Shvatila sam sad, Bog je rijeka, a ja sam brodić. Bila sam i prije u ovakvim situacijama, ali uvijek je bio prisutan strah. Ni sama ne znam zašto sam se toliko bojala gubitka posla i novca. To nije moj identitet. Sad nemam taj strah, iako sam starija. Imam povjerenje u Boga i život. Sve će biti kako treba. Baš me zanima...
Danas uživam u kiši. Miris kiše mi je nešto najljepše na svijetu. Sinoć sam mojima ispekla palačinke.
Nikad više ne želim biti u stresu. Samo mir.

Razmišljam koliko malo mi zapravo treba za sreću. Moj ideal sreće je: sretna i zdrava obitelj. Krov nad glavom, hrana. Dobra knjiga. Vrijeme za sebe. Vrijeme je najveće bogatstvo. Biti prisutna u svakom trenutku. Biti smirena kad drugi šize. Imati svoje sretno mjesto. Moje sretno mjesto je jedan vrt pun ruža i gerbera i jedna zelena soba puna sunca. To je sjećanje iz djetinjstva koje me vraća onome što zapravo jesam. Shvatila sam da većina toga što radim me odvlači od toga što jesam. Kad ogulim sve te djelove ostanem ja. Odsad neću trčati za srećom i stvarima. Bit ću kao papirnati brodić na rijeci. Sa zahvalnošću ću čekati gdje će me struja odnijeti.

Nedavno sam ostala bez posla. Zahvaljujući koroni. Sad više nemam izgovor da ne radim sve što sam uvijek htjela. Imam male prihode s kojima ću nekako progurati do ljeta, kad planiram nešto raditi u sezoni. Uvijek sam se bojala ove situacije. Siromaštva. Besparice. A sad sam nekako sretna, smijem se u sebi. I ne znam, gdje sam to prije trčala. Kupovala sam svakakve gluposti. Odjeću koju bi obukla par puta, parfeme koji mi se i nisu baš sviđali. Ne fali mi ništa. Imam jednu prijateljicu,u istoj smo situaciji i ona je očajna. Trudi se pozitivno misliti. Ne znam kako joj pomoći, kako je utješiti. Kako joj objasniti da novac ne znači ništa. Da to nije njen identitet. Počela sam slikati i pisati. Imam krov nad glavom i male prihode, ogroman kredit. Ali ne bojim se. Osjećam se slobodno.