O Sally Rooney o normalnim ljudima

Iskoristila sam ovih mjesec dana tijekom rokova i dva semestra kad nema nastave da pročitam dva romana ove irske spisateljice: Normalni ljudi i Razgovori s prijateljima. Idem vidjeti što je deal s njima i kako su postigli takvu popularnost da su čak i kod nas jedni od najpopularnijih novijih romana po onom što ja vidim, a ne vidim puno bezobzira na to što studiram književnost. Razlog tomu je čisto količina knjiga koju već apriori imam za čitati što me već dodatno umori od čitanja dok su tu još i kanonski romani koje bi valjalo pročitati radi kaktiga opće kulture da tako to nazovem.

Ovo sad žrvljam za one koje možda zanimaju njezini romani i razmišljaju ih pročitati. Prije no što sam pročitala ijedan od romana, ljetos sam pogledala seriju Normalni ljudi snimljenu prema istoimenom romanu i ona me oduševila. Nisam dugo vremena pogledala jedno tako ozbiljnu coming-of-age dramu s tim da valja uzeti u obzir kako nisam (još) pogledala Euphoriju ili Sex Education koje bi se mogle svrstati pod isti žanr jer su tematski pomalo slične. Uglavnom, sve preporuke za Normalne ljude, ima desetak nastavaka i mislim da epizoda traje manje od sat vremena, naravno da sam ja to pogledala u jedan i po dan kakva sam nestrpljiva. Lako sam se poistovjetila s likovima u seriji u kojoj se prikazuje njihov put od mature do završetka studija jer, iako nisam prošla kroz ista iskustva, osjetila sam povezanost u smislu studentskog habitusa i procesa adaptacije koji se prolazi nakon odlaska od kuće.

Rooney se u svojim romanima fokusira na kompleksnost muško-ženskih odnosa odnosno problema u međuljudskoj komunikaciji, koliko smo danas opterećeni time da nitko, pa čak ni naši bližnji, ne smije vidjeti našu ranjivost, naše emocije i loša stanja u koja možemo upasti. Opisi organskih stanja izazvana emocijama koje proživljavaju njeni likovi jako su slikoviti i lako se prenose na čitatelje. Mislim da publiku privlače baš te emocije o kojima likovi pokušavaju voditi razgovor s drugima, ali objasniti ih i samima sebi. Te emocionalne krize likova nerijetko su u vezi s njihovim identitetskim krizama jer je ipak riječ o protagonistima koji se u svojim ranim dvadesetima, posljednje formativne i najvažnije godine za osobu kada nas se smatra dovoljno odraslima da donesemo odluku što želimo raditi u životu, što studirati, po mogućnosti se zaposliti, naći osobu s kojom bi proveli ostatak života i oformili obitelj daj bože jer „kasnije za to neće biti vremena ili volje“ kao što je to u dvadesetima.
Autorica se lovi i u koštac sa teškim stanjima odnosno poremećajima i bolestima kao što su endometrioza, poremećaj koji je nažalost sve češći kod žena i uglavnom prolazi ispod radara u javnosti, i depresija o kojoj se i dalje malo govori ozbiljnim tonom i ne daje puno na značenju u društvu. Svoja stanja likovi skrivaju od svoje obitelji i prijatelja jer je danas nepoželjno biti roba s greškom, nekome biti na teret o kome se treba posebno brinuti, a smatraju se odraslim ljudima jer svatko tko je ranjiv ne može opstati danas, oni su ljudi slabog karaktera, krivo su odgojeni, sramotno je pokazati „negativne“ emocije kao što su tuga, patnja ili bol. Osim toga, tko danas ima vremena biti loše? Ako su loše znači da imaju vremena biti loše, da se koncentriraju na studije ili posao ne bi imali nisko samopouzdanje ili osjećali bol. Dok radiš nešto korisno, nemaš vremena osjećati se ili biti loše jer se fokusiraš na posao – tako su naši stari govorili (bolje da se zakopaju u đubre; izvinite na referenci). Da ne govorimo o stigmatizaciji psihološke i psihijatrijske pomoći, osobe koje se usude potražiti pomoć instant su proglašene „ludima, poremećenima, bolesnicima“, odbacuje ih se iz društva jer oni nisu normalni.

Rooney ne izostavlja ni ekonomske i političke razlike svojih likova, pitanje društvene klase i novca važno je za karakterizaciju jer likovi nerijetko imaju različite ekonomske pozadine i privilegije. U Normalnim ljudima je to zanimljiv odnos jer majka glavnoga lika Conella radi kao čistačica kod Mariannine obitelji odnosno on spada u radničku, a ona u višu građansku klasu. U Razgovorima s prijateljima pred kraj romana protagonistkinja Frances ostane bez očeve novčane mjesečne potpore i nalazi se u novoj situaciji u kojoj mora početi raditi dok studira i paziti na svoje financije. Ovakav scenarij nije ništa stran na našim prostorima, gotovo svaki student obavlja neki studentski posao za vrijeme studija, ako ne kao glavni prihod, onda kao dodatni džeparac za trošenje ili čak štednju.

Bez obzira na to što su romani relativno kratki (manje od 300 stranica) i jednostavne forme, ne znači da su običan šund za mase, ma da ne vidim ni problem u tome – papir svašta trpi, kvalitetno ili ne. Rooney je u neku ruku senzacija jer predstavlja drugu, mlađu generaciju pisaca s kojima se današnja mladost može bolje poistovjetiti od boomera na primjer. Mladost koja ne samo da nema sigurnu budućnost u ekonomskom i financijskom smislu – tu su i ekološka kriza, svijest o društvenim nepravdama i privilegijama koje svatko od nas ima u jednoj mjeri. Promjena u socijalizaciji uzrokovana novima tehnologijama, sve jača otuđenost među ljudima (pogotovo u današnjem kontekstu epidemiološke krize), osvješćivanje o kompleksnosti ljudskih odnosa; činjenica da se na njima treba raditi, da nam nisu prijateljstva i veze s drugim ljudima bogom dane koje treba uzimati zdravo za gotovo – sve su to teme koje Rooney više-manje obrađuje u svojim romanima. Netko će možda komentirati kako su takve teme neozbiljne, nisu duboko filozofski obojane, nemaju u svom središtu protagonista koji, onako ala Dostojevski, pada u iskušenje ili se nađe u nekoj dilemi i kakvu odluku da donese, ona neće biti bez posljedica. Da se razumijemo Dostojevski je klasa, top shit književnosti, takva sposobnost građenja ljudske psihologije gdje je to jednostavno radnja, malo je „pravih događaja“ što bi se reklo, ali to čitati je prava napetost ako se palite na psiho-trilere ajmo reći. Međutim, nije baš kao da se možemo naći u njegovim djelima – to su druga vremena s drugačijim društvenim strukturama i svakodnevnicom. Rooney mi je zato osvježenje na popularnoj književnoj sceni jer piše jednostavnim, iskrenim i sirovim stilom te iako nije formativno pretjerano inovativna (može li se još to danas postići obzirom na sve što je isprobano u tiskanju?) vješto obrađuje gore spomenute teme iz svakodnevnice koje, možda naizgled djeluju trivijalno, ali nam bezobzira na to mogu biti prepreke tijekom života.

Da, čitajte Rooney. Pogledajte i seriju. Nije na iz…, ovaj, nije na odmet.

Edit: zaboravila sam nešto napisati o scenama/opisima seksa. Također pisano u istom stilu kao i ostatak romana, bez vulgarnosti ili fetišizma, s ukusom obrađeni motivi. Važno mi je naglasiti to jer sam poprilično sita toga da je tema seksa tj. ozbiljan, da ne kažem, normalan razgovor o njemu i dalje taboo, da je ponekad teško otvoreno razgovarati s prijateljima o svojim iskustvima ili pitati za neki savjet zbog stigme i stida kojeg društvo perpetuira. Jedino za što kod nas znaju je za vulgarnosti i odvratne fore - sve drugo je opsceno i božesačuvajtonijezatuđeočiiuši.

Oznake: sally ronney, knjiga, recenzija, društvo, serija

brainfarts; ur welcome

Badnjak 2020., između 19 i 23 sata.

Kontam napisala bih nešto, ne nužno puno pametno jer bih onda pisala seminare za faks. Možete zamislit kako sam raspoložena za to, pogotovo sada u izolaciji. Već sam ranije početkom karantene planirala oživiti blog, ali po običaju je ta ideja bila samo posljedica jedne od mojih nesanica. Čak sam počela pisati tekst u to vrijeme. Ticao se karantene, naravno čega drugog, demotivacije za online studiranje cause god knows we all had it, a i generalno cijeli taj košmar događanja paralizira čovjeka na mjestu. Ono, hoće li se dogodit sad kakvo sranje kad se ustanem iz kreveta? Pardon, KAKVO sranje će se dogodit. Stoga mi je drago u neku ruku da sam u izolaciji do kraja godine. Ako se ima dogodit kakva pizdarija, ja sam doma i ne mogu mrdnut. Jedino bi bio gušt otići do dnevnog ili kuhinje, može i balkon eto kad već ne mogu izaći iz stana.

Razlog zašto nisam napisala tekst pola godine ranije i izbrisala ga je osjećaj i misli šta će drugi reći ili misliti o tome što ću napisati. Ok da generalno naravno da svi mislimo o tome kad pišemo ovako nešto, lupamo po tastaturi svoje misli i priče jer hoćemo da netko to pročita iz koje kakvih razloga. Ja iz dosade uglavnom, stava da mogu biti zabavna i suosjećajna – da će nekog ovo nasmijati ili (aaa utrnula mi noga aaaaa boliiiiiiii) da će možda skrenuti misli s nekih problema šta ja znam, izvinite na mom retrogradnom merkuru u ovnu, trudim se biti jasna, uvijek ovo pismeno izražavanje zadaje bol u mozgu. Odlučila sam ne objaviti onaj ljuti, frustrirani tekst o pandemiji i nekim drugim događajima jer sam shvatila što bi itko čitao o tome kako je meni teško kad ima ljudima kojima je teže pa odakle meni pravo da plačem i pizdim. Šta ja imam pametno za reći na sve ovo? Nemam, nisam zato ni došla.

Ovaj put sam došla da pišem. Samo pisanje. Bez puno razmišljanja o ičemu. Mogu o svemu. Bar je 2020. plodna za to, a bogu hvala pa se iza svakog imena krije njihova verzija ove proklete (ili ne, ako ne, svaka čast, drago mi je) godine. Da se razumijemo, nije sve bilo kompletno sranje. Dogodile su se lijepe stvari, upoznali neki novi ljudi, bilo je smijeha o ho ho, ali generalno ton ove godine je bio za ostat doma (što i jesmo) i pokušat prespavat događanja, bilo svjetska ili lokalna. Zamislite ovaj tekst kao da primate glasovnu poruku (prije množinu) od mene kad bi me sad pitali što imam za reći. Moji bliski prijatelji točno znaju na šta mislim, mrze me zbog minutaže koju mogu nabiti samo pričajući o sebi i što mi se (ni)je dogodilo u danu ili tjednu. Ako je ispod 10 minuta sve skupa onda sam se legit potrudila biti sažeta. Ili sam već treći put snimala istu priču pa sad točno znam što je vrijedno spomena.

E dobro ajd da ne bude sad ovaj tekst samo ovakvo trkeljanje u prazno, probat ću podijelit nešto pameti s vama, neke lekcije ako hoćete, čisto da potvrdimo onu izreku „čovjek uči na tuđim greškama, a tovar na svojim“ koja naravno da nije istinita jer, dapače ako ste se jednom zajebali u nečemu, možete još par puta da utvrdite gradivo i imate primjere lekcije na više situacija ili ljudi.

Prvo, overthinkanje. Evo ja ne znam, sposobna sam izmislit 28 scenarija zašto mi netko ne odgovara na poruku po par dana i umislit sve živo, mogla bih seriju napisati iz svih tih primjera dosad, svoju verziju Seks i grada jer, bogu hvala, da se takvo premišljanje javlja samo kada je riječ o muško-ženskim odnosima. Na što bi jedna mlada osoba trošila svoju mentalnu energiju nego na rom-com scene koje joj se odvijaju u stvarnom životu. Taj mentalni mehanizam procesiranja događaja, to overthinkanje, preanaliziranje gotovo svega, borderline paranoidno ponašanje, me iscrpilo ove godine više od ičeg i tako sam shvatila da imam problem. Sama sebi napravim kaos u glavi dok čekam razvoj situacije, ubilo bi me da postanem strpljiva i usmjerim tu energiju negdje drugdje. Majke mi ako neću sebe jednom pojest zbog toga. E sad, osim što pomaže razgovor s prijateljima (bogu hvala da imam koga maltretirati i zahvalna sam im na tome) pisanje me isto spašava jer u neku ruku sve te misli više ne budu u mojoj glavi i zauzimaju mjesta, sad su na papiru i tu mogu ostati, papir i olovka moj su filter za tjeskobu, a papir mašala svašta trpi. Također, obavezno čitanje natalnih karata i tarota. Ima nešto i u tome, kao da vam na površinu izbaci ono što podsvjesno mislite. Voljela bih da sam skeptik, vjerujte mi, razumijem vas što mislite da je to sve vještičarenje.

(Sjećate se onog o sranjima? Upravo mi je mački curila krv iz nosa i jako je kašljala, sad mi je mater to ispričala. Pogodite kako se osjećam sad jer sam je praktički jinxala. Predivno, sretan Božić.)

Aha, spala sam na to da slušam španjolsku „covid“ pjesmu da si dižem raspoloženje. Blago sam umorna od svega, posebno ovaj mjesec i uživam biti minimalno produktivna tako što uglavnom ljenčarim i puštam mozak na pašu. Pokušavam dostići polu-nirvanu jer znam da ona apsolutna nije trenutno moguća. Bless ovu izolaciju.
Da se probam vratiti na sadržaj koji je vjerojatno više relatable.

Vjerujem da nas sve puca nostalgija onako hc. Nostalgija za onim vremenima kada se nismo pretjerano opterećivali dezinficiranjem ruku ili udisanjem tuđeg aerosola. Ono, redovito sam dezinficirala ruke nakon tramvaja zbog bacila generalno, ne da se zarazim virusom. Dosta budu prehlade i viroze koje pokupiš ovako spontano od života kad se malo opustimo u izlasku kad ne staviš dovoljno slojeva na sebe, a nisi s kontinenta nego cavulja s mora kojoj je bura najgori neprijatelj – o snijegu da ne govorimo. Moram se pohvalit da sam ove godine napravila snjegovića na prozoru kad je ovo palo malo snijega sad u Zagrebu. Nazvala sam je Snježana Sneki Bljuzgić, temelj je bljuzga s malo ptičjeg dreka, prilično falusoidno tijelo naravno, u duhu patrijarhata, dobila je ruke od štapića za uši, oči i nos od vrhova tih štapića, imala je oči različite boje, a od najlonki sam joj napravila kapu i šal. To je zasigurno jedini diy projekt oko kojeg sam se sama baš potrudila. Možete li reći da živim sama u stanu i kako su mi se restrikcije odrazile na zdravlje, znala sam ne vidjeti drugo ljudsko biće po tjedan dana. Naravno da mi je izrada snjegovića doživljaj.

Nego da, jednom kada se ovo smiri, nema me. Idem. Gdje god. Kod prijatelja po svijetu vjerojatno. To ne bi bio loš početak. Sve ću spiskat, crni fond ako treba. Već vidim kako uzimam apsolventsku godinu samo da laprdam okolo i „pišem diplomski“ ili „se tražim“. Je, u potrazi za izgubljenim vremenom post-covid ono, Proust di si sad?

Jedva čekam neki rave, stiskavac i guranje na podiju, urlanje na koncertima. Dosta bahata želja budimo realni. Probat ću jednu umjereniju. Dozvolite amaterskim kazalištima rad. Jel' može samo to? Čisto da mogu vidjet prijatelje i da možemo biti kreativni, da se djelomice osjećam živom dok zajedno stvaramo i zabavljamo se. Fala lepa, lp i bvb.

Izvinite na cinizmu, vjerujem da se čini kao da pretjerujem u takvom tonu, malo nam je to u familiji. Osim toga, ne želim nikoga triggerati, ali ove sam se godine prvi puta susrela sa samoubojstvom u krugu poznanika, nažalost dvaput. Pričala bih ja više o tome, o njima jel', ali nije moje mjesto. Nije ni platforma. Samo ću reći da, ako sam već složila neki popis ključnih riječi koje su mi obilježile raspoloženje, overthinking i nostalgija, dodajmo tome i pojačani cinizam. Zašto? Jer me gore navedeni slučajevi podsjećaju na to koliko kao ljudi možemo ostati stranci jedni drugima, koliko možemo toga skrivati i potiskivati ispod svoje površine, koliko zbog toga možemo patiti do te mjere da jednostavno odlučimo odustati. Paradoks u tom činu je racionalizacija onog iracionalnog, svojevoljno samouništenje, potpuni izostanak nagona za preživljavanje.

Nemam nikakav revolucionarni savjet, pazite jedni na drugi, na sebe također obavezno, nemojte se zapostaviti. Vaši ljudi su bitni, ali i vi ste. Osim njima, budite važni i sebi. Ako smo išta mogli u 2020. to bi bila internalizacija, povlačenje u sebe, čišćenja svojih mentalnih prostora, psiha je došla u prvi plan obzirom da nismo nigdje mogli vani pobjeći u smislu puno smo vremena proveli u zatvorenom, svojim domovima i sobama. Pa opet, to ne znači da ne treba na tome raditi uvijek, samo je ova godina po tome bila specifična u neku ruku barem sam ja primijetila iz razgovora s par ljudi.

O serijama i filmovima, knjigama i glazbi, možda plesu napišem nešto drugi put, ovo je dobro za početak. Početak kraja godine, opet hahahaha. Barem napišem nešto jednom godišnje očito. Jao i o politici bih svašta mogla reći, pogotovo o Internet aktivizmu, no nisam trenutno u tom boomerskom raspoloženju da solim pamet i razbacujem se savjetima.
Sretni vam i ugodni blagdani, čuvajte se i stojte dobro, pozdravljam vas dok slušam španjolsku glazbu i zamišljam se kako ovo svira dok putujem po svijetu. Ljubim vas.

(P.S. ekstra sranje: krepala nam veš mašina. Bude sve dobro.) :)