Igrarije po Učki ili Podcijenjeni biser Grnjač

06.06.2020.

Imao sam dan za samotnjačko lutanje, a takva najčešće koristim za ekstremne ture na kojima sam biram tempo prema mogućnostima svojega tijela. Da Vas odmah razočaram, možda se ne može mjeriti sa usponom do Vojaka iz Medveje, ali bilo je spuštanja pa uspinjanja. Hajmo ipak redom.

Stanje kod Poklona - čisto da znate, dom je zatvoren do daljnjega. Bilo je svega par ljudi u okolici restorana, ali oni koji su bili su dosta bučili (to su oni koji više pričaju nego hodaju) pa mi je bilo drago da idem sam svojom stazom prema slapu Rečina

Uskoro nailazim na jednu ogromnu muharu. Dobro da nisam imao košaru sa sobom (ruksak je bio čvrsto zatvoren) jer ove vile Učkarice navodno čuvaju ljude, a ovom čovjeku na crtežu pune košaru s muharama. Jedino što mi se sviđalo jest rečenica: "Poštujte prirodu jer mi smo dio nje!"

Ne pada mi na pamet da je uberem

Nu, vidite tog jadnička ća mu trpaju da odnese doma!

Nastavljam dalje, a kako se spuštam, tlo postaje sve vlažnije i treba paziti kud se staje. Počeo sam nositi štapove sa sobom i koristim ih samo kod ekstremnih (skliskih) spustova i teških uspona da si malo pomognem. Prolazim pokraj kraljice bukve koja je stara 200 godina i visoka 30 metara. Ovdje negdje se mimoilazim s jednim trailerom koji trči, rekao bih, prema Poklonu. Dolazim na područje koje sam nazvao "močvara" jer je izbjeći blato i ne smočiti patike bilo gotovo pa nemoguće.
Jedan očito ne-divlji konj zaokupljen grickanjem, ali bilo mi ga je malo žao jer su ga muhe naprosto opsjedale, non stop se drmao da bi ih otjerao

Kako je dom bio zatvoren te nisam mogao doći do gospona Eterovića ili nekog drugog tko bi mi mogao pomoći, konzultirao sam od samog početka kartu Parka prirode Učka. Ponekad mi se ljudi smiju što gomilam planinarske karte - područja koja sam temeljito obišao, ali i onih koje još nisam ni nogom taknuo. To su pripreme. Karta je jako vrijedna i korisna stvar. Tako sam već otpočetka gledao taj Grnjač, a karta je pokazivala da se radi o vidikovcu. No, meni to nije bilo toliko bitno jer sam zapravo pokušavao doći do Knezgrada - zadnjeg vrha HPO-a koji mi fali sa istarskog područja. Problemi s Grnjačom su započeli kada sam shvatio da ravno preko planinarskog puta vodi žica na kojoj je pisalo da je pod naponom. Pretpostavljam da je to za konje (?), međutim ovo je vrlo nezgodno jer čak na dva mjesta presijeca planinarski put koji vodi do Grnjača. No, ne moram Vam valjda posebno naglašavati - prvi put sam žicu prekoračio, a drugi put se provukao ispod nje.
Preko Grnjača se s ove točke može najlakše doći do Knezgrada, ali radi se o spuštanju i to skoro 250 metara što i nije malo dok je primjerice strmo i vruće

Morao sam se još jedno vrijeme vući po blatu i jednom pošteno zagazio da mi je desna patika promočila. No, uskoro počinje uspinjanje, a i patika se brzo posušila. Dolazim do Grnjača i zadovoljan sam onim što se može vidjeti.
Moja finalna destinacija me motri

Itekako dobar i lijep vidikovac

Tulac u kojem stoji bilježnica u koju se možete upisati. To valjda ako netko padne po strminama koje slijede da znaju koga traže...

Prilično je vruće, ali vrijedi zbog pogleda

Tu bi se negdje mogla skrivati i pokoja zmija jer je Grnjač stjenovit i izložen suncu. Ne zadržavam se predugo i krećem prema dolje. Odmah čovjeku postane jasno da je mnogo bolje ići od Knezgrada pa za Grnjač, a ne obrnuto. Vjerojatno je tako i zamišljeno iako planinarski putevi uvijek idu u dva smjera. No, spuštam se bez prevelikih problema - koljena su još dovoljno mlada da ne osjećam ništa. To će možda tek kasnije udariti i uzeti svoj danak. Čim sam se dočepao malo ravnijeg terena, grabim opet standardno, na trenutke trčkarajući.
Čovjek svašta preživi, ali pomalo me primila jeza kad sam prepoznao Lovransku Dragu - podsjetilo me to na onaj uspon iz Medveje, ali onda su bile i posebne okolnosti koje sam si sam zakuhao. Danas sam bio odmoran i pripremljen s jučerašnjim trčanjem. Spuštam se dalje prema Knezgradu, a ovdje ima baš puno klupica za odmor. Kasnije će biti potrebnije.

Spominje se prvi puta na smjerokazima i Knezgrad

Trčao sam do tog Knezgrada samo da bi me na kraju dočekalo poprilično razočaranje. Šumoviti je to vrh i pogledi su zaklonjeni drvećem. Lijepo miriši po borovini, to se ipak mora priznati. No, ja vadim dnevnik Hrvatske planinarske obilaznice, udaram taj zadnji žig i krećem ubrzo natrag. Bilo bi mi jasnije kad bi Grnjač bio u dnevniku kao kontrolna točka. No, valja se sad vratiti malo natrag po stazi i onda se početi uspinjati prema Vratima i Vojaku.
Volim kad me smjerokazi i procjene motiviraju i tapšaju po leđima!

Malo umora osjećam, ali to je zato jer se tjeram da idem koliko god mogu bez da se previše mliječne kiseline stvara u mišićima. Nije to speedy Gonzalez brzo, ali zadovoljan sam jer vidim da treninzi trčanja daju rezultate. Ovdje nema ni žive duše. Mislim da prolazim kraj mjesta gdje sam zadnji puta vršio veliku nuždu. Hm, možda zato ovdje nema nikoga?
Prolazim kraj Lazovih dvora, a Laz je doma, ali nešto radi. Nisam ništa očekivao, ali da smo u Zagorju, garantiram vam da bi me čovjek pozvao na gemišt. Mislim da bi u ovom trenutku i pasao. Sve sam bliže teškom usponu, a u šumi rže konj i učinilo mi se da nije svezan.
Počinje serpentinasti strmi uspon

A dok vidite ove stijene onda ste već pri kraju i možete se početi veseliti! Prve žive duše nakon gospona Laza viđam baš ovdje - spuštaju se sa psom, čini mi se da je to bila doga, ali uglavnom neka velika pasmina. Dosta čudno!

Evo već klasičnog prizora kojeg odmilja zovem Grudi gospođe Učke

U biti, dalje Vam ne moram prepričavati jer slijedi završni stisak do vrha Učke, Vojaka. Na vrhu nema mnogo ljudi, a to mi i paše. Malo sjedim, nadoknađujem tekućinu i jedem energetsku pločicu. Suvenir shop koji je smješten u kuli na Vojaku radi subotom i nedjeljom do 17:30 pa ulazim malo nutra vidjeti što ima. Odlučio sam proslaviti činjenicu da sam obavio svih sedam vrhova iz istarskog područja (Žbevnica, Orljak, Županj vrh, Veliki Planik, Knezgrad, Vojak, Sisol) pa sam kupio bedž, naljepnicu za automobil, majicu za Maju i platnenu vrećicu da svi u dućanu vide kulu Vojakovu pa možda i oni sami odluče doći ovdje... naivan sam, zaboravite.
Pogled prema unutrašnjosti Istre

Mislim da je ovo danas bio najbolji pogled prema Sisolu i općenito jugu

Klasični prizor, već viđen i sa Grnjača, ali Vojak je ipak 1400 mnv!

Mora pasti i jedna panorama

Nad Vojakom se navlači neki crni oblak pa jurim prema Poklonu - prvi dio po cesti, a onda skrećem u šumu i ostatak puta prevaljujem po uobičajenom planinarskom putu.
GPS trag današnjeg lutanja

Još bi valjalo malo skrenuti na stranu preko Crkvenog vrha prema Orlovim stijenama i općenito ući već u područje Ćićarije s te strane (op. aut. ispravljeno prema komentaru Gogoo-a, to više nije Učka kako sam ja napisao - čovjek se zanese, nepregledno i bezgranično je polje planinarskih puteva dok ja o njima sanjarim), no to se stigne. Čini mi se da sam Učku dobro upoznao i moram reći da volim planinariti po ovoj izuzetnoj planini koja baš skladno spaja zelenilo i plavetnilo. Sljedeći četvrtak je praznik pa ukoliko će nam vrijeme biti naklonjeno, očekujte novu avanturu. Uživajte u prirodi i čitamo se!

Oznake: poklon, Grnjač, Knezgrad, vrata, Vojak

Navigacija po Usnulom divu

01.06.2020.

...ili tko/što je to pravi planinar?

No, nemojmo se prenagliti i odmah značenjski nabiti ovaj zapis te možda otjerati potencijalne čitatelje! Ne morate se bojati, zamišljam ovo s više fotografija nego riječi, ali poznavajući sebe... Predlažem da uvijek barem jedno oko imate na svom cilju.

Dugo čekam da mu se ovoliko približim. Danas me nećeš izbjeći!

Prognoza od petka na subotu pokazivala je neku blagu kišicu pa smo izlet ostavili za nedjelju tako da stijenama ostavimo jedan dan kako bi se posušile. Ugodna vožnja iz Pazina prema Ogulinu, a idemo, čini se, dovoljno rano da na (auto)cesti nema mnogo putnika. Zaljubljeni pogledi prema divu i poznatom obliku sa službenog znaka HPS-a. Parkiramo se u blizini ŠRC Kneja, bliže prostoru Motorističkog kluba Vještice - Ogulin čiji pripadnici uređuju krajobraz. Ljubazni su to i prijazni ljudi te nam jedan čovjek prilazi i vidno je zainteresiran za razgovor. Nudi se rakija, odbijam jer moramo još hodati i navodim to kao razlog. U zadnjih tjedan dana, to je već drugi puta da sam odbio ponuđenu rakiju (prvi puta je bilo tijekom radnog dijela tjedna na poslu - pitajte se što radim, da, da). Gospodin motorist nam nudi i smještaj ukoliko će nam u bliskoj budućnosti zatrebati: imaju lijepo uređeni prostor za više ljudi, a mi mu zahvaljujemo i imat ćemo to na umu. Predlaže nam da idemo do vidikovca i pl. skloništa Stožac. Oznaka na drvu postoji pa krećemo u tom smjeru iako to nije bio prvotni plan. Maja je nezadovoljna. Prva postaja nam je privatni posjed kraj kojeg stoji tabla s natpisom Podstožac. Uskoro dolazimo do mjesta gdje ćemo se zagrijati za našu današnju destinaciju.
Lud je taj gospon Mile Vidaković, ali mislim da ipak nije luđi od gospona Vladimira Horvata!

Uskoro dolazimo kod Stošca - zanimljivog pl. skloništa, ali pretpostavljamo da je ono ovdje većinom zbog fešti - pjani se po stubama valjda lakše spuštaju

Zadržavamo se toliko koliko meni treba da pronjuškam malo po unutrašnjosti skloništa, ali ovaj pogled ne dopušta da se predugo čeka. Krenuti se mora!

Spuštamo se sa Stošca, prelazimo livade na kojima Maja počinje osjećati vještičju energiju. Hodamo kroz šumu i pričamo o vješticama. Pričalo se da je Majina prabaka Marija (kneginečka) vještica - proricala je stvari koje su se na kraju obistinile. Maja je jednom sanjala da je njezina kolegica dobila 2 iz projekta na fakultetu. Kolegica je dobila 2 iz projekta i kad joj je Maja to ispričala, kolegica se ljutila i rekla joj da ju je "zacoprala". Zacoprala je i mene ova kemija mozga koja se događa kad sam u čistoj i živoj prirodi.
Ostavljamo iza sebe Stožacm i krećemo se po označenom pl. putu koji će nas dovesti do pl. kuće Klek i vrha

Planinarska moda

Zadovoljan sam dok se mršti, a nije zbog nečega što sam ja učinio

Bilo je dolje kod "parkinga" uz cestu dosta automobila i to nam je već govorilo i upozoravalo nas na situaciju koja će nas dočekati kod doma. Možda smo se sad malo "stisnuli" (krenuli prema introvertizaciji) zbog COVID-a, ali bila je stvarno gužva. No, kao što sam već negdje možda spomenuo: čovjek sam koji i u uobičajenim situacijama živi najsretnije kad su okolnosti i uvjeti jedne pandemije. Ako volite knjige i malo manje ljude te ste naviknuti na komunikaciju online, ovi "posebni" uvjeti Vam nisu mnogo promijenili život. Uz dozvoljenu dozu mizantropije, nakon ovoga svega, rekao bih da se nismo baš puno toga naučili. Sve ide po starom. Dakle, oni koji su bili skloniji introspekciji, ti su se možda proteklih mjeseci osjetili "normalnijima", a ovi nepopravljivi ekstraverti i svjetovnjaci će ionako pohrliti van prvom prilikom. Slijedi otprilike pola kilometra malo težeg uspona.
Ponosna je ona na svoju vještičju baštinu pa želi da je fotografiram kod ovog ulaza u carstvo njezinih

Počinju se pružati prekrasni pogledi

Vidi se otvoreni dio livadice gdje vodi planinarski put kojim smo i mi kročili

Znali smo da smo blizu pl. doma Klek jer se čuo glasni lavež pasa. Dosta ljudi već je silazilo kad smo mi dolazili, ali nedovoljno. Jedna cura nam je utješno rekla da imamo još malo do gore - ja sam se samo pitao govori li ona o domu ili o vrhu. Valjda smo izgledali izmoreno pa su nas ljudi ohrabrivali. Lijepo je to za čuti, ali nismo ni počeli trošiti energiju koju smo ovamo došli potrošiti. Opet, to je možda ta potreba da se sjedi za klupicama kod kuća i domova, što je lijepo naravno, ali nije to ono što nas pogoni. Nije to ta magija.
Malo je reći da sam užasnut. Popularna destinacija pa čovjek mora takvo što očekivati

Maja se brzo zaljubljuje u stijene. Počela se ozbiljno* baviti penjanjem pa sad uvijek zaljubljeno gleda u stijene i traži smjerove. Ja? Ma ne... ja sam najbolji dok sam uzemljen, dok energija može slobodno kolati mojim tijelom

Našli smo spiljicu po putu do vrha pa su se javile neke iskonske, pradavne sile

Evo nas na raskrižju puteva, a mi se prvo odlučujemo za vrh. Klečice su kasnije u planu. Od pl. doma pa do ove točke, radi se o udaljenostima od maksimalno pola kilometra. Ako se kod doma malo odmorite i imate barem osnovnu kondiciju, nećete imati nikakvih problema pri "penjanju" do vrha

Jedna mala feratica pri vrhu... iskreno, više ne znam što sam ovdje zapravo fotografirao

Tabla koja pokazuje smjerove i vrijeme u ovom slučaju je bila prilično točna - petnaest minuta do vrha

A sada slijede pogledi iz serije KI TO MORE PLATIT???...
Ogulin - grad pobjednik

Pa opet malo smjera našeg dolaska

Sletište za zrakomlat preko kojeg morate proći da bi došli do vrha

Pogled prema Klečicama

Sada je idealno vrijeme i mjesto za malo teorije za one koji požele i sami doći na Klek. Vršna stijena je uvijek u fokusu, ali iz južne perspektive, Klek je divova glava, a Klečice su njegove noge. To je usnuli div o kojem je ovdje riječ. Možda je to opet Freud (ili čitava tradicija starijih religija fokusiranih na falus), ali Klek može biti glavić, a Klečice sjemenici. Uozbiljimo se! Čaplar u svom planinarskom vodiču za Gorski kotar piše kako je, prema narodnoj predaji, vrh Kleka bio okupljalište vještica, posebice za vrijeme olujnih noći. Vještice su tako postale svojevrsni simbol Kleka, ali i Ogulina. Također, što je lijepo za zapamtiti (kako bi se bilo pravi* planinar ili planinarka?!?), Klek i Ogulin odigrali su važnu ulogu u povijesti hrvatskoga planinarstva i alpinizma pa se obris Kleka nalazi na znaku Hrvatskog planinarskog saveza.


Nakon što smo se na vrhu najeli, nauživali pogleda i upoznali jednog strastvenog i neumornog planinara iz Nedelišća (pripadnika planinarske skupine Bad Company iz Međimurja - ako sam sve dobro pohvatao) kojemu je bilo vidno žao što ne može na Klečice, ali bio je ovdje sa ženom i sinom pa se morao vratiti jer je njima bilo dosta (po izgledu cijele situacije rekao bih da je sinu bilo dosta), valjalo je poći do Klečica ili sjemenika ove potentne planine. Mir Freud, ne preuzimaj kormilo na mom blogu!
Na putu prema divovim nogama

Stazica ide gore-dolje, a na mjestima je dosta uska pa treba biti na oprezu. Podno Klečica, samih stijena, čeka nas grupa od četiri planinara. Doznajemo da su iz Krapine na svojevrsnom teambuildingu. Dvoume se bi li išli gore ili ne bi, a Maja i ja samo jurimo dalje. Vratimo se na sekundu ponovno gospodinu Čaplaru:

"...strmo nizbrdo skreće uska stazica pod stijene Klečica. Markacija prestaje pod stijenom, a uspon uz stijene moguć je samo iskusnim penjačima."

Molim? Pokušat ću skratiti priču koliko god mogu. Kao i sa svim ostalim stvarima, sve je to jako subjektivno. Postoje ljudi koji su jednostavno hrabriji i oni koji se malo više boje i sumnjaju - najčešće su ovi "hrabri" rezultat neke moguće ranije bojazni koja je bila prevladana. Ne znam koliko sada ima smisla diskutirati o tome jesu li kalnički Zubi pridonijeli mojoj "hrabrosti" ili Tulove grede ili je pak to možda učinio, za nas, krunski uspon kroz Mudnu dol? U svakom slučaju, što imate više iskustva, to ćete spremnije prionuti na ovakve vrste "penjanja". Jesam li ja iskusan penjač? Ne znam baš, barem ne u službenom smislu, ali Maja je rekla da imam/o ono što penjači zovu "osnovna vještina" i (pre)malo straha što može biti dobro, ali i loše. Sve je to povezano s onom "bolesnom ambicijom" koju spominjem već proteklih par postova. Ona može biti izuzetno opasna, ali isto su tako i nagrade na kraju puta izuzetne.
Nakon prvog dijela ferata, prema vrhu Klečica - stavljam ovu fotografiju ovdje zato da se ne utopite u slovima; ako ste do ovdje stigli, nemam straha za Vas :)

Vratimo se malo unatrag. Prilikom spuštanja sa vršne stijene Kleka, jedna starija gospođa čekala je pred feratom dok smo se Maja i ja spuštali. Poput divokoze koračam po tom kamenju i sajlu skoro pa uopće ne diram. Gospođa me gleda pomalo s gađenjem pa kaže:

"A čemu nama služe ove sajle?"
Smijem se malo jer shvaćam što se događa (dinosauri hoće koriti i učiti male, tek izlegle, guštere) te kažem: "Da se tu i tamo malo primimo."

Onda silazi Maja koja dobiva malo žešći tretman:
"Jeste li vi planinarka?!?"
Maja: "Pa jesam... valjda. Penjem i planinarim." (uobičajena Maja i nesigurnost uzrokovana preispitivanjem drugih - to je upravo ono što oni žele)
Planinarska baka: "A kako vas onda to nisu naučili? Najlakše je unatraške i osloniti se na sajle..."

Ali najgušće je bilo dok je silazio naš ambiciozni prijatelj Međimurec koji je bio svugdje, skuplja štambilje i SIGURNO zna sve što se treba znati o planinarenju. Mislio sam da će doći do svađe, ali su se strasti smirile i zaželjeli su si međusobno sreću. Ja sam jurio dolje jer nisam htio sudjelovati u tom sukobljavanju ega. Jeb*** vas i škole i obrasci i pravila, ali i napuhanost žaba krastača. Ne treba mi to na planini! Toga imam dovoljno u udolini. Možda sam s ovime sad rekao dovoljno što mislim o tome - razlogu zašto ovaj zapis i nosi podnaslov Tko/što je to pravi planinar?, ali nevjerojatno je kako će se neki ljudi, mlađi također, držati pravila kao pijani plota. Jasno da mora postojati standard, ali je i jasno da ti za neke stvari ne treba (službeno) obrazovanje da bi shvatio da je preopasno ili se treba zaustaviti ili treba dodatna oprema. I sam još ponekad u to skliznem, ali ako želite sigurno biti u krivu, samo budite ekstremni i nemajte nikakve mjere. Ako u svetim spisima (planinarskim udžbenicima npr.) nešto piše, držite se toga kao da nemate vlastiti razum ili prezirite to iz dna duše i budite anarhist buntovnik koji će vjerojatno završiti u nekoj grabi. Balans. To je put!
U blizini Klečica

Ide i Maja gore na Klečice - dolje su naši Krapinčani i promatraju - Majinu guzu ili sposobnosti, nadam se i jedno i drugo!

Drugi dio feratice do vrha Klečica

Prvo zvijer, a onda dama

Pogled s Klečica prema Kleku

Malo smo uživali na vrhu, ali onda se vraćamo natrag dolje. Sajla gore, sajla dolje. Jedna djevojka iz skupine Krapinčana (na kraju je ispalo da je to lepoglava Jelena iz Lepoglave) penje se na prvom dijelu, ali onda odustaje i spušta se. Gledam dolje zbunjeno i pitam je zašto se okrenula? Viče gore da ne želi ići sama (kao i davne 1843. naša Dragojla Jarnević po Okićkim stijenama - no, Jelena nije išla u haljini). Vičem ja natrag dolje neka dođe do gore da ćemo ići s njom. Znao sam da Maja neće imati ništa protiv da se opet penje po sajli. Tako je Jelena ipak došla na vrh Klečica i bila nam je jako zahvalna. Saznali smo da penje već deset godina. Kao i sa "pravim" i krivim planinarima, penjača ima također svakojakih - nikad nemojte nekoga suditi prebrzo! Uobičajena je priča da neki penjači penju po boulderu (umjetnoj stijeni), ali boje se penjati u prirodi. Osobno mi to nije jasno, ali nisam (još) penjač pa se neću miješati.

Jelena i Maja se spuštaju

Da nam ne bi rekli da smo asocijalni i užasni, evo, upoznali smo nove ljude i stekli nova poznanstva. Kod planinarskog doma je sada manja gužva pa malo sjedimo, pijemo i dotačemo si vode. Nebo se pomalo oblači, već smo prije u smjeru Bjelolasice vidjeli kišu, a mi se spuštamo po istom putu.
Još jednom po livadicama koje se vide s vrha

GPS trag izleta

Bio je ovo dobar cjelodnevni izlet, a sveukupno smo prošli dvanaest kilometara po brdovitom terenu. Uvijek se na kraju postavlja logično pitanje: a što je sljedeće? Neću uništavati element iznenađenja pa Vas lijepo pozdravljam i čitamo se ;)

Oznake: ogulin, klek, Klečice

Samom sebi najbolje društvo ili Od prave nule do tisuću četiristo

17.05.2020.

Sad sam vidio Učku, ali vidjela je i ona mene. Volim misliti da me zaljubljeno gledala kada sam se hitro penjao po njoj, gazeći prepreke koje su me pritiskale, padajući na trenutke u očaj, ali nadvladavajući sve što je naišlo. Makar, bilo je tu i ne baš ugodnih prizora. Krenimo redom, a to je nulta točka.

Medveja beach - lokalni šerifi piju pivo od ranog jutra na terasi zatvorenog kafića, a ja pozdravljam more i krećem

Osjećam potrebu da dam uvod i kontekst ovom pothvatu. Planinarska škola i naš izlet na Žbevnicu gdje smo učili čvorove, planinarili po noći (neki i više puta gore-dolje) te se družili uz rakiju i pivo. Pod okriljem noći i pomalo pripit(i), hodali smo od planinarske kuće do vrha Žbevnica kada sam ja, taknjen (ili kako bi rekao veliki učitelj Igor Mandić i ostali filozofi - pjan), postao previše društven te iznosio svojoj noćnoj planinarskoj bandi prijedloge da odemo jednom svi zajedno na Vojak. Možda sam ispadao jako naivan jer sam pozivao Pazinjane/Istrijane na pohod na njihovu lokalnu planinu, ali koliko sam čuo - mi, sjevernjaci i stranci, prošli smo i vidjeli više nego neki domaći planinari*. Tako sam ja, zelen još i nov, predložio, u pauzi od potezanja pelina iz flaše (nisu još bila corona vremena, dijelilo se sve), da idemo na Vojak od, zamislite, Poklona. Iskusniji kolega koji je vidljivo u kondiciji, a bavi se i penjanjem, nasmijao se i rekao: "Ako već idemo, onda idemo iz Medveje. Poklon - Vojak je prelagan."

I to je to. Ostalo je to ime visjeti u mojoj glavi. Kasnije smo čuli od vodiča i predavača u pl. školi da se uspon iz Medveje može računati kao kondicijski dokaz spremnosti za Alpe i neke ozbiljnije planine u Europi. Ruksak od dvadeset i pet kila i piči pa vidi od čega si napravljen. Ne moram Vam napominjati što se događalo u mojoj glavi.
Učka - Vojak, 5 sati ili zastrašivanje neprijatelja u kampu Medveja - odustani dok još možeš

Tabla kod ulaska u (pra)šumu i početak penjanja prema Lovranskoj Dragoj

Uspon je konstantan i uporan, ali ništa neizdrživo zasad i u ovoj mjeri. Ne znam za koliko sam došao u Lovransku Dragu, ali dan je bio idealan za planinarenje - oblaci su skrivali sunce, a i da ga je bilo, krošnje štite planinare na, rekao bih, većini staze.
Proučavanje karte kod Lovranske Drage. Tu negdje me prešao jedan trailer - to je, mislim, jedina osoba koja me jučer prešla na stazi

Zanimljive staze koje prolaze pokraj dvorišta i kuća

Ne znam kako im ide boćanje, ali klub imaju! A imaju i lijepi prostor za fešte tijekom i poslije utakmica

Nakon Lovranske Drage opet treba stiskati zube i upirati snage jer slijede vijugavi usponi. Bit ću sasvim iskren: nije pomoglo pijenje jakih piva prošlu noć, ali nije pomoglo ni to da sam osjetio potrebu izvršiti veliku nuždu. Prijatelj trailer mi je pričao kako tu nema mnogo pitanja i pogovora kad to negdje na stazi stisne, a ja dosad nisam imao s tim iskustva. No, evo i prvog "sranja" na planini, ali nije bilo tako lagano. Uska je staza, uspon je postojan, čovjek ne može naći mjesto kako bi se barem uz minimum ugode olakšao. Tako sam jedno vrijeme stiskao zube (i druge stvari) da bih konačno došao do zamračenog prašumskog dijela staze koja slijedi suhozide - lijepi prizori inače, ali meni su bile neke druge, hitnije stvari na pameti. Da se pogorša ionako gusta situacija, spušta se po stazi obitelj planinara, dječak svašta ispituje tatu, a on govori o genima zmija i drugih životinja. Vjerujem da je bila zanimljiva tema za razgovor, ali samo sam htio da NESTANU! Ostao sam sam i skočio u grmlje. Prijateljski savjet: uvijek, ali uvijek nosite sa sobom wc- papir i/ili maramice. Naoružan sam do zuba i konačno obavljam to.
Suhozid uz stazu, ovdje se mogu vidjeti vilenjački prizori

A ima ovdje i hobbita

Osjećam instantno olakšanje te pijem malo vode. Jučer sam bio, nakon dugo vremena, u situaciji gdje sam skoro odustao. Znam to po tome kada mi se počnu javljati misli i unutrašnji monolog: "Znam da će ti to teško pasti, ali treba i pametno je odustati dok znaš da nešto ne ide, dok nisi u stanju...". Međutim, ja sam itekako u stanju! Je li ovo drugo glas bolesne ambicije kako nas uče po školama? Možda! Moguće da sam ovdje, smeten hitnošću situacije i pukim uživanjem u prašumskom ambijentu praznih crijeva, profulao putokaz za Vojak preko Vrata te sam skrenuo za Malu Učku. Nisam pogrešio mnogo jer sam uskoro stigao do pl. skloništa Babino sklonište. Tu je i vidikovac Babin Grob s kojega se pružaju prekrasni pogledi. Sjeo sam na travu i gledao prema moru.
Ne seže pogled daleko, a i kameru na mobitelu bi možda malo trebalo očistiti - ipak se povlači te često vadi i sprema po džepovima, prljavim i znojnim rukama...

Čista uživancija nakon patnje, najgore je prošlo

Pogled na drugu stranu - vidi se moj cilj!

Nisam ovdje bio sam. Prvo me kod skloništa dočekao jedan hobbit (dječak koji je mogao imati 5 godina) i rekao da ovdje žive patuljci. Nakon dugog razdoblja tišine i pokoje psovke na račun vlastite gluposti, progovorio sam i baš mi je drago da su tema bili patuljci. Sviđa mi se komunikacija na toj određenoj nevinoj, za život zainteresiranoj i ne-razočaranoj razini - to je stanje uma koje bi svi mi, usprkos nedaćama i teškoćama koje pred nas baca život, trebali zadržati, sačuvati i naučiti kultivirati. Kucam na vrata skloništa, ali nema nikog kod kuće. Hobbit me prati i govori: "Ne možemo nutra". Veselim se kad iznad svoje glave vidim ključ koji je izvan vidokruga malog hobbita.

Kažem: "Sad ćemo to riješiti!"
Hobbit jako zainteresirano: "Imaš ključ???"
"Naravno da imam, svi ga imamo!"
Hobbit me zbunjeno, ali pun nade, gleda te mu dodajem ključ i puštam da otključa sklonište.

Ušao je pomalo oprezno u sklonište, ali ubrzo se zabavljao s pečatima i uprljao svoje radne rukavice. Naime, došao je ovdje s tatom koji popravlja sjenicu smještenu uz sklonište. Uobičajeno malo sklonište s jednim krevetom na kat. Tada krećem gore za Babin Grob gdje je skupina od četiri planinara. Dvije žene i dva muškarca žustro raspravljaju o crkvi, misama, molitvi i patološkoj poremećenosti nekog muškarca koji je ljubomoran na najmanju sitnicu i zato se razveo od svoje žene koja to nije mogla trpjeti. Moj, za vlastite ukuse, predruštveni mozak kalibriran je da dobro čuje ovakve stvari, potrebno je za brzo uklapanje u društvo i prijateljevanje sa strancima. A i nije da su šaputali. Jedan od planinara me pozdravlja, a dok su me žene vidjele, rekle su: "On je došao ovdje sam? Pa šta, on je samom sebi najbolje društvo." Ubrzo nastavljaju dalje svoje rasprave, kvareći savršen i spokojan pogled, a meni počinju faliti hobbiti i priče o patuljcima. Zanimljiviji su od ljudi i njihovih blebetanja.
Trčeći grabim, pronašavši novu snagu te razmišljajući o patuljcima i njihovoj ljubavi prema kopanju i ispijanju piva, prema Maloj Učki

Tu je veselo i sprema se fešta, ali ja nastavljam dalje. Na putokazu piše Vojak 1h 15min. Pamtim vrijeme. Tu postaje prometno te prolazim ljude po putu do vrha.
Evo me već na grudima gospođe Učke, pogled prema jugu

Zadnji strmi dio stišćem, sad nije vrijeme za usporavanje!

Dostižem svoj cilj - od mora do 1400 mnv - za tri sata i petnaest minuta. Od Male Učke do vrha dolazim za trideset i pet minuta

Pogled prema Rijeci, gradu koji teče

Zadovoljan sam. Sjedim ispod kule na Vojaku i jedem sendvič i kisele krastavce. Vjetar u kosi. No, treba se vratiti! Odlučujem se spustiti kroz Vrata, strmi spust/uspon u blizini Vojaka preko kojeg se ide za Lovran, Lovransku Dragu, ali ima i skretanja za pl. dom Poklon. Štapovi puno pomažu pri spuštanju.
Lazovi dvori usred šume - jako zanimljivo zdanje, a netko si uređuje i vrt

Slijedi druncanje po nizbrdici prilikom kojeg sam više puta poželio da sve ovo čim prije prođe jer me pomalo bole koljena. Ništa strašno, ali koljena najviše pate u biti prilikom spuštanja. No, jurim i gravitacija mi pomaže (ili koljenima odmaže, kako već gledate).
Zanimljivo zdanje dolje u Lovranskoj Dragoj. Čemu to služi?

Osjetio sam olakšanje dok sam se vratio u Medveju. Direktno sam krenuo prema moru, skinuo patike i čarape te umočio izmučene noge u more. Voda je jako hladna, ali pasalo je nakon prvotnog privikavanja. Bilo je ovo pomalo ekstremno iskustvo, ali ljubav prema planinarenju ne zna granice.
GPS trag

Prošao sam malo iznad 16 km. Medveja obavljena. Učka je predivna planina. Zadovoljno sam zaspao i probudio se. No, sanjarim već o drugim vrhuncima. Prokletstvo i blagoslov u jednom! Uživajte!

Oznake: medveja, Lovranska Draga, Mala Učka, Vojak, vrata

<< Arhiva >>