Magneto

ponedjeljak, 16.09.2019.

Ponediljak- neradni

A je lipo ne radit.
Pipnia mi je mobitel. Dobila sam pare jer sam nezaposlena iako mi šefovi i dalje govore da nisam nezaposlena nego na čekanju. Odužilo se to čekanje, ali ne dam se ja, ne znaju oni koliko ja mogu čekat.
Isto mi nije bilo svejedno je da piše uplata toliko i toliko, ali ono državni proračun me odma presiklo. Svi znamo da se državni proračun puni, a ne prazni
Majkemi straj me potrošit te pare.
Srića da je muž dobia plaću

- 16:11 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.09.2019.

Nedjelja

Moji su otišli na obiteljsko druženje. Meni se ne da.
Pitao me muž što radim kada mi se tako ozari lice na spomen ostajanja kući. Teško mi je objasniti da zapravo ne radim ništa što ne radim kada su mi i oni tu, samo volim taj mir utihnule kuće.
Susjedi do mene se svađaju. Nije toliko neobično, zna se tako prolomiti ta njihova svađa kroz zidove.
Nju znam cijeli život, draga, mirna i tiha žena. Starija je od mene, nismo se u djetinjstvu družile, ja sam brzo odselila od tu, ali sada znamo popiti kavu zajedno.
Bila je jako zgodna cura, atraktivna plavuša za kojom se uvijek dizala prašina. Kada je upoznala sadašnjeg muža svašta se po kvartu pričalo, između ostalog i da je zna ušutkati kojom odgojnom.
Seoska posla usred grada, mislila sam.
U međuvremenu svađa postaje žustrija, na trenutak sam pomislila da su se preselili u moju kuhinju. Osjećam se glupo, kao uljez u vlastitu domu.
Pojačavam televiziju, glasnije skupljam posuđe, pokušavam dati neki znak da sam tu, čujem ih, razaznajem svaku riječ, jebemu nije izolacija baš toliko loša.
Nisam sigurna što napraviti, kako su sve glasniji i bučniji uznervozim se, odpsujem par, jesam sada mogla biti na glupom obiteljskom druženje i jesti kolače, uzimam povodac, psa i izlazim u šetnju po kvartu.
Nemam blage koliko je pristojno izbivati i koliko takve svađe mogu trajati.
Tu sam zadnjih godinu i nešto sitno , ne znam još toliko dobro ritam ove zgrade, ni koliko su njihove svađe ozbiljne, ali im je prisustvovati jako ružno.
Dočekala me tišina i u portunu i u stanu. Što god bilo prestalo je. Sutra ćemo se lijepo pozdraviti u liftu, pročakulati o vremenu, danu, djeci, odglumiti da nitko ništa nije primjetio, fasade ljubaznih ljudi. Što bi drugo i mogli
Pričam mužu kako sam blesavo pobjegla iz kuće jer mi se baš i nije dalo prisustvovati njihovoj intimi. Smije se; ti bi tako pobjegla i da je bilo nešto ozbiljnije.
Vjerovatno. I podsjetnik, biti tiša, uvijek

- 18:03 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.08.2019.

O nezaposlenima, o parkingu, tako

Napokon sam se sjetila lozinke bloga.
Ja vam već dva mjeseca ne radim. Duga je to priča zašto više ne radim, puna nekih čudnih spletova okolnosti i birokratskih zavrzlama, ali mi je rečeno da će se u 9.mjesecu sve te zavrzlame riješit, pa ću ja opet ić radit.
I jedva čekam. Ozbiljno. Nemojmo se zavaravat, kao i većina poštenih građana naše planetice ne volim ja svoj posao, ali mi je dosadilo više bit doma i svi kućni i okolokućni poslovi. I kad ne radiš, a ljudi oko tebe to znaju, onda te vole zvat za štošta. I kad triba njima nešto radit, uskočit i kad im je dosadno ili tek tako da ti udjele par bjelosvjetskih mudrosti, požale se na šefove, muževe, ljubavnice, ljubimce ili samo imate mater ka moju koja voli zvat pola dana, a ostatak dana ima neke prohtjeve i želje što bi ja njoj trebala napravit
I zato ja jedva čekam opet ić radit i odmorit se.
Kad ostaneš bez posla prva stvar što treba napravit je otić na biro za nezaposlene i suočit se sa sada već polupraznim šalterom. Isusek sjećam se kad sam prije 15-ak godina nakon propale firme išla na biro- fila je bila od drugog kata do ulaza, čekalo se satima, neki i danima. Izgleda da više nema toliko nezaposlenih.
Poluprazni šalteri i da je teta malo brže tipkala bila bi gotova za 3 minute.
Spadam u one (ne)sretnike što imaju pravo na novčanu naknadu, ali nema džabe ni u stare babe, pa neću dobit naknadu u tekućem mjesecu, bože moj to nisam ni pomislila, niti u idućem mjesecu, nego tamo za dva mjeseca. Ma ajde ionako su u 7. i 8. mjesecu nesnošljive vrućine i da hoćeš ne možeš ić nigdi, toliko je vruće da ne tribaš ni pojest ništa, a za dva mjeseca neplaćene vode neće te odmah iskopčat, pa možeš pit do mile volje, ko ti brani.
Ja ne znam stvarno što će nezaposlenima odmah neka primanja, bezveze je to i dobro je ovo zavod smislio, nema više ni redova po šalterima i još lijepo uštediš, pa tamo oko zime dobiješ sva ta velika primanja odjednom.
Jedini je već bezecira kupnju Hibrida kad dobijem novce.

Kad smo već kod auta, preselila sam se iz SelaMogaMalog u Grad. Volim ja šušur grada, Gradu sam uvijek i pripadala, SeloMojeMalo je bila samo privremena stanica. Imam jednu lijepu privilegiiju da u ludnici s parking mjestima u mom Gradu živim u zgradi koja ima privatni parking. I stvarno je to odlično dok god ti na taj privatni parking ne dolete padobranci. Šta njima znači znak zabrane parkiranja, sva mjesta numerirana, postavljeni stupići i znakovi, oni lijepo dođu i parkiraju se. Najdraže mi je kad se parkiraju tako da me zagrade i ne mogu izać s parkinga, onda nemilosrdno zovem pauka. Pauk Grada i ja smo postali najbolji prijatelji
Zeznuti su oni što parkiraju kad ja nisam tu s autom i stano tako da ja sa svojim autom ne mogu do svog parking mjesta ili stanu na moje parking mjesto. Onda mi ni najbolji prijatelji ne pomažu jer ako na privatnom vlasništvu netko parkira, a nije zagradio nikoga ne smiju ga dignuti. Mogu o mom trošku, a onda se ja moram sudit sa vlasnikom auta. Dok do suda dođe ja i zaboravim registraciju.
Tako da ako imate neko privatno vlasništvo nečega to vam na kraju izađe veća muka nego da niste vlasnik ničega.
Nemam pojima ja tu vidim paralelu ovoga i onoga sa biroom smijeh

- 14:45 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 20.01.2018.

SeloMojeMalo.

Na spomen sela i malih mjesta prvo što ljudima padne na pamet je slika rascvale livade, mir, tišina i buđenje uz pjev ptica, tamo negdje na čistom zraku daleko od gradske vreve i asfalta.
Sad slobodno izbrišite tu iskrivljenu sliku idile iz glave, pa da se vratimo u stvarnost.
Nikad ni u jednom gradu u kojem sam živjela nisam bila izložena ovolikim decibelima buke kao na SeluMojemMalom, nigdje.
Drndanje traktora, piljenje drva, stalnim radovima okolo i po kućama, bušilice, kompresori, rušenje zidova, nadogradnje, dogradnje, gradnje ( ponestaje mi tih građevinskih termina) i to u bilo koje doba dana ili noći.
Kućni red i slične izmišljotine grada ovdje nikad nisu ni dobile priliku zaživjet.
Pričanje susjeda uz kavu gdje ni svoje misli ne čujete, da ne ispadnem totalna čangrizava baba, to ispijanja kava se odvija u svojim kućama, a čakula se odvija preko kuća.
Tako vam ja uvijek znam šta Mare kuha za ručak, s kim Ljube spava i kad će doć poštar.
Stavi ti sušit robu na teracu bez da te ne primjete, aha, pa ono isticanje očiglednog
E Magneto stavljaš sušit robu, a
E jesam jesam
Onda se iz kuće livo zagrmi
Magneto kiša će ti sad su rekli
Neka malo
Moje susjedstvo je nepresušno vrelo čakula, tračeva i inspiracije za sve

Ali isto tako nigdje ni u jednom gradu nisam doživjela toliku susjedsku solidarnost kao kad mi se zaštopao zahod.
Pa su se svi ustrčali, štemali, prokopali pola dvora za pronać gdje su se stare cijevi zaštopale. Pola dvora je gacalo po mojim probavnim izlučevinama, a ja sam se usred posla sredila i otišla radit. Jebiga privatnika ne zanima ništa o mojim osobnim govnima.

I tako vam mi živimo u dobrosusjedskom ludilu i uzajamnim glasnoćama do onog doba godine kada svi moji susjedi zašute.
Po prstima se šetaju po dvorištima, nema Mare ni Ljube nit znaš ko šta kuva ni kad će doć poštar, ništa, nikakve informacije ne dolaze preko kuća.
Sve naše poznate zvukove preuzmu poljaci, česi, slovaci, njemci. Kvartom se prenose mirisi njihovih kuhinja i juha iz vrećica, dječja buka vrišti nekim stranjskim naglascima i jezicima. Multikulturalno okruženje. Njihove Ljube i Mare ne piju kave preko kuća.Pojima one nemaju koji folklor nikad neće upoznat.
Ta vam multukulturalna idila traje nekih mjesec dana. Toliko mi domoroci otprilike možemo izdržat bez pičkaranja
Odnia ti vrag sriću poljsku kad ćeš ti vi više doma. A jadan Poljak se smješka sa gomilom luftića i krema za sunčanje pod rukama i opeklinama četvrtog stupnja po ramenima.

Ni zarađeni šoldi nisu neka utjeha u tolikoj odsječenosti svih dostupnih protoka informacija. Preko kuća.

- 14:10 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 19.01.2018.

Ljubav boli.

Ah, da
Moj Zakoniti ne voli kupovat poklone. Voli ih on kupovat i davat, ali ne voli izabirat poklone. U ohoho godina našeg zajedničkoj postojanja nakupovao se svega i svačega, korisnog, lijepog i romantičnog do apsolutno neupotrebljivih predmeta zabačenih tko zna gdje i zašto.
Jedno mu moram priznat; uporan je do boli. Toliko da mogu otvorit jedan pristojan dučančić tričarija, eto toliko do boli.
Za zadnju godišnjicu braka koju po nekom nepisanom pravilu oboje uredno zaboravimo ili se sjetimo u zadnji čas, ko za vraga se sjetio i dočekao me doma sa velikim kaktusom. Takav sam ti ja, bodljikav izvana i iznutra- ka da ja to već ne znam.
Dobro volim ja cvijeće, volim ja i kaktuse sve dok žive što kod mene i nije neki dugi vijek, ali šta ću sad dobio je počasno mjesto nasred stola.
Tko sad smi priznat koliko mi to bodljikavo govno smeta. Pri svakom doručku, ručku, večeri, serviranju stola, raspremanju stola, kad dođu gosti, kad odu gosti- stalno ga spremam, raspremam i premještam.
Normalno ne možeš nosikat kaktus amo tamo bez da se propisno kako to sa kaktusima ide lijepo i ne izbodeš.
Pristala sam i na stalno vađenje tankih bodljica iz prstiju, kože, dlanova, ali jebemu sve imam i ja svoju granicu. Oko. Eto, to je moja granica ljubavi, kaktus u oku. Ljubav boli. Točka.

Ah, da, i htjela sam još ono reć da nikako i svakako nisam trudna belj

- 16:04 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 12.01.2018.

Samo tako.Tek tako.

Apsolutni sam prvak u gubljenju stvari, zapravo svega. Kod mene to prerasta u posebnu umjetničku disciplinu, spremanje stvari na sigurno, toliko sigurno i duboko dok sjećanje ne izblijedi na njihovo postojanje.
Gubim sve ikad, ključeve, kartice, putovnice, osobne, vozačke, dokumente, nakit, telefone, mobitele, telefonske imenike, brojeve, poneka imena i događaje, često (dobar) glas dok se nadvikujem s DjetetomJedinim da proviri iz svoje sobe, u poplavi nadimaka uspjela sam izgubit i ime, a skoro i brak, jednom.
U jednom od zatišja pred buru samo smo utihnuli. Tek tako. Sami od sebe.
Prestali smo dijelit stvari, dane i zajedničke događaje.
Usputno i ljubazno kimnuli bi glavama dok smo se slučajno susretali po zajedničkim prostorijama.
Ponekad bi se očešali jedno o drugo skoro uz ispričavanje zbog remečenja javnog mira i dobra.
Zadubljeni u vlastite interese, hobije i preokupacije zaboravili smo da postojimo i mi tu negdje.
Ulaštenih odnosa pred javnošću i pretjeranom ljubaznošću vračanjem u tišinu naših zidova vračali smo se i u tišinu sebe.
Jel to bila kriza srednjih godina prije samih srednjih godina, zasičenje, dosada, glupost ili koji se kliker dogodio nikad nismo do kraja dešifrirali, ali odnos popravili jesmo.
Isto tek tako. Sami od sebe. Jedno jutro smo se skupa digli i popili zajedno kavu kao po točno određenom dogovoru. I nastavili tamo gdje smo stali. Tek tako.

Još uvijek sam odlučna u tome da sam u predmenopauzi, a nikako trudna
Svakako ne trudna

- 14:59 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.01.2018.

U nastavcima

Otkad sam odlučila da sam u predmenopauzi, a nikako u pauzi- (od čega je to pauza uopće, od života?), dakle u predmenopauzi- ono kad nisi u pauzi nego čekaš na pauzu (od života), a pogotovo i nikako ne trudna, stvari se čine nešto lakše.
Izbezumljena faca Zakonitog i DjetetaJedinoga (koja je odmarširala u sobu i do kraja dana je više nisam vidjela) nije nešto što se da lako opisati, pa ću malo preskočit taj dio.
U tom ženskom zdravlju-časopisu-gdje je sve počelo piše da svakako obavjestim obitelj i sve prijatelje jer je to posebno (valjda neko specijalno izdanje) stanje svakoj ženi.
Neće se valjda zajebavat tek tako po časopisima koji imaju u naslovu zdravlje, pa sam ja nazvala svoju T. i sve joj lipo objasnila.
Moja T. se rasula po zemlji, pa je nakon dva velegrada svojevoljno i svjesno odselila u neku malu pripizdinu gore na sjeveru nam Hrvatske. Ne mislim ja da samo sjever Hrvatske ima svoje pripizdine, nego eto ona je odselila na sjever Hrvatske, u pripizdinu malu.
A gore je tužna i jadna i sva nikakva, sa malom bebom i mužem koji pola dana radi, a i kad ne radi opet nekako radi, pa je uglavnom sama i poprilično usamljena. Naši razgovori su kilometarski odvojeni i kilometarski traju.
Tri sata laprdanja o ničemu i svačemu dok kuhamo ručkove, sređujemo kuće i uspavljujemo bebe, zapravo jednu samo, onu koju ona ima. Ja ne bi bebu. Ne bi više ni jednu bebu osim onih koje viđam u prolazu. Zato sam ja u predmenopauzi, a ne trudna, nikako ne trudna.
Uglavnom, moja T. mi je rekla da nisam baš normalna, a ja sam se skoro i složila s njom.
Ima nešto utješno poznato i blisko u tim našim razgovorima koji ne stanu ni na jednu stranicu, nigdje. Šaka smija, šta god se dešavalo uvijek završi sa šakom smija, pa i sami terabajti prolivenih suza.

- 12:58 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 10.01.2018.

Početak početaka

Početak početaka koji to baš i nije, al šta sad nek mu bude.

U SeloMojeMalo je teatralno uz sirenu i rotacijsko svjetlo prozujala prva pomoć i parkirala se u neposrednoj blizini. Užarili se telefoni u mojoj seoskoj okolici, baba preko puta je morala saznat kojeg je nesretnog susjeda zadesilo zlo i naopako.
Kunem vam se tih desetak minuta igranja seoskih baba privatnih detektiva sve telefonske linije su bile u prekidima, pogasile su se i televizije i svi Wi-fi odašiljači u krugu 15-ak km.
Imati odašiljač jači od njihovog nije dozvoljeno.
Uglavnom susjedi je ponestalo lijeka i dok je razgovarala sa doktoricom da joj pusti lijek za sutra uhvatio ju je nekontrolirani kašalj.
Doktorica valjda nenavikla na takve nedolične ispade svojih pacijenata panično je nazvala prvu pomoć kako joj se guši pacijentica na telefonu.
Pacijentica je dobro, žena se samo zagrcla u kašlju, a i dobro je što su joj donijeli tako ekspresno lijek za sutra već danas, bez puštanja.
Seoska babe su odahnule i brižno pospremile crne suknje u ormare s naftalinom za neku drugu prigodu.
Eto šta je jedan nekontrolirani kašalj u stanju izazvati u bližoj i daljoj okolici.
Dovoljno da se uživim u teatar apsurda i kao nijemi svjedok otpratim kola prve pomoći i na trenutak zaboravim gdje sam stala sa svojim istraživačkim radom.
Ovo zvuči puno puno pametnije od onog što sam zapravo radila. Stvarno sam se bavila istraživačkim radom po stranicama ženskog zdravlja i došla do pametnih zaključaka. Kako stvari stoje vjerovatno sam u predmenopauzi, menopauzi ili trudna.
Ni jedna od opcija mi nije nešto privlačna,al aj ako baš moram birat neka bude ta jedna predmenopauza. Isusaiboga ona je stanju trajat i do deset, pa čak i petnaest godina. 15-jebote P E T N A E S T
Bit će zanimljivo kad objavim svojim hrabrim i svepodnosećim članovima obitelji da sam narednih 15 godina u posebnom stanju pred pripravnosti.
Pih kašljajućo susjedo nadmaši to

- 20:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #