Dnevnik.hr Opis bloga cvijet treba sunce da postane cvijet, LinkoviBlog.hr Imaj vremena za rad – to je cijena uspjeha. U mrkloj noći vidimo, CREDITSKostur: |
Nitko neće znati... Bizarni intervju
Travanj 2002. - Ovaj intervju je pronađen na Internetu. Zaustavimo se malo i razmislimo. Kći Bilija Grahama je intervjuirana u jutarnjem programu američke televizije. Voditeljica Jane Clayson ju je upitala (u vezi s tragedijom u New Yorku 11. rujna 2001. godine): - Kako je Bog mogao dopustiti da se dogodi nešto takvo? Anne Graham je dala pronicavi odgovor: - Vjerujem da je Bog duboko rastužen ovom tragedijom, baš kao što smo i mi sami, ali mi sami smo mu odavno rekli da se udalji od naših škola, od naše vlade i iz naših života. A budući da je On pažljiv i poštuje naše odluke, mirno se udaljio. Kako možemo očekivati da će nam Bog dati svoj blagoslov i zaštitu ako smo mu rekli da nas ostavi na miru? Čini mi se da je sve počelo kada je Madeline O'Hara (koja je poginula i njezino tijelo je nedavno pronađeno) rekla da ne želi nikakve molitve u našim školama, a mi smo se s tim složili. Zatim je netko rekao: Bolje je ne čitati Bibliju u školama . Bibliju koja kaže: "Ne ubij, ne kradi, ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga", a mi smo se i s tim složili. Kasnije je doktor Benjamin Spock rekao da ne moramo tući po stražnjici našu djecu kada se zločesto ponašaju, jer bi se njihove osobnosti mogle deformirati i time bi se moglo narušiti njihovo samopoštovanje (sin doktora Spocka je izvršio samoubojstvo), a mi smo i njemu rekli: "U redu", jer smo smatrali da on kao stručnjak zna što je potrebno za našu djecu. Zatim je netko rekao da je bolje da nastavnici i ravnatelji ne kažnjavaju djecu kada se ne ponašaju korektno. A pedagozi u školama su odlučili da niti jedan nastavnik ne smije dirnuti učenika kada se nekorektno ponaša, jer se nikako ne želi loš publicitet. Mi smo se i tada složili. Kasnije je netko opet rekao: "Dopustimo našim kćerima da abortiraju ako to žele, a to nećemo reći njihovim roditeljima." I s time smo se složili. Zatim je neki mudrac iz pedagoškog savjeta škole rekao: "Budući da su dječaci uvijek dječaci i to će oni svejedno učiniti, dajmo im onoliko prezervativa koliko traže, a da bi se mogli zabavljati koliko žele, ali nećemo reći njihovim roditeljima da su prezervative dobili u školi." Opet smo se složili. Tada su neki od izabranih na izborima rekli: "Nije bitno ono što radimo privatno, sve dok ispunjavamo obveze koje smo preuzeli." Složivši se s njima mi smo rekli: "Nije važno ako netko, uključujući predsjednika, čini sve što ga volja, sve dok sam zaposlen i dok ekonomija dobro stoji." Poslije toga netko je rekao: "Tiskajmo revije sa slikama golih žena i to nazovimo divljenjem ljepoti ženskog tijela." Opet smo rekli da je i to u redu. Kasnije je netko drugi otišao korak dalje i tiskao fotografije gole djece i sljedećim korakom ih stavio na Internet. Mi smo rekli "Dobro" , jer oni imaju pravo na slobodu riječi. Zatim je industrija zabave rekla: "Napravimo TV programe i filmove koji potiču blasfemiju, nasilje i seks. Snimajmo glazbu koja potiče na krađu, droge, ubojstva, samoubojstva, sotonske sadržaje." Mi smo tada odgovorili: "Ma to je samo zabava, nema tu nikakvih posljedica i tako nitko ništa ne uzima za ozbiljno i zato idemo naprijed." Sada se pitamo zašto naša djeca nemaju savjesti. Zašto ne razlikuju dobro od lošega? I zašto se usuđuju ubijati različite od sebe, svoje kolege iz razreda ili sebe same? Vjerojatno, ako dovoljno dugo i intenzivno razmišljamo, možemo naći odgovor. Mislim da se on može vidjeti u rečenici: "Žanjemo ono što smo posijali." "Dragi Bože, zašto nisi spasio malu djevojčicu ubijenu u učionici? Srdačni pozdrav, zabrinuti student." I uslijedio je odgovor: "Dragi zabrinuti studentu, u škole mi nije dopušteno ući. Srdačni pozdrav, BOG." Bizarno je kako ljudi bez razmišljanja stavljaju Boga beskrajno daleko od sebe i kako se onda čude što svijet ide u pakao. Zanimljivo je kako ljudi vjeruju onome što pišu novine i kako se protive onome što piše Biblija. Čudno je kako sve žele ići u raj, ali u isto vrijeme ne žele vjerovati, ne žele misliti i ne žele činiti ništa od onoga što kaže Biblija. Neshvatljivo je kako netko kaže: "Vjerujem u Boga", a ipak slijedi Sotonu. Neshvatljivo je kako smo brzi u osuđivanju, ali ne prihvaćamo biti suđeni. Nepojmljivo je kako smo odlučni u slanju tisuću igara i viceva e-mailom, ali kada se radi o porukama koje govore o Bogu, uglavnom dvaput promislimo prije nego što odlučimo sudjelovati. Teško je shvatljivo kako besramni, sirovi, vulgarni i opsceni sadržaji slobodno plove Mrežom, dok su javne rasprave o Bogu u školi ili na radnom mjestu uglavnom zaustavljene ili štoviše zabranjene zakonom. Bizarno je da se netko može "zapaliti" za Krista u nedjelju, dok je On nevidljiv u njegovu životu u ostale dane tjedna. Smijete se? Bizarno je da se ovu poruku ne usudimo poslati svima iz našega adresara, jer nismo sigurni da su vjernici. Teško je shvatljivo da sam više zaokupljen time što će ljudi misliti o meni, umjesto da se brinem o tome što će Bog misliti o meni. Jeste li se zamislili? Vjerujem da sam zapisan u Njegov dlan;
da je On samnom. Vjerujem sa svojom strpljivošću, svojom razdražljivošću, svojoj nepodnošljivošću prema drugima, svojom klonulošću, sa svim svojim stenjanjem i jaucima. Vjerujem, premda više ne mogu spavati, premda ne znam kakva me budućnost čeka, premda BOLOVI postaju nepodnošljivi, premda lijekovi više ne djeluju, premda iz dana u dan kopnim. Vjerujem da je On u blizini Jednog je dana svetac imao priliku popričati s Bogom te Ga
upita: - Gospodine, bilo bi mi zadovoljstvo znati kako izgledaju pakao i raj. Bog odvede sveca do dvojih vrata. Otvori jedna do dvoja vrata i dopusti mu da pogleda unutra. Na sredini sobe, stajao je veliki okrugli STOL. Na sredini stola, nalazila se velika posuda, s jako finom i mirišljavom hranom. Svetac osjeti kako mu naviru sline na usta. Osobe koje su sjedile za stolom bile su izrazito mršave, ljubičaste boje i bolesnog izgleda. Izgledali su svi izgladnjelo. Imali su žlice s jako dugačkim drškama koje su bile pričvršćene na njihove ruke. Svi su mogli dohvatiti tanjur s hranom i uzeti malo, no kako je drška žlice bila duža od njihove ruke, nisu mogli staviti hranu u usta. Sveti se čovjek stresao pri samom pogledu na njihov jad i njihovu patnju.. Bog reče: Upravo si vidio pakao. Bog i čovjek se uputiše prema drugim vratima. Bog otvori druga vrata. Scena koju je čovjek ugledao bila je identična prethodnoj. Bio je tu veliki okrugli STOL, posuda prepuna fine hrane, koja mu je opet natjerala slinu na usta. Osobe za stolom su isto imale žlice dugih držaka. No, ovaj su put osobe bile dobro nahranjene i sretne te su razgovarale međusobno ,zadovoljno se smješkajući. Sveti čovjek reče Bogu:- Ne razumijem! - Jednostavno je, odgovori Bog, sve ovisi o jednoj vještini. Oni su naučili hraniti jedne druge, dok oni drugi ne misle ni na koga osim na sebe same. Kada je Isus umro na križu, mislio je na tebe. ali je i uskrnuo za tebe,,,,,,,,, HEJ ČESTITKA ZA SVE,,,,,,,,, Uskrs nije dogođaj prošlosti nego nada budućnosti.
N eka nas zato Isusovo uskrsnuće ispuni radošću i nadom. Sretan i blagoslovljen Uskrs želi MAJA Vidiš li sreću ne okreći joj leđa U tri godine dok je propovijedao, Isus je svašta doživio. Tako jednom uđe u malo selo. Već se mračilo. Nitko ga nije htio primiti na konak, na što je već navikao od rođenja. U zadnje tri kuće konačno ga primi jedna siromašna žena, koja je baš pripremala večeru - komad kruha i čaša mlijeka. Pogleda Isusa, dohvati drugu čašu i od sebe odlije pola. -Na, uzmi! - reče gurnuvši je Isusu. -Ženo, nema ni za tebe! - odvrati On. -Ako nema danas, bit će sutra,- nemarno odvrati žena i i prelomi komadić kruha. - Spavat ćeš tamo! - reče i pokaže rukom na malu prostoriju u dnu dvorišta. Ujutro Isus ode ženi zahvaliti, a ona već pripremila doručak - "reprizu" večere. Znao je da je žena dobra srca, a siromaštvo prikriva. Šutke su jeli. Na odlasku Isus upita: -Koliko sam dužan? -A čime da platiš, kad vidim da si veća sirotinja od mene!- mirno će žena. - Idi s milim Bogom! -A ne!- odvrati Isus na rastanku.- Upamti! Ono što budeš počela raditi nakon što odem to ćeš činiti cijeli dan, do sumraka. Isus ode, a žena, znajući da nema više ni kruha ni mlijeka razmota krpicu gdje je čuvala novac za crne dane. Uzme jedan denar, gleda ga, okreće ga u nedoumici: to je zadnji od dva denara. Kad to potroši - što tada? Stavi denar na stol i htjede zamotati krpu, ali - u njoj opet DVA denara. Ona opet uze jedan, odmah se pojavi novi. Ume oba - pojave se oba. uskoro je stol bio pun, a ona je vadila, vadila, vadila…Morala je do susjede, da posudi koju vreću. Odmah joj je ispričala što joj se dogodilo. Susjeda nije bila lakovjerna žena. Morala se sama uvjeriti. Čim je ugledala gomilu novca na stolu pojuri van i s vrata upita: -Sjećam ga se! To je bio onaj s dugom kosom, bradom i štapom! - reče i požuri za Isusom. Stigla ga na pola puta do drugog sela. -Gdje, si gospodine! Ma, što se odjurio tako brzo iz našega sela? Daj se vrati! Kakav je to red čovjeka nahraniti mlijekom i kruhom! Nisi ti dijete! Daj, se vrati… -Ženo, nisam gladan! -Kako nisi? Ništa nisi jeo, a vidi koliki si! Daj se ti lijepo vrati, pa se pogosti…malo i da popričamo! Žena počne vući Isusa. Znajući njenu nakanu Isus popusti i vrati se. Na stolu obilje - nema čega nema. Isus ipak uzme samo komad kruha. Žena ga gleda, od nervoze joj se grći želudac. Ovu noć je Isus spavao u čistoj, udobnoj postelji. Ujutro je žena još nervoznija nego sinoć. Nikako da dočeka da gost ode kako bi mogla početi brojati novce. Na vratima Isus upita ono isto, koliko je dužan? -Ma ništa!- "Znaš ti dobro",- pomislila je u sebi, na što Isus ponovi iste riječi kao prvoj ženi i ode. "Gostoljubiva" žena uleti u sobu. Bila je bogata. Od velike nervoze drhtavim prstima izvadi svoju škrinjicu za blagom. Sad će susjeda vidjeti što je bogatstvo. Ma, što susjedi! Cijelo selo! Na brzinu ode obaviti nešto što bi ju moglo omesti, prekinuti prilikom brojanja. Poslijepodne došla ona siromašna susjeda. Nema gazdarice! Kad ju je pozvala po imenu čuje iz dna dvorišta njezin glas. Siromašna žena upita: -Pa, gdje si? Može ti ući u kuću tko želi! Što radiš? -Obavljam ono…što mi je…onaj, znaš već tko…dao kao ZADATAK! Isprekidane riječi, izgovoreno s mukom dopirale su - iz WC-a! Ima li smisla željeti kruha nad pogačom! Može se glumiti pred svijetom, pred Bogom ne! Isus pozna naša srca bolje nego mi sami. Iz pričice je odmah uočljivo da smo kovači vlastite sreće - jedini je problem što nismo načisto što je za nas prava sreća. Nema veće sreće od sreće! Sreća je samo jedna, bilo to za pojedinca i novac. Ako ga je više - sreća ode - jer nije u blagu, bogatstvu ili moći, nego u nama! A što je tebe sreća? Za mene je kad me Bog preko sitnih detalja ili nekakve riječi koja dolazi od drugih ljudi potakne pa uspijem napisati nešto zanimljivo. Za neke druge ljude! Sreća - kao da je nešto imaginarno. Ona nije materijalna. Sreća - to sam zapravo JA u skladnom odnosom sa samim sobom, Bogom i ljudima! zdrave |