petak, 24.11.2006.
Kino. Ja i Mujo. Crna dadilja. Nismo gledali film koji smo došli vidjeti.
*flashback*
--- utorak, škola, sjedimo u holu prije nastave ---
Mu: E, hoćemo ići u kino? Igra neki film, zove se 'Crna dadilja'.
I (nikad čula za film): Ok, može. Kada?
Mu: Mislim da je ovaj vikend, od petka do nedjelje.
I: Tako brzo? Ajde dobro... A koji si dan mislila ić?
Mu: (...) Petak. Da to što brže obavimo. Za koji si ti dan?
I: Isto petak. Ali samo zato da si ne pokvarim vikend.
Mu: E, koje smo mi usidjelice.
I: Znam, to smo zaključile i kad smo prošli put išle u kino.
*return to the presence*
Otišle smo na vlak. Mislile smo da ćemo zakasniti (nismo bile sigurne jer se ni jednoj nije dalo vaditi ruke iz džepova da provjeri koliko je sati i hoće li biti potrebno trčati). Stigle smo na vrijeme, ali vlak je kasnio, pa je Mu pričala doživljaje s filma koji je gledala (Banderas, a rekla je i da ne može vjerovati da neki film s njim može biti tako realističan). Obavljeno je uspješno ukrcavanje u vlak. Nismo platile kartu.
*flashback*
--- engleski, netko odgovara, I&Mu pričamo gluposti ---
Mu: Ja bih baš htjela da me izbace iz vlaka da vidim kakav je to osjećaj.
I: Ti bi htjela i da te strpaju u zatvor, samo da vidiš kako je to kad te strpaju u zatvor.
*return to the presence*
A nitko nas nije ni izbacio. Ušle smo u prvi vagon, i prešutnim dogovorom krenule u zadnji, da kondukter ne dođe do nas (ja sam, ovaj put, zbilja htjela stići na film na vrijeme, a takvo što ne bi uspjelo ako bi nas izbacili na prvoj sljedećoj stanici). Pokušavamo naći zaljepljene plakate da vidimo u koliko se sati zapravo prikazuje film, i je li to uopće danas.
Meni se nešto jede, ali Mu me odvlači od trgovina. Zajedno bacamo okladu koliko će ljudi doći. Ja sam rekla 15, ali Mu je bila pesimistično izjavila da će ih doći 10.
Stižemo u kino. Parkiralište je bilo krcato, ali to su očito bili samo ljudi koji su došli na nastavu za vinogradare. Malo smo ih ismijavale, a onda skrenule na druga vrata gdje se ulazilo u kino. Obje smo se prevarile u procjeni. Bilo je 4 ljudi, zajedno s nama. Dvoje klinaca su došli poslije nas.
Napravile smo popis filmova koje ćemo još gledati. Mu izjavljuje da su joj draža mala kina od onih velikih.
Ulazimo u kino. Oni klinci su nam zauzeli zadnji red (nije da su ostala sjedala u zadnjem redu bila krcata, ali ja nisam htjela sjesti i gužvati se s njima), pa smo otišle u... prvi. Radimo "nerede", smijemo se svemu što netko kaže, žalimo za čipsom koji smo mogli imati da ometamo klince... Izdržale smo nekoliko minuta, ali kad smo shvatile da će nam proći film a da ne uspijemo pročitati dvije rečenice s razumijevanjem, preselile smo se u sredinu, s primjetnim poboljšanjem, iako je meni trebalo još dosta vremena i nakon filma da skužim neke dijelove. Nekoliko minuta prolazi u tihom pričanju i žaljenju što ne možemo zapamtiti tko je tko, ali nakon prvih pola sata sve što se čulo je bilo tiho prigušeno disanje.
Na sredini filma shvaćam da se film ne zove Crna dadilja, kako mi je netko rekao, i da se dadilja ipak neće pojaviti, i da to ipak nije film za djecu, ni crtani, i da u njemu nema ničeg optimističnog vezanog za klince i njihove zle dadilje.
*flashforward*
--- nakon filma, komatozno raspoloženje, prelazimo preko mosta ---
Mu: Nemoj nikome reći za ovo što se dogodilo!
I: Ali i ja sam na plakatu pročitala da se zove Crna dadilja.
Mu: Ma ja sam do kraja filma mislila da je dadilja...
I: Uh, ja sam shvatila nešto prije tebe.
Mu: Ali stvarno mi obećaj da nećeš nikome reći... Koja sramota...
*return to the presence*
Film je... fenomenalan. Opscene scene, morbidne scene, potresne scene... pri kraju sam osjećala dovoljno dobro da izrigam crijeva i želudac. Slagalica... sve se svodi na slagalicu, i kako se otkrije koji dio, presložiš čitavu situaciju u glavi. Kod onih "običnih" filmova to se događa samo jednom, na kraju, kada je rasplet, ali ovdje ti mozak mora imati prilično dobre funkcije ako želiš sve uspjeti pratiti.
Kada je film završio i kada su se upalila svjetla, i ja i Mu smo ostale sjediti. Obožavam takve filmove, kod kojih ostaneš na mjestu i čekaš još objašnjenja, pitajući se "Tko je tu lud???". Okrenule smo se prema izlazu, a onih klinaca nije bilo. Vjerojatno su pobjegli dok je film još trajao. Srele smo poznanicu, kojoj smo toplo preporučili da NE gleda to.
Izašle smo van. Bio je mrak. Neka žena je išla prema nama. Ja histerično počinjem trtljati da možda ima nož u torbi. Počinjem se i cerekati, kao i uvijek kad postanem nervozna. Leđa mi se lagano koče jer ih ne mogu opustiti... ah koji osjećaji...
Odlazimo na pizzu, dijelimo jednu veliku. Pijemo juice. Uživamo u dojmovima od filma slušajući Clinta.
Upada neko društvo osnovnoškolarki koje se zajebava izjavama tipa: "ah, ja sam sexy", a mi crkavamo od smijeha.
Zaključak na kraju je bio da danas nema dobrih filmova, jer se danas ne snimaju dobri filmovi.
Drugi zaključak na kraju je bio da u Hrvatskoj ipak nisu tiskani plakati s naslovima Crna dadilja. Film se zove Crna Dalija. Ili Black Dahlia.
Otišle smo doma...
