luciolee

VRATILA SAM SE NA STARU ADRESU X LUNA KLIKNI

OTpAdNiCi
Stoje sa strane ceste i gledaju svijet sanjarskim očima, sanjaju ono što svi drugi imaju. Stoje sami kao stabla poslije kiše, mirno spokojno. Sanjaju da su cvijeće, lijepi, rumeni, vitki. Da ih gledaju, dive im se, mirišu ih, beru, stavljaju u kosu. No oni su samo stari hrastovi. Oni nemaju takav život. Osjećaju se kao suze koje klize nečijim licem. Skliznu preko obraza, kapnu s lica i nestanu u prašini. Nisu stalne poput rijeke koja žubori, teče u ljepoti. Oni su suze i ne ostavljaju tragove u svijetu. Sanjaju o nekoj nedostižnoj ljepoti, no njihovi snovi ostaju samo snovi. Gledaju sreću drugih i zavide na nečemu što nisu zaslužili. Gledaju lažne osmjehe, lažnu ljepotu a nitko ne primjećuje njihove iskrene. Stoje na kiši koja ih nemilo moči i sanjaju o suncu. Nitko im neće ponuditi kišobran. Oni su otpadnici. Ne poznaju svijet a žele biti njegov dio. Kada pronađu prijatelje, misle pronašli su nekoga sličnog ali onda ih otme svijet. A oni ostanu opet sami. Otpadnik si, shvati to, svi ostali pripadaju svijetu. Ti ćeš uvijek stajati po strani dok se bučno društvo smije i udaljava, daleko, daleko u tebi nedostižna prostranstva. Nema prijatelja koji ostaju za tebe jer ti ne shvaćaš njihov svijet a nitko ne želi biti dio tvoga. Kao svjetiljka na pustoj ulici. Rasprostire tužno svjetlo po sivom pločniku a pod svjetlom nema nikoga. Takav je i njihov svijet- prazan, pust. Stoje, nitko ih ne oslovljava, ne zove. Slušaju o životima drugih . Pišu pjesme u noći pod svjetiljkama, pjesme o ljubavi, sreći, tuzi, o životima izmišljenih junaka i heroina. Pjesme ponekad pune boli a ponekad i sreće. Nema nikoga tko će ih htjeti pročitati a oni pišu, stvaraju svoje svjetove. Olovka škripi, nova slova izniču na papiru, nove riječi, nove boli. Lažni cvjetovi utjehe koji će uvenuti sljedeće jutro. Noć postaje sve dublja, sve tamnija, mračnija. Sve same laži skrivene u zakutcima svijeta. U njihovom svijetu vjetar na pustim ulicama raznosi samo tragove suza. Nema ljudi, zvukova. Samo suze koje će vrijeme zamesti u prašinu. Bol ostaje ali nitko neće mariti. Oni su otpadnici, njihovo mjesto nije ovdje. Eno ih stoje, samo podigni glavu i vidjet ćeš. Njihov pogled gubi se u daljini jer oni vide ono što drugi ne vide. Imaju samo snove ali svijet je i njih razbio, ostale su krhotine. Slomljeno staklo, i u njemu vidiš samo bol, bol koja uvijek ostaje...

Zašto?

Zašto se bol za bolom vraća?
zašto se ljubav suzama plaće?
zašto pati onaj koji voli?
zašto suze na rastanku bole...

Zašto ljubav voditi, kad je ljubav bol,
Zašto suze ronit zbog te riječi ON?!
zašto neki ljudi ne mogu da shvate
da oni šta se smiju najviše pate!