Magneto

ponedjeljak, 19.08.2019.

O nezaposlenima, o parkingu, tako

Napokon sam se sjetila lozinke bloga.
Ja vam već dva mjeseca ne radim. Duga je to priča zašto više ne radim, puna nekih čudnih spletova okolnosti i birokratskih zavrzlama, ali mi je rečeno da će se u 9.mjesecu sve te zavrzlame riješit, pa ću ja opet ić radit.
I jedva čekam. Ozbiljno. Nemojmo se zavaravat, kao i većina poštenih građana naše planetice ne volim ja svoj posao, ali mi je dosadilo više bit doma i svi kućni i okolokućni poslovi. I kad ne radiš, a ljudi oko tebe to znaju, onda te vole zvat za štošta. I kad triba njima nešto radit, uskočit i kad im je dosadno ili tek tako da ti udjele par bjelosvjetskih mudrosti, požale se na šefove, muževe, ljubavnice, ljubimce ili samo imate mater ka moju koja voli zvat pola dana, a ostatak dana ima neke prohtjeve i želje što bi ja njoj trebala napravit
I zato ja jedva čekam opet ić radit i odmorit se.
Kad ostaneš bez posla prva stvar što treba napravit je otić na biro za nezaposlene i suočit se sa sada već polupraznim šalterom. Isusek sjećam se kad sam prije 15-ak godina nakon propale firme išla na biro- fila je bila od drugog kata do ulaza, čekalo se satima, neki i danima. Izgleda da više nema toliko nezaposlenih.
Poluprazni šalteri i da je teta malo brže tipkala bila bi gotova za 3 minute.
Spadam u one (ne)sretnike što imaju pravo na novčanu naknadu, ali nema džabe ni u stare babe, pa neću dobit naknadu u tekućem mjesecu, bože moj to nisam ni pomislila, niti u idućem mjesecu, nego tamo za dva mjeseca. Ma ajde ionako su u 7. i 8. mjesecu nesnošljive vrućine i da hoćeš ne možeš ić nigdi, toliko je vruće da ne tribaš ni pojest ništa, a za dva mjeseca neplaćene vode neće te odmah iskopčat, pa možeš pit do mile volje, ko ti brani.
Ja ne znam stvarno što će nezaposlenima odmah neka primanja, bezveze je to i dobro je ovo zavod smislio, nema više ni redova po šalterima i još lijepo uštediš, pa tamo oko zime dobiješ sva ta velika primanja odjednom.
Jedini je već bezecira kupnju Hibrida kad dobijem novce.

Kad smo već kod auta, preselila sam se iz SelaMogaMalog u Grad. Volim ja šušur grada, Gradu sam uvijek i pripadala, SeloMojeMalo je bila samo privremena stanica. Imam jednu lijepu privilegiiju da u ludnici s parking mjestima u mom Gradu živim u zgradi koja ima privatni parking. I stvarno je to odlično dok god ti na taj privatni parking ne dolete padobranci. Šta njima znači znak zabrane parkiranja, sva mjesta numerirana, postavljeni stupići i znakovi, oni lijepo dođu i parkiraju se. Najdraže mi je kad se parkiraju tako da me zagrade i ne mogu izać s parkinga, onda nemilosrdno zovem pauka. Pauk Grada i ja smo postali najbolji prijatelji
Zeznuti su oni što parkiraju kad ja nisam tu s autom i stano tako da ja sa svojim autom ne mogu do svog parking mjesta ili stanu na moje parking mjesto. Onda mi ni najbolji prijatelji ne pomažu jer ako na privatnom vlasništvu netko parkira, a nije zagradio nikoga ne smiju ga dignuti. Mogu o mom trošku, a onda se ja moram sudit sa vlasnikom auta. Dok do suda dođe ja i zaboravim registraciju.
Tako da ako imate neko privatno vlasništvo nečega to vam na kraju izađe veća muka nego da niste vlasnik ničega.
Nemam pojima ja tu vidim paralelu ovoga i onoga sa biroom smijeh

- 14:45 - Komentari (7) - Isprintaj - #