Magneto

srijeda, 04.12.2019.

Crtice osobnog ludila

Meni je malo nezrelo neprihvatiti svijet takav kakav je, ne bih čak rekla niti pun nepravednosti više pun nejednakosti, pa se borimo s kartama koje imamo i s kojima nam je dana startna pozicija.
Nikada nisam bila suicidalna. Možda u onom nekim godinama kada pratite određenu supkulturu kojoj mislite da pripadate i da je stvorena samo za vas, zapravo ni tada.
Bio je taj jedan prijatelj iz mladosti, povučen, tih i drag. Znao je govoriti kako će se ubiti, nismo ga ozbiljno shvačali, to su te godine kada govorite gomilu gluposti, dok je bio.
Vječno pitanje koliko su zapravo hrabri, a koliko su kukavice u meni je samo jače potkrijepio moj stav.
Sjećam se tuge koju je ostavio iza sebe. Tuge na hrpi.
I nikada više nisam olako prešla preko nečijih najava i upozorenja.
Pa ni svojih.
Pila sam te tablete kao terapiju, zbog neuropatske boli koju izaziva moja bolest ili stanje, ne znam više ni sama kako bih to zvala. Umaraju me te definicije.
I pomagala je, terapija. Napokon više nisam morala piti hrpu analgetika da bih nekako funkcionirala i progurala dan.
Oslobađanje od boli je predivan osjećaj, ne skupiti tijelo u klupko, nirvana.
I strašno me ljuti uzimanje života olako, mogućnost uživanja u životu svima nam je dana, samo eto, zaboravimo što znači smijati se, gledati dijete kako pleše u sobi dok misli kako je nitko ne gleda, Jedini koji s osmjehom jede onaj jedini kolač koji mu je mama znala ispeći, Pasita kako grije stare kosti na osunčanom balkonu, maslačkove niti koje otpuhuju vjetar, sunce, vjetar, more, miris kiše, svježeg kruha, sklupčana bubamara na listu, buđenje dana, uranjanje sunca u more... prizori u koje čovjek uvijek može zaroniti, pustiti trenutku da odradi svoju sreću

I dalje tvrdim da nikada nisam bila suicidalna, pa ni sada. I zastrašujuć je osjećaj kako zamišljaš taj korak preko ograde balkona sa zadnjeg kata, vidiš svoje tijelo kako tone u ponor i ne razmišljaš o povratku, vidiš čak i sve ono što se dešava nakon udara, okupljanje i nevjericu na licima ljudi, svoju slobodu i crni zastor koji označava kraj predstave.
Dok sam mislila da gubim razum tablete su odrađivale svoju kemijsku reakciju, za svaki slučaj zatvarala sam vrata od balkona, slike su bile prežive, preintezivne, pre, puno pre svega
Neurolog mi je rekao da odmah prekinem sa terapijom, da sam samo pročitala nuspojave znala bih da je jedna od mnogih i suicidalne misli i veliki crveni alarm za naprasitim prekidanjem terapije.
Ponovno smo u potrazi za terapijom koja bi mi olakšala guranje dana, uz širom otvorena balkonska vrata, dišem, punim plućima

- 09:02 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.11.2019.

Sebić

Sinoć sam bila u kinu
Do mene su sjedile cure u srednjim 20-ima koje nisu prestale postati objave na fejsu, valjda svaki kadar filma za ekipu koja ne misli gledati, uz neizostavne kokice u prednjem planu.

Donekle i razumijem tu opsjednutost individualca i egotripera koji sebe postavljaju u prvi plan važnosti, direktora svemira koji o svemu imaju mišljenje i stav i stvarno misle da je važno, ali svi ti klikači i lajkači filtriranih faca koji daju na važnost taštini, gluposti, površnosti i nesigurnostima.
I ne pričamo o klincima koji žive u ovom dobu, nije to tehnološki razvoj, samo u ovom dobe ove i ovakve tehnologije.
Ljudi u godinama, koji kukaju kako im djeca znaju samo sjediti ispred monitora, s mobitelima u rukama.
Selfie je nastao slučajno, odnosno pojam, riječ selfi, kada je forumaš postavio svoju fotografiju na jednom od foruma kako bi ostalim korisnicima pokazao svoju ozljedu na usni s pitanjem zašto ga toliko svrbi netom zašivena usnica i odškrinuo vrata svim iskompleksiranima i neprihvaćenima, nesigurnima i nevidljivima da ih društvo prihvati, čuje, da im da potvrdu kakve takve vrijednosti
Nakon toga nastajali su:
Belfie, helfie, selfaj, asi, velfie, felfie, šelfi, droni- nisu izmišljeni termini, podvrste selfia.
Ako vas baš zanima možete i guglati što svaki od njih znači, meni su od nabrojanih najdraži felfie, odnosno, farming selfie.

U kojem točno trenutku smo počeli smatrati da smo stvarno tako jako važni, pa svaku našu pizdariju iz svakodnevnog života moramo obznaniti javnosti.
Jedem, pijem, u busu sam, na poslu sam, pločice u zahodu, bojler, kauč, troslojni wc papir, u kinu sam, na večeri, ručku, jebem, smijem, plačem, koga briga. Banana#žuta#banana#jedem#bananu#zdravo#jedemzdravo#jedem#zubi#prijateljstvo#voće#ono#idiot#sam#žešći
Ne, stvarno, koga briga.
Prije poplave društvenih mreža narcisoidni poremećaj osobnosti bio je dijagnoza, sada je prihvaćeni fenomen.


- 07:41 - Komentari (33) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.11.2019.

Kredit na ponos

Radi u poslodavca koji je dobio tvrtku na poklon, kad bi imao lijepe oči sigurno bih se poslužila i tom metaforom, ali ovako neka ostane na poklon.
Godinama mu je država isplaćivala plaće za radnike kroz razne poticaje i subvencije, održavajući ih na aparatima za umjetno disanje, a ista ta tvrtka isti broj tih godina koliko prima poticaje i nije baš nešto razvila, prodala, unaprijedila, pa čak ni ostavila proizvodnju kakva je bila prije nego je dana ovom liku na poklon.
Pokušava on javnost uvjeriti da se tamo nešto radi, proizvodi, prodaje, da se traže novi radnici, čak je i uveo stranu radnu snagu uz blagoslov jer naravno da kod nas nema tko radit. Malo kamufliramo da poslodavac dobije poticaje na stranu radnu snagu i onda ostane gola činjenica- naš čovjek ne želi radit.
Malo zaboravimo da isplaćuje minimalac već duže vrijeme, pa neoporezivim dodacima na plaću navuče tu plaću, zatvorimo oči pred činjenicom mirovina koje su sve bliže i bliže, ali b(l)ože moj plaća ipak sjedne svaki mjesec, svim voljnim radit, naravno.
Svaku udarenu brokvu poprate novine, televizija, obuku se svećana odjela, otvaraju se šampanjci, pišu se hvalospjevi o opstanku te velike tvrtke, važne nam gospodarske grane, šminkaju se opravdanja danog mu zalogaja koji teško i sve teže žvače.
Malo zaboravimo da nijedan taj proizvod i udarena brokva ipak nema kupca i ništa iz te tvrtke zapravo nije izašlo niti je plasirano već godinama, osim u našu javnost.
I zato se danas u novinama, na radiju, televiziji ne piše i ne govori da u toj tamo nekoj tvrtki 2 000 ljudi dolazi na posao, a da ovaj mjesec nisu primili plaću.
Iako država više nije odgovorna za plaće tih istih radnika i nije neka tajna da ih zapravo i dalje isplaćuje baš ona.
Zamolio je on svoje radnike za strpljenje, busajući se u svoja debela i nahranjena prsa o ponosu, spominje i neke zločinačke organizacije po onom sistemu tko nas (ma neću iskoristiti bre) to zavadi, nas braću, složnu, ponositu.
I nemam ja baš ništa protiv ponosa i složnosti, ali sam se jutros jako iznenadila kad sam baš tim ponosom, dikom našom, htjela podmiri ratu kredita u banci, odbili su me i u HEP-u i vodovodu, a i mesar mi je jutros odbio dati šnicel na ponos, na šok i nevjericu svih prisutnih.
Što je ovo došlo, evo maloprije mi se javio da ni benzin ne pune, na ponos.
Srećom, uvijek ostanu ukrajinci i indijci koji baš vole ovdje radit. Ponosno.

- 08:45 - Komentari (20) - Isprintaj - #

petak, 15.11.2019.

Seinfeld živi vječno

Postoji ta pošast telemarketing, svega, i kako uvijek znaju kada ste doma, za ručkom, u popodnevnom spavanju ili nadrkani na cili svit, to mi je za ne povjerovat.
Kao zvijeri zagrizu u plijen i ne puštaju, kad se slučajno zajebete pa dignete slušalicu.
Nikad neću naučit da na fiksne telefone zovu samo oni i moja StaraMajka.
Uvjerena sam da prolaze silne obuke nedisanja, ozbiljno. Jednoj sam stvarno rekla daj ženo udahni, ne bih te htjela imati na duši.
Nebrojeno puta sam odbila poklone kojom sam ludom srećom osvojila u vrijednostima od nekoliko tisuća kuna, fine večere, ručkove, preglede i doktore koji dijagnosticiraju stanje kostiju, kose, noktiju u udobnosti doma, poklapala sam slušalice, pričala s njima, glumila zainteresiranu, glumila nezainteresiranu, ostavljala slušalicu sa strane dok ne poklope, poklapala slušalice odmah na H od halo, pozivala se na zakone o spamu koji su donekle regulirani i kod nas, kad bih baš bila od volje ne bih njima dala do riječi, svakakvih kombinacija je tu bilo.
Prije koju godinu se toliko razmahalo da nije bilo šanse da barem jednom dnevno ne zazvoni telefon sa nekom od super ponuda prodavača magle.
Regulacijom zakona o Zaštiti osobnih podataka i HAKOM-ovim registrom Ne Zovi stanje je ipak malo drugačije nego prije.
Nije da mi ne zna zazvoniti telefon, a da nije StaraMajka, ali toliko se prorijedilo da mi ponekad i nedostaju.
Jučer u 2 sata popodne zvoni telefon, broj mi nepoznat, odlučim se ne javit.
Sat vremena nakon isti broj i dalje mi nepoznat, ne javljam se
Nakon sat vremena ista scena, ali dižem slušalicu
-Halo
Onaj dio predstavljanja, cvrkutavog monotonog glasa, bez udisaja, izdisaja, bifla žena skriptu od par strana
-Nisam Vas dobro razumjela jel možete ponoviti molim vas?
Žena pročišćava grlo i ide monolog ispočetka
Nije Seinfeld bezveze lansirao foru koja uvijek dobro dođe u ovakvim situacijama
-Ajmeee a znate što, nije mi baš sada zgodno, a jel vi meni možete ostaviti vaš broj telefona, znate ja bih baš direktno s vama pričala kada ste tako ljubazni i dragi, pa bi i baš vaš Vaš broj da vas mogu nazvati kad mi bude zgodnije vrijeme, onda možemo sve u detalje dogovoriti
Kako mislite moj broj? Moj privatni broj?
-Da, da, Vaš broj
Ali ne mogu tako, pa kako... i poklopi mi slušalicu
A draga neka žena

- 06:51 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 12.11.2019.

Jugo se sprema

Svako jutro se budim u 4:30, koju minutu gore dolje. I tako već mjesecima. U rijetkim jutrima kada odspavam do 5 budem sva zadovoljna i poletna.
Nikada nisam bila neka velika spavalica, ali spavanje 4 sata dnevno mi se ne čini nešto što bi moglo izaći na dobro.
Osjećam promjene na sebi, pomanjkanje koncentracije, gluposti koje u toku jednog dana napravim. Spremanje kruha i ključeva u frižider sa ostalom spizom, nedavno sam ponijela fiksni telefon sa sobom vanka, u torbi, umjesto mobitela.
Osnovne, jednostavne radnje na momente su mi toliko komplicirane, promjena kanala na televiziji ima razmjere kvantne fizike, u koju se ne razumijem.
Može se to pripisati i mojoj primarnoj dijagnozi, ali mi je utješno pripisati pomanjkanju sna.
I osjećam promjene na tijelu, koži. Starenje se nekako odvija postepeno, nečujno, a meni se čini da starim naočigled. Koža mi je siva, beživotna, nema te kreme i pudera s kojim mogu prikriti podočnjake.
Pomirena sam da nikad više neću imati tonus ičega kao kad sam imala 18 godina i mogla bih do sutra nabrajati po čemu se sve razlikujem od fotošopiranih instagramskih ljepotica ili samo ljepotica, a i što sve na meni ne izgleda kao prije pola života, ali i nema nekog smisla.
Mislim, nisam toliko opterečena izgledom, ne smetaju mi promjene koje nose godine i neminovni procesi starenja i zrelosti, samo mi smetaju ove što se dešavaju tako naglo.
Najdraži su mi oni savjeti tipa ništa što dobar san ne može riješiti, kao da je to tek tako jednostavno.

Kako skupljam godine pomirenija sam sa mnogim stvarima, na neke čovjek ne može utjecati, na neke više ne želim utjecati, a neke putem rješavam. To je valjda ta zrelost koja dolazi s godinama.
Na puno stvari sam razvila penisobolju koje bi me prije dovele na rub ludila, na puno stvari sada reagiram na koje bih se prije pokunjila i ušutjela. Zbog pristojnosti, dobrog odgoja, sramežljivosti i neznanja hendlanja sa autoritetima.
Jutros, najranije, sam staru ludu babu poslala u rodnu grudu i rekla joj da svoje frustracije slobodno izvoli liječiti na ukućanima koji su je primorani slušati jer ja zasigurno nisam ta.
Pobjegla je u kuću uz glasno lupanje vratima od portuna. U 6 sati ujutro.
Čeka me svaki dan na prozoru, očito u bilo koje doba dana ili noći, kada ću proći sa Pasitom na piš pauze i onda ko furija izleti ispred kuće, u kućnim papučama i nabraja što mi misli napraviti ako još jednom dođem tu sa Pasicom.
Uglavnom joj ne pridajem nikakvu važnost, ali i meni prekipi, toliko dobra i pristojna nikad nisam bila.
Da se razumijemo za svojim psom, u ovih 13 godina, ravno dva puta nisam pokupila. Jednom u šumi, u nekoj pripizdini na vrh brda jer mi je zadnju kesicu otpuhao vjetar iz ruke i jednom na plaži pored svoje kuće kada sam isto tako ostala bez kesice. Par sati kasnije sam se vratila na mjesto zločina i skupila drek. Moj Pas je moja briga i ne maltretiram druge ljude, pojave i životinje s njom niti ostavljam nagazne mine iza nas.
Toliko kulture imam. Za razliku od nekih.
I zašto ja onda dopuštam da mene neki ludi babac isprovocira?
Južina je, roba mi je na sušilu od prekjučer

- 07:47 - Komentari (30) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.11.2019.

Zrelost, punoljetnost, nešto slično tome

Danas nam je godišnjica braka, punoljetni smo. Možemo počet vozit i pit, dobro ne svugdje, ali negdje možemo.
Jedinog su uklještila leđa. Starimo. I Pas nam stari.
Utješna je ta činjenica starenja, zajedno.

Bivši kolega se rastavio nakon dugogodišnjeg braka, je, ima ta banalna činjenica da dugogodišnji brak ne znači nužno i sretnu vezu. On i tad bivša žena su nastavili živjeti zajedno u jedinom stanu kojeg su oboje posjedovali. Nisu uspjeli prodati stan, nisu uspjeli isplatiti jedno drugoga, a ostalo je dovoljno poštovanja da nitko nikoga ne izbaci na ulicu. Radila sam s njim godinu dana, pa ne znam što se kasnije s njima dešavalo, ali u tih godinu dana žena, koja tada nije radila, mu je uredno kuhala ručak i peglala košulje. Jer što će sada s njim, čovjek je na poslu po cijele dane, a ona ionako ne radi, pegla i kuha za sebe, pa što onda ne bi i za njega.
Jednom je i doveo novu djevojku, u taj svoj stan koji je dijelio sa bivšom ženom. Kaže da su ionako bili u njegovoj sobi. Htjela sam ga pitati da li im je bivša ujutro skuhala i kavu kad je već i sebi kuhala, ali toliko dobri ipak nismo bili.

Ima ta jedna prijateljica StareMajke koja je uvijek bila spremna podijeliti mudrosti svake žene za zadovolj(e)nog muža. Ozbiljno, žena je bila hodajući priručnik ponašanja pravih žena i kućanica iz 50-ih godina. Uvijek nasmijana, podgrij mu papuče prije nego iti uspije skinuti cipele.
Nešto kao, nikad ne hodaj raščupana po kući jer on vanka ipak sreće sve te fino počešljane i namirisane žene, pa pogled na onu rospiju doma je veliki problem. Iz istog razloga nikad nemoj smrdjeti po kapuli, šufigavanju jer b(l)ože moj one tamo u svijetu to sebi nikad ne bi dozvolile.
Otkako sam saznala da ju je muž ostavio zbog drugog muškarca trčim prati kosu čim zažutim kapulu, za svaki slučaj.

Zavaljeni u subotu navečer uz pizzu, pivo i filmski maraton dok osjećam težinu njegove ruke na svom koljenu. U pidžami, rašćupana, sa Pasitom na dnu nogu. Volim nas ovako dosadne, bez pompe, kerefeka, stalnih dokazivanja i ukrštavanja rogova, u svim poznatim situacijama i pozama,
stare i bolućih leđa
'Jer ja to zaslužujem'

- 10:17 - Komentari (28) - Isprintaj - #

subota, 02.11.2019.

Dobri duh subote

Za nešto sitno dana bit će pola godine otkako ne radim. Ulaziti u razloge zašto više ne radim je teško objašnjivo i meni kojoj je kao objašnjeno, a nekome sa strane to objašnjenje zvuči još i luđe, pa se više ni ne trudim. Sad samo ne radim.
Pola godine kasnije i dalje se dižem rano, zapravo još i ranije nego kad sam radila, samo više nigdje ne trčim, skačem, ne gužvam po ulicama sa ostalim trudbenicima, pa sada imam vremena i za blog i kolače i pasa i hobije i čitanja i šetanja i sve te domaće i kućne poslove koja jedna dokona tetka obavlja.
Odmah da razbijem i svoju teoriju prošlog posta skoro četrdesetogodišnjakinje koja i dalje vjeruje u čarolije,
na pragu četrdesete kad bi kao morao biti na tom poslovnom planu kao nešto ostvaren, uspješna jedinka našeg društva, meni se ne da sve to počinjati ispočetka.
Ići na besmislene razgovore, prezentirati sebe jer danas se sve svodi na prezentacije sebe, gdje se vidite za pet godina, za deset godina, zašto ne radite, imate li djece, obitelj, možete li iskombinirati poslovne obveze sa obiteljskim, zašto se niste ostvarili na poslovnom planu, koliku plaću očekujete i zašto ste odabrali baš nas za razgovor.
Odlični su mi superlativi sebe u tim molbama, najbliži oblik savršenstva koji ikad dotaknemo, te marljive, odgovorne, željne daljnjeg napretka, učenja, razvoja, timski igrači koji odlično funkcioniraju i u individualnim poslovima, nikad ne idemo na bolovanje, ma ni godišnji nije obavezan, a plaća je eto samo neka nagrada zbog zadovoljstva i užitka kojeg obavljamo na tako fantastičnom poslu, ma skoro da i ne treba.
Nikad sebe nisam mogla vidjeti na jednom poslu cijeli život, uvijek istom, monotonom i dosadnom, a svaki posao s vremenom postane baš to. Moja želja za učenjem i napretkom je zapravo i jedino istinito u svim tim silnim molbama. Pa sam ja tako učila i radila na sebi. Mijenjala struke, zvanja, znanja, škole, neke pozavršavala, na nekim odustajala na pola, ne bih li stvarno bila jedan dan u mogućnosti biranja i napredovanja i razvijanja.
I zato sada sjedim ispred kompjutera, a nisam na nekom od tih svojih super poslova.
Možda i simptomatično, osim na zadnjem poslu, ja zapravo nikad nisam dobila otkaz. Sve firme u kojima sam ja radila su propale. Osim ove zadnje, ta neće propast ni ako i kad sve drugo propadne.
Pošto sam ja tako zabrazdila u propastima firmi oko sebe, a za otvoriti nešto svoje nisam skupila muda u vreću i koliko god život bio lijep i ljepota se ogleda u svakom povjetarcu oko nas, bez onih novčića što nose svaki dan kruh i mlijeko i kavu na stol, moj Muž jedini razmatra jednu od ponuda da ode tamo negdje preko mora zaraditi taj kruh i poplačati račune struje.
Možda zato što sam skoro u klimaksu, pa mi nedostaje onaj dio hormona s kojim bih uravnotežila bezbrižnu sreću i zabrinutost, pa se spotičem i zapinjem u valovima od super ideje do potpunog beznađa kako više nikad ništa neće biti ni isto ni lijepo ni bezbrižno.
Kako ljudi kažu da možeš utjecati na misli koje misliš, da, život je lijep, i radost se ogleda u malim stvarima, i samo se srcem dobro vidi, da, subota je.

- 09:06 - Komentari (24) - Isprintaj - #

četvrtak, 31.10.2019.

Da li ste se ikad sreli

Čarolije postepeno nestaju iz života, odrastanjem, zaobilaznim putevima prelaska iz djetinjstva u odraslo doba zbilje. Ne znam točno u kojem trenutku se desi posljednje cijeđenje čarolije iz naših života. Kada nas život suoči sa svojom brutalnošću, borbom, surovošću, nepravdom, svim onim što svatko proživi u jednom od stadija života. Tu negdje naučimo da je vrijeme za ponovno učenje hodanja, kada sigurnost i okrilje obitelji zamijeni onaj tamo veliki svijet ozbiljnosti.
Roditeljski dom sam zamijenila udanim domom. Bez prijelaza. Iz jednog doma u drugi. U mali, hladni, vlažni stan, stavljali smo sićeve i lonce po kući pri svakoj većoj kiši, ljuštili otpalu farbu sa zidova i mijenjali novom, svježom, našom. Zbunjeni, punili ga našim stvarima, mirisima, stvarali mjesta za naše uspomene. Onako mlada i blesava tek tada sam shvatila koliko je fizičkih stvari uistinu potrebno za preživljavanje, za pomoć pri preživljavanju.
Učili smo jedno o drugom, jedno od drugog, pomno slagali račune, plaćene na jednu hrpu, neplaćene na drugu, brojali dane do nove plaće, krpali se zakrpama. Kuhali, radili, živjeli, dolazili, odlazili, svađali se, mirili, sanjali, maštali, smijali se, puno se smijali.
Iako smo nešto godina kasnije prešli u ljepši, veći, osunčaniji stan i novi dom još uvijek mogu u sjećanje prizvati onaj poznati miris vlage i sreće kojom smo započinjali naše živote.
StaraMajka je čistila neke zaboravljene kutke po kući. Negdje na gomili stvari za bacanje ostala je moja kutija uspomena, prašnjava, najvažnije uspomene iz oba života.
Čudan je osjećaj suočiti se sa onom osobom od prije koja više nije kao prije. Na gomilici razglednica, pisama, ubrusa, izblijedelih papirića na kojima je tinta potpuno nestala, pronalazim ona pisma, samo moja, meni, za koja sam mislila da sam ih izgubila pri jednom od seljakanja i zamišljala kako prsti slučajnog nalaznika prolazi kroz sve moje snove i nadanja.
Godinama sam njegovala glupasti ritual pisanja pisama za svoj rođendan, dugih pisama, o svemu što se dešava i kako sebe vidim u budućnosti. Svake godine na isti datum sam radila godišnje inventure misli i u svako slovo utiskivala i prošlost i budućnost novoj meni koja će me dočekati za deset, dvadeset, trideset godina...kad god poželim sebe podsjetiti na sebe.
U jednoj rođendanskoj večeri trebala sam skupiti sva pisma i početi ih čitati po redu. Susret sa samom sobom, sa svim tim mojima Ja, u paralelnim svjetovima.

Iz hrpice kronološki poslaganih godina, posegnem za 18-om. Još uvijek mogu u sjećanje prizvati onaj poznati miris sreće kojom sam započinjala svoj život.
Nemoguće je zaboraviti nešto što ne znaš.
Jednom ću se pogledati iz svih perspektiva, ali ne još, ne želim još pokidat sve te moje mene.
Posložit ću svoje snove istim kronološkim redom i utonuti u svoju čaroliju vremenskih putnika, posljednje od čarolija koje nam pokušaju preoteti odrastanjem. Ne još.
Kiša je stala, sve je u redu, sve je kako treba biti.
Na pragu 40-e i dalje vjerujem u čarolije.

- 05:37 - Komentari (33) - Isprintaj - #

srijeda, 30.10.2019.

Danas mi nije dobar dan, od ranog jutra krenilo je sve ukrivo.
Već u 3 me probudila jaka glavobolja koja nema namjeru prestati. Ne volim kada mi se zaredaju ti bolni dani, kao da drugi vole pa sada to moram naglasiti.
Čekam da neki od ljekova počne djelovati, pa da u miru popijem svoju kavu i zapalim jednu.
Nisam išla u šetnju s Pasitom, samo na brzinsko pražnjenje, par minuta prije nego je počela kiša, ako se ovo škropljenje može i nazvat kišom.
Iza leđa čujem neko negodovanje i razaznajem spominjanje mi rodnog kraja i majke.
Neka ženturača iz portuna do. Nije joj jasno zašto moj pas mora tu pišat. Ispred njenog ulaza. Njen ulaz je bar 200 metara udaljen, valjda je sama zidala cijeli kvart, pa se osjeća odgovornom i vladajućom. Volim te ljude koji zapojasaju gradske površine kao svoje.
Skupljam Pasitosove izlučevine u kesicu, ona i dalje nabraja, gledam kesu, gledam nju i jedva se suzdržavam. Prolazi čovjek pored nje i zastane. Njih dvoje nastavljaju raspravu u koju sam uvučena, a da me nije ni briga. Prolazim između njih, namjerno, sa govnastom kesom do obližnjeg kontejnera.
Čovjek sada spominje njenu mater vlašku i nešto o brisanju sa lišćem i spavanjem sa kravama do jučer, pa nek se vrati od tamo odakle je i došla kad ne zna gradom hodat.
Smijem se u sebi, previše sam loše volje da bi išta odgovorila i uvukla se u taj folklor. Ponekad mi je žao što nisam ćelavac od 120 kila mišića i pit bulom na uzici, ili bez.
StaraMajka me zove bar 3 puta dnevno. Svaki dan. Ponekad jednostavno nemam snage za njene litanije. Voli pretresti sva dnevno politička zbivanja, sve novosti u SeluMojemMalom i kad je gdje i zašto nešto napravio. Poprima ona staračka obilježja teorija zavjera i urote protiv nje. Svi nešto namjerno rade samo njoj za inat. A meni u glavi tutnja na tisuće živaca koji samo traže tišinu i mir, bez glasovnih poruka.
Neurolog mi je rekao kad ne mogu više izdržati bol da dođem do njega i potražim ga na odjelu. Toliko smo postali dobri da mi ne trebaju ni uputnice ni redovi čekanja. Ponekad je privilegija biti bolan.
Možda i odem, za koji dan.
Muž danas radi ručak. Jedinica je doma, štrajka i ona kad štrajkaju oni.

A ja, mislim da ću se zavući pod lancun, iako mi je draže pod dekicu, ali je za nju još vruće, pa mi preostaje glupi lancun i pričekati da susjed završi s radovima, pa da utonem u tišinu.
U danima kao ovim sretna sam što ne radim

Pitanje:
Mladunče krave
je kravica?
zubo

- 10:40 - Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 29.10.2019.

Život sa 1000 lica

Osim svakodnevnih gluposti kojima se bavim, ovaj blog je otvoren da se pod krinkom anonimnosti ne zaboravim izražavati.
U svim onim gubljenjima kojima se stalno vraćam često gubim i riječi kojima bih se htjela izraziti, pa postajem nerazumljiva i sebi, a kamo li ne okolini.

Multipla skleroza je jako nepredvidiva i podmukla i s njom živim svaki dan.
Svaki novi dan je nepoznanica i stavlja pred vas nove izazove.
Prvi simptom je bio onako školski primjer lagane pareze i očnog živca koji su uslijedili usred jakog stresa na tadašnjem poslu, pa je bilo logično za pretpostaviti da se moje tijelo pobunilo na svakodnevna mrcvarenja koje sam mu bez grižnje savjesti priuštila.
Dug je put od simptoma do dijagnoze, cijeli jedan život stane u taj period borbe sa nevidljivim neprijateljem.
Nakon jedne od lumbalnih punkcija netko ju je izrekao na glas. Sumnja se ne može usporediti s onim trenutkom kada je napokon netko izreće na cijeli glas, kada čuješ oblikovane riječi koje poprime nešto opipljivo, nešto što će ti obilježiti sve naredne minute, sate, godine, život.
Jedinica je bila malešna, muž je mijenjao posao i radio po 12 sati dnevno, a dio mene je zauvijek ostao u tom bolničkom hodniku, u sobi na 1. katu
Prvi poriv je bio leći i ne ustati, nikad više, ljutnja na sebe, na svoje tijelo koje se bori protiv tebe, na cijeli svijet oko sebe. Jedan od najvećih strahova tada, a i sada, je nemoć i velika vjerovatnost da ćeš morati ovisiti o drugim ljudima, ljudima oko sebe ili onima koji će ostati oko tebe.
Mrzila sam sve one suosjećajne poglede koji su zaboravili da iza te bolesti i dalje stojim ja.
Nakon prvotnog šoka i zakrpavanje kortikosteroidima oslabljelo tijelo, moj proces suočavanja sa bolesti je bilo kompletno negiranje bolesti. Pa sam počela trčati, kilometrima, vježbati, topiti se do neprepoznatljivosti, satima sam hodala, nestajala po cijele dane, dokazivala sebi da mogu sve što poželim, penjala se po brdima, planinama. Bilo mi je to tada važno, dočekati je, spremna, snažna, obnovljena.

I to je bila velika pogreška, negirati je, praviti se da ne postoji jer me lupila svom svojom snagom natrag , do 1. kata bolnice, na nove zakrpe, na nove lezije.
Tu je, napast će me svaki put kad poželi, neće nestati, jednostavno će uvijek biti tu. Pa se prilagodiš i naučiš s njom živjeti.
Jedna autoimuna bolest može vas puno toga naučiti. Kada ti treba za 200-injak metara dobrih dvadeset minuta, kada možeš ponovno koristiti lijevu ruku i primiti čašu kave bez da tresne o pod, kada ponovno progledaš, kada se sjetiš riječi koja ti se pola sata mota po glavi, kada osjetiš dodir ruke na svojoj
Uči vas strpljenju, snazi, ljubavi, uživanju u sitnicama koje život znače, zahvalnosti na malim pomacima, malim koracima, životu u svojoj punini
Više je ne mogu ni zaboraviti, ni negirati. Jednostavno je tu i svakodnevno, više puta dnevno me podsjeti da je tu, ako ne nikako onda umorom, usporila me, ali ne dam joj da me zaustavi, ne još. Zbog Jedinice, zbog muža, zbog obitelji, zbog ljubavi oko sebe. Želim biti primjer mojoj malenoj da je i borba sastavni dio života, pa i one borbe za koje unaprijed znaš da ćeš biti pobijeđen, ali ne odustajati, nikada se ne prepustiti, ne tek tako, isplati se dobiti i male bitke, iz svake ponešto naučiti i iz svega pokušati izvući ono najbolje što se da. Kada mi je dovoljno dobar dan, usudim se reći da me učinila boljom osobom.
Ljudi ne vole bolesne ljude, ne vole bolest, strah ih je bolesti, pa su mnogi nestajali iz mog života iako su se zaklinjali da će uvijek biti tu, ali donijela mi je nove ljude u život, otvorila neke nove horizonte na koje se prije nisam obazirala.
Strah je tu, prisutan, uvijek. I dalje se bojim svoje nepokretnosti, užasavam se invalidskih kolica, sljepoće, odbijanje poslušnosti tijela, misli, vlastitog mozga.
Ne mogu je pobijediti, mogu je samo prihvatiti kao dio sebe, ali nikako i nikada joj ne dati da postane ja.
I zato, dan po dan, svaki dan

- 06:48 - Komentari (34) - Isprintaj - #