednu pitalicu! Nema nagrade jer mi zapravo ne znamo odgovor. Nagrada je sam odgovor... za nas. Što znače ove markacije? Maja kaže: Konji, a ja kažem da je Konzum zakupio ovaj dio staze do Male Učke i sad njegovi ljudi označavaju svoj teritorij. Napomena: sljedeća fotografija će snažno utjecati na Vaš odgovor

Ovo nisu divlji konjeki. Jedino ako se jedan od njih nije rodio sa zvoncem oko vrata

Budući da se moja suputnica (očito) boji i konja, a ne samo pasa koji nas često love po istarskim selima, sada je idealno vrijeme za ovo:

"Pod tvojim prozorom teče vodica
Napoj meni konja mila Majica
Ja ga ne napojim, ja se konja bojim,
Ja se konja bojim jer sam malena.
"
- prva strofa pjesme "Ja se konja bojim" od Hrašćanskih Čestitara

A sad jedno neprimjereno freudovsko objašnjenje (ispričavam se, trenutno čitam njegov "Uvod u psihoanalizu"):

Vodica koja teče pod prozorom zapravo su dragocjene tjelesne tekućine. Mladić koji pjeva ovu pjesmu izražava stav da joj je vrijeme da se uda, odnosno preda nekome, vrijeme je zrelosti. Međutim, ona se zaljubila u prokletog bećara.
On bi želio da ona napoji (vodicom) njegovog konja (muški spolni organ), ali ona ga se boji jer je malena (njezin spolni organ je malen i postoji strah da se javi bol). No, to je sve izgovor jer ona zapravo ne želi našeg nesretnog trubadura pod prozorom već želi bećara - a da ima njega, ne bi stvarno bilo bitno koliki je konj, dapače.

Vrućina nije toliki problem danas kao što je bio slučaj na izletu od Crne Punte do Skitače. Staza vijuga, a mi je uporno pratimo. Uspon je prihvatljiv, ali konstantan. Oni kojima je potreban ravni teren za odmor malo će na ovoj stazi predahnuti.
Naš cilj na vidiku koji izgleda blizu, ali i nije baš. Ipak, ovu fotografiju prilažem čisto da vidite kako staza ima mnogo uspona pa spustova koja, za netrenirane noge pogotovo, uzimaju svoj danak. Dobro je da su naše baždarene

Želio sam već na početku reći kako ću atmosferu pokušati čim manje dočarati riječima, a više fotografijama/slikama. Svi znamo onu: "Slika vrijedi tisuću riječi". Međutim, uz opasnost da sada povećam broj riječi u ovom zapisu, kako je to, filozofski govoreći, krajnje pogrešno! Slike govore tisuću riječi, da, Vama u Vašim glavama! No, slika je za komunikaciju određenog (specifičnog) značenja naprosto UŽASNA. Svatko će vidjeti ono što mu omogućuje njegovo dosadašnje iskustvo, njegov odgoj i obrazovanje. Mi smo ograničeni na ono što smo dosad vidjeli i što smo naviknuti vidjeti. Ako ja pišem putopis (ili bilo što drugo kad smo već kod toga), ja želim da vi to vidite mojim očima ili da, ukoliko ste na lokaciji već bili, usporedite svoje doživljaje s mojima (što je već zbog navike i inertnosti uma puno teže, bolje da ste "spoznajno" i iskustveno nevini što se tiče mjesta koje opisujem). Međutim, kako bi "vidjeli nešto mojim očima", riječima moram izraziti svoje iskustvo. Ergo, budući da ne možete vidjeti nešto mojim očima jer uvijek gledate svojima, trebaju mi riječi. Malo dobrih riječi vrijedi tisuću riječi, a i izaziva slike.
Opet riječi komuniciraju :P Do Male Učke nam treba otprilike dva sata i nešto sitno

Bili smo već više puta kod Male Učke, a ja se, okupan sunčevim zrakama, prisjećam kako sam baš ovdje prije nekog vremena dočekao svoju sestričnu (teoretski bratučedu) Vidu i njezinog momka Borisa (Slovenac nosi planine u krvi!) koji su prespavali na Sisolu i onda se drugi dan krenuli približavati Vojaku. Njihov put sam predložio i planirao ja, ali sam kasnije uvidio kakve sam greške učinio, ali je sve ispalo jako, jako dobro. Bilo je premalo vremena, a Učka nudi stvarno mnogo toga. Ništa što se ne bi moglo obići u dva do maksimalno tri dana, ali trideset kila na leđima usporava i otežava proces. Također, ono noćenje po hladnoći na Sisolu u šatoru... moji heroji!
Na usponu od Male Učke do Vojaka pogled bježi južno, a ima se i što za vidjeti

No, vratimo se malo na Malu Učku. Od Male Učke do najvišeg vrha Učke, Vojaka, slijedi prilično težak uspon. Ništa neizvedivo, naravno, ali teže. Rekao bih da je to kao naš (Ivanščica) Pionir, ali bez onog zadnjeg dijela do Pasarića kada se dočepate hrpta. Trebalo je Maju s nečim potkupiti jer nije baš bila voljna, nakon ovog silnog hodanja, dodatno se mučiti. Mah, neeeeeee! Moram priznati da nisam nikad vidio ženu koja bi toliko adekvatno pratila moje divlje hirove i manevre na planini, a to hiperaktivnom i bolesnom (prisjetite se bolesnih ambicija o kojima govore u planinarskim školama - ja sam za te bolesne ambicije i najveći doktor i najveći pacijent) planinaru stvarno mnogo znači. Odlučeno je da obaramo Vojak... i do kraja sljedećeg tjedna kupujem Maji slatkiše, kolače, sladolede, itd. Čovjek se snađe.
Raskršće pred grudima gospođe Učke - lako se ovdje izgubiti, odnosno lako je poludjeti od previše izbora, a ograničenog vremena te početne točke koja ujedno mora biti i završna kad si došao automobilom

Ako ste se pitali što su to grudi gospođe Učke - evo Vam odgovora. Velebne su!

Tu negdje počinje i opasnost od planinarskog corona partija, ali planinari drže distancu budući da su planine prostrane. Nije to nikad bilo natjecanje (barem ne u ovom angažmanu i uvjetima), ali prestižemo gospodu koja je krenula ispred nas. Primijetio sam to već na trailovima (iako mi rezultati nisu bajni, neka žalosna sredina u najboljem slučaju), ali kao da me uzbrdice potiču da grabim i ubrzavam pa u zadnje vrijeme i na "treninzima", trčanjima tijekom radnog dijela tjedna, pokušavam čim više trčati uzbrdo da dodatno potaknem tu svoju tendenciju koju je, vjerujem, razvila moja primarna fizička aktivnost, a to je planinarenje.
Pogled prema Rijeci, iako ima tu svašta lijepog za vidjeti

Mislim da su ovog smeđeg psa gazde razočarali jer je non stop jadan morao ići natrag "po njih". Bilo bi mu bolje s nama, ali mu nisam imao snage to reći

Evo nas nakon cca tri sata i petnaest minuta na vrhu Učke. Maja je zasjela poziciju s pogledom koju zovemo "Istra na dlanu", a ja sam se popeo (trčkarao sam, letio sam) po stepenicama na Vojakovu kulu. Tamo su se izrađivali selfiji i panorame, a ja sam opet okrenuo prema Rijeci (makar zapravo uvijek kad fotografiram u tom smjeru, zapravo hvatam Hahliće koji su mi u srcu). Također, nikad nisam shvatio koja je to fora doći na vrh planine i onda zapaliti cigaretu?




Nismo se dugo zadržali na vrhu. Spuštamo se oprezno niz grudi gospođe Učke, a onda počinje trčkaranje. Maja mi je rekla da ona trči da me dostigne, ali znam da su to njezine sposobnosti. Čovjek ne može, a da se uvijek iznova ne zaljubi. Spust je bio dugotrajan i, potpuno iskreno govoreći, pred kraj je bilo malo naporno. Podsjećalo me to sve na onaj naporan i dugotrajan spust s Hahlića do Podkilavca, ali to je bilo nakon što smo se popeli po Mudnoj Doli (odgovorno tvrdim da je to najteži uspon koji sam dosad učinio) s punim ruksacima za dva dana i onda još prije samog spuštanja obišli Obruč, Fratar i Suhi vrh.
Pogled na južni dio Učke i TE Plomin pri samom kraju našeg izleta

Na kraju zapisa prilažem i GPS trag današnjeg izleta. Nadam se da ste se i vi odmorili ovih dana i proveli slobodno vrijeme u prirodi!


Oznake: Šušnjevica, konji, Freud, Mala Učka, Vojak

<< Arhiva >>