Guslički infiltrator

25.11.2021.

U prethodnom zapisu mogli ste pročitati o našim doživljajima s Burnog Bitoraja i njegovih bijelih stijena koje itekako konkuriraju onim, najpoznatijim Bijelim stijenama. Čini se da su sve bijele stijene lijepe i impozantne. No, moramo još završiti prvi dan (subota, 20.11.). Oprostit ćete mi, ali učinilo mi se da je bolje ovaj zapis započeti lagano, uz fotografije piva i hrane jer nas je drugi dan (nedjelja) dočekao ledeni i hladni vjetar koji prvo zahtijeva malo zagrijavanja. Budući da je dan sve kraći i kraći, do Platka smo došli negdje oko sumraka. Radovi su na pristupnoj cesti za Veliki dom na Platku pa smo automobil parkirali na velikom parkingu i pješačili još malo do doma. Veliki dom Platak ogromno je zdanje, neskromno i neklasično za jedan planinarski dom pa ga možda onda i neki ne smatraju "pravim" domom iako su to sve, naravno, gluposti i umišljaji manjeg čovjeka. Planinarski dom je planinarski dom samo što je ovaj jako velik za hrvatske kriterije, rekao bih. Nalazi se na rubu doline Pribeniš pa se nekad za njega kaže i dom na Pribenišu. Od njega vode staze za Hahliće, a ima i put za Snježnik te Risnjak. Međutim, ajmo mi na odmor prvo...

Juha od gljiva za okrijepu nakon 20 km hodanja

Razno povrće, palenta, pohani sir, pečeni krumpir i Stiegl Bio-Paracelsus-Zwickl, austrijsko pivo, jako dobra mješavina pšeničnog piva i lagera i to znači mnogo kad dolazi od čovjeka koji baš i ne voli "kiselost" pšeničnih piva

Smjestili su nas u sobu 105 i ispalo je da je cijeli dom prazan te su uz nas noćile samo dvije Francuskinje s goničem i haskijem. Sezona skijanja još nije započela pa je ovo i očekivano. Grijanje još nisu pustili u pogon pa smo dobili mali električni radijator, ali sasvim je zadovoljavajuće zagrijao sobu. Kao čovjek koji je godinu, godinu i pol živio u Istri, mogu reći da nekog iskustva s grijanjem na električnu energiju imam, ali ne bih to nikad mijenjao za plin. Dragi moj sjever i dragi moj plin! Vatra i zvuk gorenja je nešto drugo, ali to jednog dana u dnevnom boravku, čitanje uz kamin - ciljevi u životu! Trebam li govoriti da smo brzo zaspali nakon Burnog Bitoraja i božanske hrane te napitka koji su nam poslužili?
Izgled sobe, a ima i izlaz na balkon koji se vjerojatno tijekom proljeća i ljeta da koristiti kao mjesto za podružiti se sa ljudima. U svakom slučaju, kad je toplije

Bilo bi bolje da su prave knjige, ali i ove tapete su dobre!

Preskočimo noć. Buđenje malo nakon 7:00, spremanje stvari i zakazan doručak u 8:00. Jedemo kajganu koje služi kao pogonsko gorivo. Čaj od višnje i kafa pa napuštamo naše dobre domaćine i krećemo prema automobilu ostaviti ekstra stvari i navući gojzerice na nožice. Planinari su ranoranioci, ali u ovom trenutku je to i čista praktičnost zbog drastičnog smanjenja trajanja dana.
Honda nas dočekuje sama i u magli

Kud idemo? Odlučio sam konačno ostvariti svoj davni plan i posjetiti Guslicu na kojoj se nalazi bivša vojna baza. Plan je za ovaj odličan vikend bio dosta drukčiji nego se to u stvarnosti dogodilo, ali neki su od suputnika došli pod sumnju da su pozitivni na Covid pa su na kraju i odustali. Za jedan par, iako članovi para vole planinarenje, nismo na kraju bili sigurni ni bi li im ovo planinarenje bilo prihvatljivo i, ne neizdržljivo, ali možda ne baš previše ugodno. Na kraju se sve dobro poklopilo jer je ovaj put preko Snježnika za Guslicu predivan u kasno proljeće i u ljeto (ako niste tipovi koji ne podnose vrućine), ali malo je neugodniji ako puše jaki, ledeni vjetar. Puno puta sam tijekom ovog izleta pomislio kako je tim jadnim ljudima, imigrantima koji nisu ovdje po svom izboru, nisu krivo* izabrali dan ili su samo ludi kao mi pa nas nije briga da prijeti kiša i oluja - ne, njima je ovo nužnost. Kad se ovdje nađeš, nađeš se i to zoveš životom. Ukoliko uopće imaš vremena za neku tobože refleksiju. No, problematika s imigrantima je sad jedna druga, ogromna i kompleksna tema u koju nemam namjere ulaziti - uvijek sam za to da se ljudima pomogne i da se uvjeti življenja svakome poboljšaju, ali isto tako ne zaboravljam olako devastaciju Schlosserovog doma na Risnjaku. Nekad treba povući određene granice i ne ekstremno srljati samo u jednom smjeru mišljenja.
Mistična šuma i hladni jutarnji zrak dobri su za bilo kakve mutne misli i ljudske probleme, brzo se vraćate u onu pravu stvarnost, prirodniju

Na parkiralištu zapravo i jesmo na kraju sreli jednu poveću skupinu ljudi od kojih smo više čuli glasove nego dobivali vizualne podražaje. Oni su krenuli istim putem kao i mi, ali smo ih u jednom trenutku, pri usponu prilikom kratkog odmora, prestigli. Zapuhnuo nas je miris rakije. Pogonsko gorivo dolazi u krutom, ali i u tekućem stanju.
Treba se ove stvari doživjeti. Magla/niski oblaci planinarima možda nisu najdraži jer blokiraju daleke vidike i epske poglede, ali, i to je moguće u potpunosti subjektivno jer radi se ovdje o jednom "aurora musis amica" ranoraniocu, imaju ove vremenske (ne)prilike i svoje čari...

Pomalo se počinjemo uspinjati i biramo put za Snježnik preko grebena jer on je ljepši te se ponegdje navodi da je i teži. Ne osjećaš baš težinu nakon što si prijašnji dan prehodao dvadeset kilometara, fino jeo i spavao. Uz to, obično i do podnožja planine moram voziti automobil, a i to uzima neku svoju cijenu i umara, a ovo sad je bilo praktički pa "iz kreveta u šumu". San svakog planinskog čovjeka! Prolazimo i tablu za Risnjak pa opet počinju maštanja o nekim drugim planinarenjima, rutama koje će nas odavde spojiti sa Risnjakom. Ima se tu štošta za vidjeti i obići te se slažem s tim da je Platak ishodište za mnoge velebne avanture.
Postaje sve hladnije i hladnije, ali od ove točke više nema zaštite šume i vjetar dobrano šiba po nama

Razina vidljivosti je ova...

... ali uvijek je lijepo među stijenama

Sada bi se već vidio i odličan pogled na Učku i cijeli Kvarner, ali ovaj put toga nema. Tu smo već došli na ideju da se ovdje moramo ponovno vratiti. Bio sam na Snježniku i po snijegu i po suncu te sad i po magli. Uvijek je to drukčiji doživljaj, ali i da su vremenske prilike konstantne, išao bih ponovno. Gorski kotar ili kako se ponegdje može pročitati naziv za ovo područje: "zeleno srce Kvarnera", što bi mnogima, vjerujem, bio upitan naziv, ima te svoje planinarske specifičnosti koje su dosta prepoznatljive. Nisam svjetski planinar pa ne mogu usporediti s nečim drugim, ali definitivno su ove staze i šume Gorskog kotara raspoznatljive. Pentramo se malo po stijenama i prilazimo vrhu. Stariji par dolazi u isto vrijeme kad i mi, to jest za petama smo im cijelo vrijeme, ali dobro se drže.
Na vrhu ledeni vjetar i magla zaklanja sve moguće poglede

Ovdje se sada apsolutno ništa ne vidi jer je loš tajming fotografiranja, ali na trenutke se vidio Vojak i to samo i isključivo Vojak, njegova poznata "kugla". Učko, dugo te ovaj prekoučkar vidio nije!

Tamo dolje idemo. Gdje je to? Nitko ne može vidjeti pa čak ni oni koji hrabro pokazuju smjer. Situacija ne samo s planina nego općenito iz života

Prokleto je ledeno pa se ubrzo odlučujemo za spust do razrušenog planinarskog doma Moše Albaharija. Skliske su stijene pa se treba dobro paziti pri spustu. Iz tog razloga izabiremo lakši spust i to nije loša odluka. Spust traje manje od pet minuta jer se dom nalazi svega petnaestak metara ispod vrha. Dočekuje nas usamljenik Snježnika koji već dugo vremena tamo stoji i propada. Ništa se dosad po tom pitanju nije učinilo što je velika šteta, ali na neki način bi gužve koje privlače planinarski domovi uništili ovo mjesto. Jesu li to riječi asocijalnog špiljskog medvjeda ili samo čovjeka koji cijeni tišinu i veličanstvenost osamljenih mjesta? Na to pitanje, kao i na sva druga, morate skupiti hrabrosti i sami odgovoriti :)

Vrata zatvorena, ali kroz prozore se može. Unutrašnjost je tužna priča

Ovo je, inače, jedan od najboljih pogleda sa terase na Učku i Kvarner - magla je pokvarila vidike, ali paše si uz atmosferu koja se osjeća oko Albaharijevog doma

Po zaobilaznom se putu spušta i naš nasumični par suplaninara, ali ubrzo se razdvajamo jer mi nastavljamo dalje u maglu i oluju te pratimo putokaze za Guslicu.
Samo jedna mala napomena: crveni putokazi su totalno isprani* i ništa se na njima ne može pročitati. Vlažnost zraka i druge vremenske prilike su izgrizle ove table do krajnje neupotrebljivosti. Ova ovdje se nekako drži, ali već dalje niz put za Guslicu

Put nas vodi gore-dolje, magla je i ništa se ne vidi. Prima se vlaga i na nas, a ne samo na table. Pri svakom sljedećem usponu koji slijedi, postoji nadanje da je upravo to Guslica. Međutim, izbjegava nas prilično vješto - to je bilo dugih, dugih kilometar i pol hodanja.
Dolje u maglu!

Zanimljive prirodne formacije u šumi tik pred početak uspona na Guslicu

Odjednom se izlazi na vijugavi makadamski put, prilaznu cestu za bivšu vojnu bazu Guslica te se uspinjemo dosta nahlađeni i u polako u "dosta mi je svega" stanju. Prvo idemo na sam vrh.
Novo zdanje i postavljene kamere

Jasne su oznake s kim se igraju oni svi infiltratori koji ovdje dolaze iz ne baš planinarskih pobuda

Kad smo već kod toga, nisam ni znao da postoje posebne skupine ljudi koji "infilitriraju" ovakva mjesta. Postoje tzv. skvoteri koji bi po rupama živjeli, ali ovo su ljudi koji se napaljuju na posjećivanje, bivanje u i fotografiranje unutrašnjosti napuštenih vojnih objekata. Malo iznenađenje bi ih dočekalo ovdje na ulazu jer je sve obnovljeno, po izgledu se čini, relativno nedavno. Nema više lakog ulaska u vojnu bazu Guslica, ali poznanici koji se time bave rekli su nam da se sada ulazi kroz ventilacijske otvore. A baš sam pri vrhu komentirao kako bi se oni sigurno tu kroz ove kanalizacijske otvore zavukli unutra kao neki štakoreki. No, kako god bilo, više sam za planinarenje i pošteno hodanje, a manje za te sve ekscentrične "hunczmotarije" kako bi moj djed, također ljubitelj šuma i brda, rekao.
Telekomunikacijski alati na vrhu Guslice

Pogleda, pogađate, nema!

Evo i mjesta hodočašća zbog kojeg ovdje moguće dolaze mnogi planinari - kutija s planinarskim žigom! Jesam li ga udario? Ne. Bilo je prehladno i vraćam se ovdje ponovno, neće žig pobjeći ;)

Slijedi povratak koji započinje spuštanjem niz vijugavu pristupnu cestu. Jakna mi proizvodi čudne zvukove, kao da neka obitelj sa djecom prilazi, negdje iz šume, sa strane, ali razum se buni jer tko bi normalan po ovoj magluštini išao ovdje s djecom? Znam da ja bih, ali djece još nema na vidiku. Ako se slučajno pojavite, znate što vas čeka, draga djeco! Upozoreni ste! Srećemo dvije hrabre planinarke i pozdravljamo ih. Ima jedno 9 i nešto kilometara od samog vrha do doma na Platku. Žestoko marširamo, spuštajući se sve niže i niže dok konačno ne zaokrećemo na ravnu liniju do doma na Pribenišu. Pokraj nas u jednom trenutku prolaze dva ogromna terenca, a uskoro i dolazimo do tabli koje putnike usmjeravaju prema Primorskom Kleku, Crnom Vrhu, Hahlićima... eh, sve su to neki budući pohodi. Možda i uskoro!

Jako zanimljivi i konfuzni dio puta bio je upravo pri samom kraju gdje smo na disk golf terenu, kojih 300-400 metara od doma, u magli tražili planinarske oznake. Našli smo potrgane sanjke, prošli pokraj male kućice i onda konačno došli do doma. Na vanjskom su šanku svugdje reklame za Stiegl pivo. Rijetkost je to, ali ne razmišljam o pivu. Možda čaj s rumom ili nešto slično, ali odlučujemo se krenuti direktno prema automobilu, presvući se i gas za Zagreb.
Prikaz ogromnosti velikog doma na Platku kroz maglu

Ovdje ću stati do nekog sljedećeg puta u planinama. Drugi dan smo prošli 15 kilometara i s time zaključili ovaj zaista prekrasan vikend sa sveukupno 35 prehodanih kilometara. Brojke su samo brojke i ne govore apsolutno ništa o doživljajima i lijepom provođenju vremena u planinama, ali indikator su hodačima koliko se može trenutno i koliko bi se moglo u budućnosti. Kao i uvijek, ostajem motiviran i jedva čekam drugi odlazak u planine. Jedino tamo se, ako sam do kraja iskren sa sobom i svima vama, osjećam kod kuće.

Oznake: platak, Snježnik, Guslica

Imperator i savjetnik u carstvu propasti i nedohoda

22.11.2021.

Svaki planinar zna da je racionalno pričekati minimalno tri dana prije izleta pa se primiti osluškivanja vremenskih prognoza - DHMZ-a, prognozica na mobitelu, Norvežana, ali zapravo bilo kojih prognoza dostupnih. Mi planinari kao i svi ostali želimo živjeti u trenutku, ali čekamo ga nestrpljivo i pripremamo se za njega, pa makar pomoću znanosti* toliko podložnoj kaosu. Bez duljenja, ajmo reći da su nam bogovi kaosa bili itekako naklonjeni.

Ono što svaki planinar želi vidjeti nad područjem na koje se sprema planinariti...

Naš je plan još malo obići prekrasni Gorski kotar kojem se uvijek vraćamo s radošću i uzbuđenjem. Cilj je prvog dana, jer ovo je dvodnevni izlet sa malo vozikanja automobilom između, Burni Bitoraj (1386 mnv). Bitoraj je dobio pridjev "burni" jer ovdje često zna puhati snažna bura. No, mi o tome ne bi ništa znali posebno reći jer je prognoza bila u tančine točna. Sunce je pičilo i grijalo, a vjetrića ni za lijek. Budući da se bliži kraj mjeseca studenog, vjetar nije potreban za rashlađivanje pa je ovaj mirni dan bio baš savršen. Reći ću to zadnji put pa gotovo: 20.11.2021. bio je SAVRŠEN za planinarenje!
Tabla na kraju sela Brestova Draga

Parkirali smo automobil kod crkve u selu Sunger. Putopisi i upute koje možete pronaći na Internetima spominju kao polazišnu točku i zaseok Brestova Draga koji je od Sungera udaljen kojih dva-tri kilometra te se može doći divljom* stazom, ali i onom asfaltiranom. Mi smo se odlučili za asfaltiranu varijantu da ne bi zalutali po divljim putićima kroz šumarke i iza privatnih posjeda. Odmah na početku treba uputiti zahvale i zainteresiranima usmjeriti pažnju na plan puta koji smo mi pratili. Detaljan opis rute kao i gpx dokument možete naći OVDJE, na stranici gorja.net. Svojim vlastitim gojzericama/patikama potvrđujemo točnost podataka koje ovdje možete pronaći.

Također, hodanje do Brestove Drage i kroz nju dobro je početno zagrijavanje za cijelu rutu. Planinarski put prvo vrluda po makadamskoj cesti i par puta se izmjenjuje sa šumskom vlakom. Odmah na početku prolazimo kroz kamp drvosječa koji su već u akciji. Zapalili su vatru, ali nama nije hladno jer jurimo dalje. Relativno ravni teren prevladava do četvrtog kilometra nakon kojeg se skreće desno u šumu i pomalo kreće uzbrdo. Na stazi dostižemo još jedan planinarski par koji provjerava kartu i skida gornji sloj odjeće. Opala nam je svima malo kondicija pa smo se malo uspuhali i ovdje, ali sve je to dio procesa - uvijek čekam onaj trenutak koji volim opisivati i sebi predstavljati kao "planinarsku zonu", kada više nije bitno kakav je uspon ili kakva je staza, planinar postaje put i put je planinar. Za taoizam će biti vremena.
Naziru se gromade

Međutim, osim samog osvajanja vrha, ovo područje mami i jednom drugom lokacijom koja se nalazi samo 15 minuta ispod vrha. Negdje nakon sedmog kilometra i naglog spuštanja niz stazu koja se onda opet uspinje, već se približavajući osmom, ugledali smo konture stijena, skrivene iza drveća koje već i ne daje dovoljan zaklon jer išibala ga jesen svojim promjenama.
Čovjek je malen pod tim kamenim divovima koji su ovdje bili prije njega i stajat će ponosno i mnogo poslije njega

Staza i kamen su pomalo vlažni jer sunce sija samo po najvišim stijenama

Staza je naprosto bajkovita, tipična za Gorski kotar, uspinje se sve više i više, a put tu i tamo režu srušena stabla

Prolaskom kroz prvi uski prolaz između dviju stijena, nastavljamo uspon te uskoro dolazimo do smjerokaza koji u jednom smjeru vodi do vrha Bitoraja, a u drugom do Imperatora i Savjetnika, to jest do srca Bitorajskih bijelih stijena.
Još malo hodanja po vijugavoj stazi gore-dolje i dolazi se do ulaska u labirint

Pogled je teško skinuti sa stijena, čak i prije dolaska; jasno vidljivi žljebići nastali radom vode

Na ulazu, kod tzv. Vrata

Čudnovati oblici, glave od kamena te duboka vrtača u podnožju - trebalo nam je jedno vrijeme da shvatimo da se u vrtaču ne može, barem ne bez silaska sa službenog planinarskog puta

Imperator i njegov savjetnik? Moram priznati da sam prvo pomislio kako su ovo glave imperatora i savjetnika koji mu šapuće i "savjetuje" iz sjene. Ova mrlja koja se vidi prema lijevom gornjem kutu fotografije je dron, uhvaćen na djelu. Netko ga je naime puštao sa Bitoraja i zujao Imperatoru pod ušesima kao dosadna muha

Evo ih još jednom u krupnijem planu

No, ispada da je Imperator stijena na koju se uz osnovnu penjačku vještinu može popesti bilo tko. Pustili smo naše nasumične suplaninare da idu gore prvi te su zauzeli dobre pozicije za gablec. Mi smo se za to vrijeme divili vrtači, kamenim glavama i udisali friški, planinski zrak. Doduše, gdje je savjetnik?
Pogled prema vrhu, Burnom Bitoraju i upravljačima drona

Ako se ne varam, u daljini se vidi Bjelolasica sa svojim najvišim vrhom Kulom (1534 mnv)

Jedva se odvajamo od Bitorajskih bijelih stijena, ali treba se dalje krenuti zbog povratka budući da dan u ovo doba godine ne traje pretjerano dugo. Uspon do Burnog Bitoraja traje otprilike koliko i piše na info-tablama, a uskoro se i mimoilazimo sa veselim upraviteljima drona koji su dosta glasni. Svi smo jako veseli jer je dan ovako prekrasan, glasnoća i dreka od veselja je razumljiva i ovaj put prihvatljiva.
Pogled s vrha prema Bitorajskim stijenama - udaljenost je tako mala da i dalje možemo čuti vesele planinare dronovce

Ravno ispred je Risnjak, a odmah sitno desno od njega, u daljini, nalazi se Snežnik (slovenski), a više lijevo na fotografiji, gdje se malo vide stijene, je Snježnik (hrvatski)? Ili je to čisto lijevo već Obruč? Ostavit ću ovo pitanje za iskusnije planinare, prijatelje blogere

Bitorajsko burno srčeko za kraj našeg ostanka na ovom divnom mjestu

Naš put se nastavlja pomalo eksperimentalno. Ništa što nije opisano u putopisu čiju sam poveznicu stavio gore u tekstu, ali markacije su, i to je malo za reći, na mjestima dosta slabo vidljive i jedva raspoznatljive, a napadalo lišće ne pomaže mnogo u snalaženju. Stazu je po samom izgledu "staze" dosta teško pratiti jer svaki put izgleda kao onaj pravi. Nema veze, imali smo OsmAnd i u njemu gpx trag od mudrih staraca sa gorja.net.
Kako se ne bi vraćali po istoj stazi po kojoj smo i došli, krećemo ravno po grebenu, putokazno prema Viševici i Čelimbaši

Sljedeća stanica na povratku nam je Peršova kosa, mala kamena glavica koju, čini nam se, zaobilazimo jer tako ide markirani put (ili mi barem mislimo da ide). Uglavnom, zaobišli smo tu kamenu glavicu Peršove kose sa lijeve strane. Tek nakon toga slijede naše muke jer se moramo spuštati prilično nizbrdo po mokrom putu, punom kamenja koje je prekriveno lišćem. Mjestimice se na stazi pojavljuje i blato. To baš ne ide dobro sa mojim ultra izlizanim Mammut gojzericama pa mi se još jednom pali alarm kako bih trebao uložiti u nove gojzerice. Prate me ove sadašnje već dugo, donijele su mi mnogo užitka. No, sve stvari koje više ne ispunjavaju svoju funkciju moramo, ako nismo previše upravljani nostalgijom, na-pustiti i nabaviti nešto novije, nešto bolje. Bit ću iskren pa ću napisati da mi je ovaj dio puta koji je slijedio bio zaista mrski i gunđao sam poput šumskog medvjeda koji bi se nekim čudnim slučajem zatekao na plesnom podiju. Disko svjetla (pojedine iritantne zrake sunca koje se probijaju kroz krošnje) zamagljuju ti pogled, pod tobom je sve sklisko i vlažno od tko zna čega i ono najbitnije - ti si medvjed, ti ne plešeš. Sa ovog zadnjeg dijela našeg putovanja zato i nema nikakvih fotografija. Bilo je to izmjenjivanje gledanja u kartu na mobitelu, gledanja šume koja je prekrasna i frustriranog traženja planinarskih oznaka.

Čini se da smo prošli direktno preko proplanka koji nosi naziv Jožina plana, a nakon toga opet pratimo oznake (koje smo konačno našli) te se strmo, ali fakat strmo spuštamo po šumskoj vlaki prema raskrižju putova koje se nalazi na mjestu koje nosi naziv Titov dolac. Ovaj me strmi spust podsjeća na spust koji se u jednom trenutku radi sa Kubiljaka natrag dolje prema Liču. Odlučio sam to prozvati karakterističnim za Gorski kotar i nije mi baš previše po volji. Jesu li za to krive gojzerice, moja težina (+ nespretnost) koja se povećala ili nešto drugo - nije toliko bitno. Bitno je samo da smo se dočepali šumske ceste te krenuli dalje prema Sungeru (drugi smjer vodi za Čelimbašu, Tuk i Matić poljanu). Treba nam jedno 4 kilometra žustrog marša kako bi dotaknuli periferiju Brestove Drage.
Jako su simpatične i jako su plašljive te beštije brestovsko-draške

Dalje do Sungera je, kako bi se reklo, "šetnjica po parku" iako noge pomalo bole nakon 5 i pol sati te 20 prehodanih kilometara. U Brestovoj Dragoj dobivamo pratnju od jednog kuštravog štrasera i haskice (malamut-haski), a mene je za nogu probao gricnuti i Floki - nešto kao pekinški carski psić (pekinezer). Napao je Mammut gojzericu, kao da mi hoće reći da mu to ostavim jer meni više ne služi. U pravu si maleni. Uskoro.


Sjedamo u automobil te krećemo u smjeru Platka gdje ćemo i prenoćiti. Drugi dan nas tek čeka, a što se točno dalje dogodilo, doznajte u sljedećem blog zapisu koji slijedi u roku par dana ;)


Oznake: planinarenje, Gorski Kotar, Burni Bitoraj, Bitorajske bijele stijene

Kalnički jednorog i čaro-lija

01.11.2021.

A sada malo nagovaranja na jesensko planinarenje. Predstavit ćemo više kroz forotgrafije, a malo manje kroz riječi, u kakve boje se oblači šuma u jesensko doba. Kalnik je za mene praktički pa domaći teren - lokacija koju biramo kad nam dosadi Ivanščica i Ravna gora, a i, ponovit ću to za one koji ne znaju, lijepi je doživljaj naći se među stijenama, tzv. 7 kalničkih zuba koji vam mogu malo dočarati dojam "penjanja". U svakom slučaju, na Zubima će raditi i ruke, a ne samo noge pa ako želite znati kako je to, definitivno se koji put zaputite ovdje.

Dolazak vila i razbijanje tame

Naša početna točka je kod kapelice sv. Barbare u Kalničkom Ljublju. To je moja uobičajena polazišna točka za planinarenje na Kalnik jer mi se ne da zaobilaziti planinu pa sa križevačke strane planinariti, a i dobro se malo zagrijati prije dolaska do Zubića i kalničkog planinarskog doma. Dan je bio predivan pa svi oni koji ga niste iskoristili, bit će vam žao ako već nije!
Na tablama piše da do doma ima kojih sat i pol, ali mi dolazimo za sat vremena (preskačemo Pecu ovaj put) te se ubrzo nalazimo podno Zuba. Na stazi do doma nema apsolutno nikoga pa se može lijepo uživati u jesenskim zvukovima.
Pogled prema trećem zubu

Pogled sa trećeg zuba

Napredujemo dosta brzo preko Zuba, uvijek me začudi koliko to zapravo ide brzo. Ipak, vjerojatno smo nešto vremena uštedili na preskakanju kalničke peći, kamina ili vagine kako je neki avanturisti zovu.
Vranilac nam se obećaje

Pogled prema Čevu, istočnoj Ivanščici

Dobrodošao znoj tijekom rada na Zubima

Moja suputnica se spušta prilično brzo po vertikalnoj sajli sa sedmog Zuba prema malom sedlu koje vodi do Vranilca. Majstor ima (pre)puni ruksak pa ide lakšim putem, na putu do sedmog Zuba postoji skretanje desno i na drvu je označeni put za "lakši silazak". Bio sam upravo ovdje samo jednom prije i uvijek me živo zanimalo kako ljudi smatraju to lakšim spustom, ali pomislio sam da su možda dodali koji klin, to jest stepenicu koja na jednom dijelu spusta baš nedostaje - niži ljudi od mene bi imali i više problema jer treba se u jednom trenutku dosta "spustiti" kako bi noga dosegla kamen na koji se može sigurno stati. No, ništa od stepenice ili klina pa sam ja lijepo to napravio old school i... uspio. Međutim, stvarno mislim da bi neka pomoć/intervencija dobro došla.
Na vrhu se na zadržavamo dugo jer je nastala gužva, a i cijela sjeverna strana je u magli. Spuštamo se prema domu i krećemo direktno na Stari grad Veliki Kalnik. Tamo ima dosta ljudi, prikladno i ne-prikladnije obučenih. Na stijenama se penje domaća ekipa iz Hivea. Odlično je dok ti ljude prepoznaješ, a oni tebe ne. Uskoro možda!
Pogled s prozora Velikog Kalnika

Evo fotke sjeverne, maglom okupane, strane

Pitam se kako je bilo juriti ovim stepenicama dolje, jednom davno, kad je bila uzbuna i neprijatelji su kuckali na vratanca...

Povratak je brzi marš do početne točke i lokacije parkiranog automobila. Na kraju smo prošli 13 i pol kilometara sveukupno i dobro se zabavili u šumi. Za kraj jedna još jedna fotografija šume.


p.s. - trebali smo ovaj vikend na Klek, ali je došlo do nekih neočekivanih tehničkih/izvedbenih poteškoća kod organizatora te se još jednom svima involviranima ispričavam. Uskoro ćemo opet pokušati :) Do onda, uživajte po šumama i po brdima!

Oznake: kalnik, zubi

<< Arhiva >>