Izgubila sam pojam o vremenu i o svemu što se oko mene događa, izgubila sam interes za stvarima koje volim i u kojima sam cijeli život uživala. A sve zbog...čega? Posla koji ne volim? Posla koji mrzim iz dna duše i jedva čekam da pobjegnem odande.
Shvatih tako, prvog sunčanog dana ove godine, da mi posao koji čak ni ne volim ne može i neće upropastiti život, godinu, pa ni tjedan. Nije to vrijedno živaca.
I tako mi je prvi sunčani dan ove godine u startu promijenio i samu godinu, pa...hvala Ožujku i dobro mi došao Travanj kojeg sam toliko dugo čekala. Aah, proljeće! S proljećem oživim.
Odem tako u firmu, kažem: "Oprostite, šefe, meni je ovo postalo previše. Ja idem dalje. I hvala na prilici."
On mi tako, pošten kakav je i bio svo ovo vrijeme, da 2 tjedna godišnjeg i kaže da mu je žao što odlazim.
Ne, zaista, za posao mogu reći svašta i vjerojatno bi malo toga bilo lijepo, ali za šefa nemam ružnih riječi. Uvijek je bio na raspolaganju i spreman na dogovor.
Kako bilo, razmišljala sam o blogu jer je kao droga. Čovjek se ovdje jednostavno mora vratiti. Iz nekog me razloga, ružni dani ne tjeraju na pisanje, za razliku od onih lijepih, u kojima se, na koncu, nešto i događa. Ne mora to biti ništa osobito, već livada, pun ruksak vode i sendviča, pa reketi i loptica...sasvim dovoljno za cjelodnevno uživanje.
Ono o čemu sam zapravo htjela govoriti jest životni put kojim se trenutno krećem, a on je iznad svega kišan, taman i trnovit. Okej, u redu je. Nije najgore što se ikome moglo dogoditi, ali do sada nisam vidjela izlaz iz situacije u kojoj se nalazim. Osjećala sam se zatvoreno u malom prostoru bez prozora i vrata, u kojem je, što sam dulje ondje boravila, sve brže nestajalo zraka. Osobi s blagim poremećajem klaustrofobije, to možda i jest najgore što mu se može dogoditi. Barem u tom trenutku, ako ništa drugo.
Dugo sam se, dakle, borila da pronađem izlaz i dođem do zraka, da izađem iz kolotečine koja me snašla. Možda nisam osoba koja silno uživa u promjenama, ali svakako nisam ni ona kojoj je drago zapeti u životu, u kojem se mjesecima ništa ne mijenja.
Sada, kada sam našla način da se izvučem iz situacije u kojoj sam zaglavila, da, tek sada shvaćam koliko je jednostavno bilo. Ali i rizično, naravno, u drugu ruku. Ipak, proljeće je ovdje, a ono me izvlači iz svake situacije, ma koliko ona teška i naporna bila. Zato sam se opet uhvatila tipkovnice, knjige i fotoaparata i ne dozvoljavam da mi nevažne situacije utječu na ljepotu života i mjesta u kojem živim. Sve što mi život nudi vrijedno je spomena, a to je upravo ono što sam si davno obećala da ću zapamtiti i vrijeme je da se na to češće podsjećam.
Dugo me nije bilo, ali morat ćete naviknuti na to sa mnom, ponekad odem, ali uvijek se vratim. To nije upitno.
Sretno vam proljeće, dragi moji! ;)