03.04.2010.
Uporno me siluješ sa svojim riječima, i suvišnim komentarima. Ljutiš se i dižeš prašinu oko gluposti. Nedaš mi da imam svoje mišljenje, riječi mi uvaljuješ u prašinu i vučeš ih kao da ti je dosta mene. Kao da ti je dosta nas. Čim ti nešto nije po volji, odmah misliš da sam protiv tebe i da te ne želim kraj sebe. Čim želim nešto uraditi za sebe misliš da se ljutim jer se ne vrtim non stop oko tebe. Misliš da sam pokorena tvojim toplim riječima i tvojim vrelim zagrljajima. Što zapravo i jesam. Nekad te mrzim, nekad mrzim samu sebe koliko te mrzim. Nekad mrzim činjenicu koliko te volim i koliko jednostavno ne mogu da te mrzim. I ne mogu zamisliti činjenicu da te nema, i kao da nema ni nas. Pregrmila bi svaku tvoju glupavu izjavu. Ali uvijek sam ta koja burno reagira. Najradije bi te rastrgala na komade. Počupala ti svu kosu. Ali žao mi te bude. :) Danas cijeli dan ideš kući, nikako da odeš. Sjediš mi ispred zgrade, siluješ tu cigaru. Penješ se gore, silaziš, ideš do kladionice, pa opet sjedneš na kompjuter. Mobitel ti zvone, uporno prekidaš. Vučeš se sa stolice na stolicu, pa na krevet. Razvlačimo usta, suvišnim riječima, bespotrebnim. Lažeš mi da ideš negdje, lažeš da ideš van. Zapravi neideš nigdje. Samo mi kidaš živce, samo kidaš nas. A onda kao da nije bilo ništa, uzimaš me za ruku, pomičeš se do mene, uzimaš mi lice i ljubiš me. Eh, bar da je tako lako.
