utorak, 01.11.2005.
predio jedan
Dan mrtvih… dan kada se svijet zaustavlja i živi za sječanje na osobe koje zbilja volimo… volimo, ali ih nema.
Jeste li se ikada pitali gdje su oni zapravo? Napuštaju li granice ovoga svijeta i plove li prostranstvima svemira? Ili doista žive u nama kao sjene veličanstvenosti koje su nekada bili? Mislim da postoji jednostavan odgovor; oni su jednostavno živi. Možda na drugačiji način, i na višoj razini jer ne poznaju ovozemaljska ograničenja kakva mi imamo; ne poznaju ograničenja tijela, jer postoji samo duh. I ono što je on bio u životu; dobrota ili zloba, i različite varijacije na temu.
Nadam se da je barem netko shvatio što pokušavam reći…
Čak i ako nije, nema veze… i dalje ću pisati ono što ni sama ne razumijem…
Svim mrtvima; duboko štovanje i izraz ideala…
postdio jedan
Upravo sam se vratila sa nekoliko groblja. Obožavam miris svijeća i njihovu pojavu u mraku… nešto prekrasno, a pogotovo danas kada ih ima deset puta više nego što bi trebalo. Meni je to osobno, jako komično. Zamislite čovjeka kojemu ne treba ništa osim sječanja na njega (iz razloga jer on više nije sa nama)… Ljudi odlaze i kupuju, kupuju, kupuju što veće hrpetine cviječa, različitih ruža, pa onda posebni dodaci, trave i šta ja znam što sve ne. Gluposti! Brinemo se da se vidi da nam je stalo. A čto ako nam je stalo a to ne pokazujemo na taj način da ostavimo ljude u Africi na milost i nemilost gladi, a mi trošimo novce na podizanje onih takozvanih največih, najlijepših, savršenih spomenika od posebnoga kamena sa posebnim uzorcima… gadljivo. Ali to je običaj… tradicija… kako reći ljudima da je to pogrešno kada oni u tome traže utjehu i možda misle da će im biti dobro ako svaki dan zapale lampione na grobu preminulih?
predio dva
S obitelji sam obišla grob bakine sestre. Mama je pitala tatu: a kada ćemo otići u posjet njenoj drugoj sestri? Onoj koja je još živa?
To me totalno iznenadilo… jer sam tek tada shvatila da mrtve posječujemo više nego žive, da im odajemo više priznanja i počasti nego što bi možda pomoglo onima koji su još sa nama.
postdio dva
Nakon svega toga čovjek ne može a da ne razmišlja o svojoj vlastitoj smrti i sudbini koja nam je svima namjenjena… uhvatila sam se u sanjarenju o junačkoj smrti u borbi za pravu stvar… smrti radi vjerovanja u svoje stavove. Čak i da su pogrešni, moja smrt bi bila ispravna jer sam vjerovala u njih… takvu smrt želim… hrabru i pravu, a ne da me netko skupi metlom nakon što strunem u staračkom domu u koji će me strpati unuci jer ću im ići na živce. Iskreno se nadam se da neću biti senilna…
epilog
Hvala svima na komentarima ohrabrenja… u zadnje vrijeme ne stignem ništa komentirati ali često svratim na vaše blogove… i mislim da ću ih dodati još nekoliko u box-eve…
I svim osobama koje su izbrisale blogove ili postove... vratite se! Želim vas još čitati... a nije me bilo predugo...
Vratite se...
