Kako mi je depresija spasila život

četvrtak, 11.04.2019.

Kako mi je depresija spasila život



Bilo je to u veljači ove godine. Zima nas nije zahvatila pa sam znala nakon odrađene smjene na svom novom poslu pješačiti od Šubićeve koju stanicu jer tramvaj bi često izostao, pogotovo u kasnije večernje sate.

Zimi vlada određeni smiraj u atmosferi pa se i puni tramvaji doimaju praznijima. Već godinama to nisam bila ja onakva kakvu poznajem. Vozim se sedamnaesticom i gledam u pod. Siv je i prljav, naravno. Od tramvajskog poda drugo se ne može ni očekivati, dakako. Služi tome da bude prljav, da se po njemu gazi. I ono staklo kroz koje svi uglavnom gledamo da bi ubili vrijeme u vožnji ZET-om mutno je, od nemara i nebitnosti. No, ipak se nešto vidi kroz njega, zanemarit ćemo mrlje od kiše i prljavštine koja ga je počela definirati. Tko uopće obraća pozornost na prljavštinu tramvajskog stakla? Postalo je normalno. Postalo je normalno gledati kroz prljavo staklo jer smo navikli. Zaborav je tako prepreden suputnik; ušulja se u tvoj život bez da uopće percipiraš njegovo postojanje. Ali ta stakla su nekada bila čista..

Prije pet godina u meni se rodila goruća želja da proniknem u neke dimenzije koje su me uvijek privlačile. Počela sam se baviti yogom, znala sam oduvijek da je to moj put. I stvar se zakotrljala. Godinu prije diplomirala sam dva smjera na Filozofskom fakultetu, od čega jedan spada u one teške smjerove koje godišnje završava svega pokoji student. Uspjela sam, opet, jer normalno je da nakon truda i ustrajnosti uspijemo, zar ne? Sada imam diplomu, zaposlit ću se i mogu dalje nastaviti sa stvarima koje me raduju.

Moj prvi pravi posao bio je jako human. Oduvijek sam željela pomagati teškim slučajevima jer i sama sam na neki način bila težak slučaj; dijete koje je bilo na granici života i smrti u nekoliko navrata, za čiji život su se roditelji borili i s doktorima i višim silama. Godine uzimanja antiepileptika, čisto preventivno i pubertet proveden u borbi s fizičkim posljedicama oduzetosti lijeve strane tijela. Nema veze, sve sam ja to izgurala i sada sam odrasla, spremna za život, s papirom koji je potvrda da nešto konkretno znam. U to sam vrijeme bila u vezi s osobom s kojom nemam gotovo ništa zajedničko. Dovraga, što nas je spojilo? Svemir ima svoj plan, sigurna u to, ostajem pri okolnostima koje su se otvarale. Imala sam osjećaj da me ne razumije, no uvijek je bila spremna dati neko rješenje. Usprkos tome, stalno je nešto nedostajalo. A najviše osjećaj moje povezanosti sa sobom.

"Što mi se događa? Zašto ne osjećam povezanost kao nekad?" počela sam ispitivati svako biće koje bih smatrala duhovno iskusnijim od sebe. Odgovori nisu dolazili. Od M. sam dobila nadimak crni oblak. Za sve sam imala negativno rješenje. Svaki pokušaj da mi olakša završavao bi mojim "da, ali ja trebam...", "da, ali ja želim...", "da, ali nije tako...", "da, ali ne mogu..." Te odgovore sam pripisivala svom osjećaju da se ne mogu osamostaliti jer radim za 2000 kn, da se ne mogu ispoljiti jer me osoba s kojom jesam ne razumije, da ne mogu ništa posebno napraviti jer ne živim sama, da me život naprosto stavio u pat poziciju u kojoj ne mogu ništa osim čamiti u njoj i biti nezadovoljna.

U travnju 2015. upoznajem ženu koja većinu života posvećuje samorazvoju i liječenju drugih. Pitam ju:"Što mi se dogodilo? Osjećam se tako odvojeno od svog izvora. Što mi se događa?" Na to ne dobijem odgovor, bavimo se nekim drugim stvarima. Zabijam se u yogu jer sve ostale aktivnosti doimaju se besmislenima. Glazba me ne veseli više, a to je bila moja glavna ljubav čitav život. Prodajem instrumente s kojima sam imala velike planove. Nije moglo biti realizirano onako kako sam zamislila, nemam volje sama sve raditi, suradnika ne mogu naći. Napuštam svoj hobi produkcije.

Pitanje što se dogodilo postaje toliko intenzivno da mi i sve druge aktivnosti postaju poput pijeska u rukama - sad su tu, a onda se prospu negdje i nema ih. Idem po raznim spiritualnim predavanjima, malo se nakon njih osjećam potpunije, ali ne zadugo. Sada sam već tri godine u vezi s nekim čiji me stavovi i životni stil izluđuju. Ne znam kako iz toga izaći. Predugo živim u situacijama koje se kose s čitavim mojim bićem. Okružena sam ljudima od kojih me hvata jeza, no paralelno mi se otvara put za ono gdje me srce vuče. Svemir zna što radi, sigurna u to živim kako mi se otvaraju okolnosti.

U ljeto iste godine postaje neizdrživo. Moram se maknuti iz tog odnosa, ali i iz većine ostalih. Jeza me lovi od duhovnih zajednica i njihovih pravila i principa. Pod krinkom slobode ti se ljudi svakim danom sve više porobljavaju u "ne smije se", "treba se", "što bi Apsolut htio", kao da su zapravo dobili informaciju o tome što bi Apsolut htio. Vidim sav jad hrvatske alternativne spiritualne scene i njenih ovaca. Opet se traže pravila za život, kao da ih društvo ne nameće dovoljno. Potpuno sam revoltirana svime, prestajem ići na duhovne evente. Pitam se gdje čuči Bog i zašto je toliko duboko skriven da ga ne mogu iskopati. "Bože, gdje si? Znam da te ima, ali ne osjećam te. Zašto? Što mi se događa?"

2016. je godina, odlazim s prvog posla koji sam obavljala dvije godine. Napravila sam što sam mogla, osjetila da je kraj i da treba otići dalje. Strah me kamo ću, imam struku koja mi može donijeti novac jedino u školskom sustavu, a tamo ne želim raditi. Nemam ideju što bih drugo, doista. Kreativnost mi se ispoljava kroz pjesme i glazbu, ali poslovne ambicije baš i nemam. Svejedno, raditi se mora, ne znam što pa ću pregristi govno i upisati edukaciju za nastavnike kako bih se mogla zaposliti u struci.

Tek sam završila edukaciju, stekla kompetencije i u roku par dana dobila posao. Super, imat ću financijsku stabilnost. Počinjem raditi. Mjesto na kojem radim potpuno je kaotično, nema reda ni na koji način. Iz same zgrade izbija stres. Atmosfera je panična, gotovo uvijek. Sve je stalno užurbano, nagomilano, stresno, ne postoje rješenja i čak kad ih se i nađe, nestanu. Rad je onemogućavan s više strana. Imam posla s publikom koja je trebala posjetiti drugu ustanovu. Ne mogu ništa. Ruke su mi vezane. Pokušavam naći rješenje, rješenja nema. Žalim se šefu, ignorira me. Radim najbolje što mogu, ali ne ide. Radim uporno makar ne ide, ali valjda jednom mora uroditi plodom.

Borim se i dalje jer nema druge. U studenom mi umire pas. Ona je bila moja ljubav i dokaz da mogu dati ljubav koja postoji negdje duboko u meni. Umrla mi je na rukama. Takvu bol dotad nisam nikad osjetila, a osjetila sam mnoge boli. To je biće bilo moja terapija. Ni smrt oca me nije toliko pogodila jer s njim nisam bila toliko povezana. Upitno je zapravo koliko me nije pogodila jer podsvijest je slijepi putnik na svim našim putovanjima, ali to je sada zasebna tema.

2017. godina
Krvna slika željeza - loše. Referentni interval je od 8, ja imam 5.

Anemija: Stav "da, ali." Nedostatak radosti. Strah od života. Osjećaj da nismo dovoljno dobri. (Louise Hay, Kako iscijeliti duh i tijelo)

Pijem tablete, ok je. Željezo se podiglo na 23.9. Sada sam godinu dana na novom poslu. Koji mrzim. Mrzim ja njega i on mene. Ne spavam. Lupanje srca i tjeskoba prisutniji su od sna. Svaki dan je borba s frustracijom, slobodan dan je narastajuća tjeskoba od idućeg koji ću provesti na mjestu koje nazivam paklom. Nisam jedina koja se tamo tako osjeća, no nije mi to neka utjeha. Slobodno vrijeme provodim opet s praktikantima yoge različitih tradicija. Uopće me više ne zanima izlaziti, glazbu sam odavno prestala raditi, možda se trebam posvetiti samo duhovnom. Upoznajem brojne nove ljude, jogije, iscjelitelje, lažnjake i prave posvećenike. Kad se malo raščisti prostor, pristupam im. "Što mi se događa? Osjećam se tako odvojeno." Odgovora nema i dalje, a ja strpljivo čekam. "Zar mi nitko ne može reći? Ne mogu sama otkriti što je."

Korak po korak postajem sve nesigurnija u sve u što vjerujem i sve što činim. Ne mogu doći do odgovora, nitko drugi mi ih ne može dati, zarobljena sam u nekom limbu stanja koje si ne mogu objasniti i iz kojeg se ne nazire izlaz. I dalje uporno vapim za odgovorima, komuniciram sa Svemirom kojeg sam već osudila za neobraćanje pažnje na mene. Zabijam se u astrologiju, iz čistog jada. Sve pripisujem zvijezdama. Svi mi govore da mi je težak period, i zapadni astrolozi i indijski. Sve je usrano u mom životu, no ja bih trebala držati glavu gore i probijati se dalje. To i činim, nema mi druge. Ne pamtim kada mi se nešto lijepo dogodilo. Više mi ni drveće ne izgleda divno kako je običavalo i ne znam se ni s njime više povezati. Uglavnom sam doma, odem na pokoju kavu. Lupa me ponekad grozan osjećaj da sam nezahvalna jer imam zapravo sve što mi treba i ljude koji me vole. To me još više baca u beznađe jer sam po prirodi jako zahvalna osoba i nije mi jasno gdje je ta zahvalnost nestala. Dodatno se opterećujem naizglednim promjenama u svom karakteru. Što se, dovraga, događa sa mnom? Tko postajem?

U rujnu 2017. upoznajem osobu koja mi otvara nova vrata- mog duhovnog učitelja. Napokon netko tko me razumije. Osjećaj nekakvog olakšanja se budi, vidim da on prepoznaje ono što je u meni. Zabijam se još više u yogu, vanjski svijet mi postaje toliko odbojan da u trećem mjesecu ozbiiljno razmišljam da skupim prnje i odem u Indiju. Nesigurna u sve kakvom sam postala, opet se obraćam ovim i onim izvorima da me navigiraju i da mi daju odgovore. Ovoga puta izvori su rekli da trebam sve napustiti i otići u Indiju, ali moj je učitelj rekao da trebam ostati ovdje, raditi, brinuti se i za druge članove obitelji i raditi na zdravlju. Nema druge, ostajem ovdje s čitavim klupkom svojih frustracija i jada koji ne umijem otpetljati.

Srpanj 2018.
Istekle su dvije godine pakla na onom nemilom radnom mjestu. Odlučujem otići usprkos činjenici da nemam plan B. Odmorit ću, regenerirati se i nešto će se valjda otvoriti. Zdravlje mi se jako narušilo, nije vrijedno toga.

Čuda se događaju, napokon mi se dogodilo nešto lijepo nakon tolikih godina. Izgleda da se još uvijek mogu zaljubiti. Sretna sam, živim ljeto punim plućima sa svježom energijom. Nije dugo potrajalo, s odlaskom ljetne topline otišla je i toplina moje romanse. Bila sam zatečena i tužna jer sam imala očekivanja. Mislila sam da će ovoga puta biti po mome, a to je da se pojavi netko za mene s kim ću sve dijeliti. Nije ispalo tako, no srećom uspjela sam svoju učmalu neambicioznu energiju transformirati u pokušaj zapošljavanja na potplaćenom poslu koji je ispod mojih kvalifikacija. I uspjelo je, krenula sam na edukaciju, ako završim, počinjem raditi na Badnjak 2018.

Studeni/prosinac 2018.

Dane provodim na edukaciji i brojanju svega što u mom životu ne valja. U tu kategoriju ulazi gotovo sve - moje zdravstveno stanje s učestalim iskrivljenjima stopala i kičme, moja rastrganost po pitanju mojih duhovnih afiniteta, frustracija što imam 32 godine i nisam uspjela otići od doma, emocionalna praznina koja je rezultat mojih prevelikih očekivanja koja drugi nisu ispunili, ni ja skupa s njima, razjađenost što opet moram kretati od nule jer sam na novom poslu, u struci s kojom dotad nisam imala nikakve veze, gdje se postavljaju na dnevnoj bazi ciljevi koji uključuju natjecanje, brzinu, multitasking i sve ono što ja samo po sebi kao osoba ne sadržim. Kako ću, što ću? Ha ništa, idemo dalje kao i do sada, Svemir ima svoj plan.

Badnjak 2018.

S prijateljem se vraćam iz Rijeke, bili smo na stand up-u Sandre Silađev, beogradske kraljice sarkazma i stand up-a. Bilo nam je odlično. Popili smo par čašica ne znam ni ja više čega, gotovo nismo spavali, a ja imam svoj prvi radni dan na novom poslu i to odmah devetsatnu šihtu. Bit će kako bude, ne mogu tu više ništa. Radim staru, radim Novu, radim 6. siječnja, radim petke i svetke. Stalno neke promjene, stalno neki ciljevi, pa ubrzaj ovo, smanji ono, ajde ovako, ovo može pa ne može. Upoznajem nove ljude, svi su cool i simpatični. Odradim, dođem doma, spavam, ujutro razmišljam o svom životu i gdje se nalazim. Prvi mjesec je prošao, ipak se kreće.


Veljača 2019.




Vraćam se s kolegom u tramvaju, simpatičan dečko, puno mi je pomagao u početku. Zamišljeno gledam kroz prljavo tramvajsko staklo. Učini mu se da me love brige oko posla pa mi kaže:"E, meni ti je u početku bilo užasno, mislio sam da ću dati otkaz. Ništa nisam razumio i bio sam spor. Sve će ti se iskristalizirati s vremenom, ne brini." Razišli smo se na Frankopanskoj.

Na Črnomercu sam ušla na bus za doma. Pri skretanju busa u moju ulicu, uvučene glave poput kornjače i zalijepljena pogleda na prljavi pod autobusa, silim se dignuti glavu umornu od iskustava koja imam. Pogled mi stane na vlastite sklopljene ruke polegnute na ruksak. "Tko je ta osoba čije su ovo ruke? Zašto ju ne osjećam? Čije su to ruke? Tko sam ja uopće? Zašto ne osjećam tlo pod nogama?"

Jednog dana mi se slika zamrznula dok sam bila na poslu. Nisam znala što taj tren trebam, mozak je bio sasvim preplavljen osjećajem tjeskobe koju nisam mogla iskontrolirati. Ne prestaje. Narastajuća preplavljujuća tjeskoba počela me onesposobljavati usred radnog vremena. Mentalni intenzitet koji osjećam blokira sva moja svjesna nastojanja da nešto promjenim i da se zaštitim. Osjećaj je čisti užas. Izlazim s posla, zovem prijateljicu, nešto pričamo. Počnem plakati. Govorim joj da ne znam što se sa mnom događa, da nisam dobro, da mi je svaka i najmanja prepreka slonovski problem, pokušavam doći do psihijatra, ali psihijatrica je zauzeta i ne može me primiti. Valjda će sutra biti bolje.

Dopisujem se s drugom prijateljicom. Na svako njeno pitanje moj odgovor je "Da, ali..." ili "Ne znam kako." Ona mi govori da ova osoba s ovim problemima u zadnjih xy godina nije ona osoba koju ona poznaje. "T., ja mislim da ti patiš od depresije. To je bolest i mora se liječiti. Tebi je kemija u glavi narušena i ne možeš naći rješenje ni za što. Treba to izbalansirati, ovako ćeš se samo vrtiti u vrtlogu iz kojeg nema kraja. Tvoj mozak trenutno nema kapaciteta naći rješenje, godinama si u tom stanju stalne tjeskobe."

Budim se drugi dan s osjećajem krajnjeg ništavila i tjeskobe, pričam s majkom u kuhinji i počnem plakati. Prizor je jeziv, ja se osjećam da sam na rubu, nitko me ne razumije, nitko ne razumije što mi se događa, ne razumijem ni ja no znam da ne vučem više vlastite konce. Osjećaj neopisivog očaja vlastitog postojanja počeo je izlaziti u vidu rijeka suza. Da ostanem doma ili da odem raditi? Sve postaje nebitno pa i potencijalni otkaz na novom poslu. Ne funkcioniram, nisam dobro. Zovem psihijatriju opet, opet doktorica nije dostupna. Toliko su me puta otpilili da sam samo rekla:"Ok, doviđenja." Ne mogu se više zauzimati za sebe, ne mogu se držati, ne mogu ništa. Novi lom, zovem ponovno, tražim zamjenu, da ne znam što mi je, da me moraju primiti. Kažu mi neka sutra dođem na hitni prijem, ali ipak u međuvremenu nalaze zamjensku doktoricu.

Dobivam zamjensku doktoricu. Klasična pitanja, a onda odjednom na djetinjstvo. "Nije vas život mazio po svemu što čujem. Sve to se kad -tad prelomi." 50mg Zoloft terapija, uz Misar za smanjenje tjeskobe.

To je to, završila sam na lijekovima. Jesam li izgubila vlastitu bitku? Jesam li luzer?
Okrenula sam par brojeva, među ostalima od indijske Swamini koja se bavi psihoterapijom. Rekla mi je: "Kada čovjek stalno daje, daje i daje, a ne dobiva ništa nazad, naprosto emocionalno pregori." I to je točno to što se dogodilo, a što se gomilalo toliko dugo, a počelo napokon izlaziti prije pet godina. I nije to neka trauma ili neka frustracija, nije to neki stres i neki okidač već sustavno odoljevanje svemu s čim se moje biće nije slagalo i protiv čega se borilo uz konstantnu potrebu da se ostvari ono čemu težim. U flašu od jedne litre ne može se preliti unutarnje nezadovoljstvo. Ono mora negdje eskalirati, a kad fizički počne izlaziti van, znamo da je tada vrag odnio šalu.

Nakon pet godina napokon sam našla i odgovor na svoje pitanje: "Što mi se događa? Zašto se osjećam tako odvojeno od svog izvora?"

Om Swami objasnio je sve u svojoj knjizi:

This is depression. It's disconnection. You have lost all stregth to react, fight or resist. Like the leaf, you had once tried hard to cope with life, but you could not hold on. You even tried to accept your powerlessness by playing along with buffeting that life gave you, but just the same, you were eventually tossed to the ground. In depression, you feel utterly hopeless. Everything around you is going at the same reckless speed, but no one has cared to stop for you - and no one has picked you up. Even if you want to, you have lost the capacity to nourish yourself. You need help.
(Om Swami, When all is not Well : Depression, Sadness and Healing - A Yogic Perspective)

Travanj 2019. Odlučila sam da te volim

Dva mjeseca na terapiji. U početku sam zazirala od lijekova. Imala sam sva ona pitanja - "što ako postanem ovisna?" ili "Što ako me lijekovi otupe?" To se, dragi čitatelju, neće dogoditi. Antidepresivi ne umrtvljuju već pobuđuju neurotransmitere na lučenje serotonina kojeg je osoba koja pati od depresivnog poremećaja tada lišena. Budući da oni počnu djelovati nakon 2-3 tjedna od početka uzimanja, terapiju se u početku kombinira s antianksioliticima za smanjenje tjeskobe. Ti lijekovi mogu izazvati pospanost i ovisnost pa se trebaju piti prije spavanja, a dozirati uz liječnički nadzor, s postepenim smanjenjem doze. Drugi dan nakon što sam počela uzimati antianksiolitik učinkovitost na poslu je skočila za 150%, a stres i tjeskoba nestali su kao šmrkom odagnani. Nakon mjesec dana mogla sam ih odbaciti jer više nisu bili potrebni.

Depresija zahtijeva sustavno liječenje na svim razinama. Kretanje, tjelovježba, meditacija i pozitivno društvo ključ su koji će otvoriti vrata novih mogućnosti. Izuzetno je bitno da se okružimo pozitivnim i za nas motivirajućim ljudima koji nam neće raditi nikakav stres i koji će biti nježni prema nama. Depresivna osoba treba nježnost i brižnost, ne trebaju joj pametovanja niti nametanja forsiranih obrazaca sreće jer taj tren ona ne može uhvatiti zraku koja bi za nju sjala. Ali brižan prijatelj koji će saslušati i reći nježnu riječ podrške najdragocjeniji je lijek nakon antidepresiva.

Depresija nije samo diskonekcija od sebe i izvora, ona je beznađe i pomračenje sunca našeg života. U stanju depresije izlaz se ne vidi, nema svjetla na kraju tunela i izuzetno je bitno imati kraj sebe ljude koji će reći:"Ne boj se, neće trajati vječno, izliječit ćeš se." Depresija je stanje nemogućnosti borbe, stanje prezasićenosti od emocionalne i psihološke iscrpljenosti, stanje odustajanja. U takvom stanju osoba koja boluje od depresije treba si dati mira i maksimalno se rasteretiti od svih aktivnosti koje nisu baš neophodne a mogle bi joj napraviti dodatan stres, jer bilo kakav i najmanji izazov mogao bi se činiti kao nepremostiva stepenica koja bi nas mogla baciti u još veći bezdan. Minimum neophodnih aktivnosti podrazumijeva obavljanje osnovnih životnih funkcija i posla te osiguravanje dovoljno vremena za rekuperaciju. Može se dogoditi da osoba bude potpuno asocijalna i čak iziritirana ljudima oko sebe iako je prevladavajući osjećaj praznine i tuge, no taj osjećaj je prolazan kako liječenje napreduje. Kako se kemija mozga počne mijenjati tako se osoba ponovno vraća u funkciju i sposobna je opet obavljati sve stvari koje je obavljala prije, biti svjesna svojih kapaciteta i sposobnosti, počinje osjećati radost i vraćaju joj se interesi koje je imala prije. Počinje jednostavno opet biti ono što po prirodi je. Depresivna osoba nije slabić, luzer niti lijeni zgubidan, kako neki mogu pomisliti. Samo onaj tko nije prošao ovu borbu i koga život odviše mazi ima dovoljno grubosti da tako nešto izjavi. Depresija je konstantan bezuspješni vapaj da se nešto promijeni, očajničko struganje po kotaču svog života koji se naizgled ne okreće. Ali, rješenje postoji. Zahtijeva vlastiti angažman i terapiju.

Prvi puta nakon 32 godine počela sam osjećati da volim sebe. Da radim stvari s kojima se sprijateljujem sa sobom i da odmičem od sebe sve ono što me drži u emocionalnom ili mentalnom ropstvu - i mojih i tuđih očekivanja. Sretna sam na svom potplaćenom poslu. Imam kolege koji su super i napredujem u učenju, snalaženju i stječem nova znanja i vještine. Volim ići na posao i raditi s klijentima. Zainteresirala sam se i za čitav taj sektor o kojemu dosad nisam puno znala.

Imamo pravo biti sretni i moramo si biti na prvom mjestu. To nije nikakav egoizam već zdrav odnos sa sobom iz kojega će i svi ostali odnosi i sve interakcije u kojima se nađemo rezultirati osjećajem zadovoljstva. Moramo si dati ljubav koju toliko tražimo na krivim mjestima, van nas samih. Uspostavljanjem veze sa nama samima, automatski se uspostavlja veza sa svime oko nas. I drveće nam je opet blisko, i melodije nas ponovno bacaju u druge dimenzije. I Bog je ponovno prisutan. I Svemir doista uvijek ima plan pa čak i kada najjači impuls za životom prikrije trenutnim pomračenjem u vidu depresije.

Ne zaboravi, izlaz postoji.


Oznake: depresija, antidepresivi, terapija, tuga, praznina, bespomoćnost

11.04.2019. u 12:47 • 9 KomentaraPrint#

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  travanj, 2019 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Kolovoz 2019 (1)
Travanj 2019 (1)

Opis bloga

Blog posvećen iskustvima s depresijom. U nadi da ću pomoći onima kojima je u život došao isti ili sličan izazov, pišem svoja osobna iskustva iz kojih sam puno naučila. Om Swami rekao je kako je depresija najpodlija bolest jer vreba i staro i mlado, i jake i slabe i bogate i siromašne, neovisno o podlozi sreće koju su dotad imali.
Kontakt e-mail: luxtriumphans2019@gmail.com

In my view, depression is one of the least understood and most crippling conditions of our times. It can affect anyone, anytime, at any stage of their life. Regardless of your lifestyle, your mental makeup or emotional setup, no one is permanently immune from this disorder. What is particularly disturbing about depression is that it distances you from everything and everyone you know. You feel like a stranger in your own body, in your own world.
Om Swami