ponedjeljak, 01.03.2010.
Dali se polagano opet sve sastavlja?
Prije mjesec dana, kada sam prvi put čula za rastavu, sve se razbilo u milijune komadića. Koje sada opet moram pažljivo lijepiti , da neki komadić ne bi zalijepila na krivo mjesto, jer bi se tim činom cijela slika opet raspala. A ne bi mi se dalo ispočetka.
Mama i tata, ja i brat. Zar ljubav više ne postoji? Zar nema više naše male sretne obitelji! A tko bi znao dali je i ikada bila sretna, ili smo svi mi samo dobri glumci , u priči od života.
Dali je ljubav ipak kratkog vijeka. Jer kako se kaže ništa ne traje vječno!? Dali to vrijedi za ljubav, sreću, osmijeh?
A cijeli sam ovaj tjedan puna inspiracije. Pišem crtam sviram. Ali sve tužne pjesme, nisu više sretne ni lude, a rijetko koja ima sretan kraj.
Kada bi me bar netko mogao potresti pa da se probudim iz sna..
Hm, da bar..
A jučer su se mama i tata posvađali,oko skrbništva. On je u bijesu uzeo čašu meni iz ruke i tresnuo je svom snagom o zid. Ja sam samo ostala stajati dok se mama rasplakala, a tata izjurio sav bijesna iz kuće i zalupio vratima. Ja nisam znala šta bi napravila, nego sam samo stajala kao kip , ledeni kip. Osjećala sam se kao kada netko puhne maslačak i njegovi se dijelovi odvoje, i razlete svaki na svoju stranu. E baš sam se tako osjećala, grozno-.-''
A što se tiče bivše najbolje prijateljice sve po starom. Ne mogu je uopće pogledati jer imam osjećaj kada bi je pogledala da bi je ubila pogledom. I dalje svima trača mene i širi moje tajne koje sam joj otkrivala svih ovih godina. Nisam znala da neke osobe mogu biti tako površne i glupe. A svi u mene zure kao da sam pala s marsa, a ja se pravim da me boli briga.
SRETAN DIO..
Znate da mi je bivša naj frendica bila prohodala s bivšim.. do koga mi je još bilo stalo.
E pa došao je obrat priče. Kada je moj bivši(Eddi), čuo što priča o meni, prekinuli su. I još prije dva dana mi je u školi prišao, i rekao mi da se ne uzrujavam, ako nitko neće biti tu pored mene da će on biti. A ja sam se sva raspekmezila J..
Hvala bogu da postoje još uvijek neki ljudi kojim je stalo do mene pa se preko bloga zahvaljujem: eddiu koji mi je proljepša, barem malo ovih dva dana, onda tomi jer je tu uz mene, leili jer me pokušavala nasmijati ovih mjeseci te mojoj maloj purici( Katarini) koja me je branila ped svima, zbilja joj zahvaljujem..
Možda i stvari zapravo krenu nabolje..
SUDBA
Dvoje mladih su se voljeli,
I svake su noći zajedno u more snova plovili.
Zajedno su plakali,
I najtužnije trenutka života dijelili.
Kažu da se ta ljubav zauvijek pamti,
No to vrijeme neće da se vrati.
Mislili su da će ostati zajedno za uvijek,
Pa im se činilo da se poznaju oduvijek.
Ljubili su se strastveno,
I ništa nisu činili nasilno.
Sve je to bilo tako prirodno,
Ma predivno.
Kako su se samo noćima grlili,
A nekad su se satima smijali.
Leptiriće su oboje u trbuhu imali,
A nekad su zajedno i najljepše stihove sastavljali.
Mislili su da če ostati zajedno zauvijek,
No nisu znali da sreća ima kratak vijek.
Jedan dan momak je u rat pošao,
I nikada svojoj voljenoj više nije došao.
Iako je obećao da će doći,
I da će je opet ljubiti moći.
Svake noći djevojka se nadala,
I skoro pa nikada nije spavala.
I onda kada je,
Njega je sanjala.
No onda je ružna sudba na vrata pokucala,
I ona je saznala da je njena ljubav života poginula.
Disati nije mogla,
A ni odavno nije jela.
Nekada je bila obučena u bijelo,
A sada je samo crna.
I dan nakon sprovoda, gdje se sa svojim momkom pozdravila,
Ona je od tuge umrla.
Iako se čini da priča nema sretan kraj,
ako vjeruješ u raj,
Tada znaj da ova priča ipak ima sretan kraj.
Pozdrav svima iz kaotičnog svijeta jedne gimnazijalke, koja pokušava pronaći svoj mali dio svemira u ogromnom prostranstvu .. pusica.
