nedjelja, 26.08.2018.

...


Dešavalo mi se da se probudim u dva sata ujutro i da ne mogu više da zaspim. Tada bih ustajala iz kreveta, odlazila u kuhinju, sipala sebi konjak i pila ga. S čašom u ruci, dugo bih s prozora posmatrala groblje u tmini i podno njega, na putu, farove automobila koji su tuda prolazili.

Ti sati koji su vezivali noć i praskozorje, bili su dugi i mračni. Ponekad sam pomišljala da bi mi bilo lakše kad bih mogla da zaplačem. Ali, nisam znala zbog čega bih plakala. Nisam znala ni zbog koga bih plakala. Bila sam previše samoživa da plačem zbog nekog drugog, i prestara da plačem zbog sebe same.


15:17 | Komentari (9) | Print | ^ |

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

-