gube sjećanje
ruke
kreću se nasumično
kroz bestjelesne pigmente
mirisa
odlučila sam
da zrak nije toliko prazan
očvrsnem stisak
izrecitiram lica
čekajući kraj noćnog ormarića
planiram svoj odlazak
kroz bočna vrata
kad je sva pozornost skrenuta
i staklene barijere kliznu
prekidajući sitne uzdignute glasove
|
kažeš da je jezik moj pokrovitelj
da ga nosim kao ugođenog imenjaka
(među grudima)
trebala bih ga podijeliti s opisima obojenog stakla –
da bi se žarulje moje kralježnice palile stvarnim prekidačem
poljubiš mi donju usnu
dok govoriš da je vrijeme da se probudim
učinim nešto svjesno
tada ja izvažem oba
njeno ispunjeno očekivanjima
svoje
ispunjeno slanom vodom
možda sam kći mora
|