Please find me someone.

https://blog.dnevnik.hr/loveisthepartofmylife

utorak, 19.06.2012.

Rast u divljini

Bilo je teško, znaš.
Vratiti se ponovno u taj svijet ideala i maštanja, osjećaja
Tek nedorečenih i zaboravljenih,
Sada si potpun stranac u mom svijetu
I svi koji su se izredali poslije tebe,
Kao jedine konstante od koje se mjeri vrijeme
Prije i poslije D.
Svi oni su nekako prošli, baš kao i prostor i vrijeme iza nas.
Što reći, starimo, a tako i naši bezvremenski stihovi.
Voljela bih staviti jedan tren pod zvono i promatrati ga kako raste i bježi i pokuša prerasti
Taj prostor za koji je predoređen.
Šimić je rekao da je smrt ta koja nas preraste i dalje kraljuje sama.
Ja bih rekla da i mi kraljujemo sa njome.
Naša uspomena, odnosno trag nas u ljudima budućnosti.
Kada govorimo o strahu svi uvijek osjetimo isto.
Jer on jest primarna emocija i koliko god se trudili, osjećati ju drugačije,
Ne možemo.
Panika i apatija, kaže Šoljan, duh su njegove generacije.
Pa moglo bi se i tako reći.
Ali kratki izlet kojim tražim smisao, već je postao jedna rutinska navika,
Jedan ključ bez spasenja.
I eto, javljam se da kažem da dišem i da mi ide.
Da dišem punim ljetnim plućima.
Jer to je ono što odista volim i želim.
Vrijeme ide, boje se mijenjaju, pa čak i ljeto i vrućine imaju svoje čari.
Stoga, dopustimo si osjetiti strah, dopustimo si krenuti na kratki izlet
Pronalaska smisla, ne stavljajmo na sve baš veliko slovo.
Malo je ipak ono što nam treba.
Malo slovo početka, zar je to tako teško?
Budimo prpošni, veseli, sanjivo morski,
Jer toliko je problema, briga,strahova
I svi ih opet osjećamo isto, negdje u kutku srca
Tamo na jeziku u predjelu za gorko,
U lijevom režnju mozga,
U drhtavim rukama, klecavim koljenima,
Pokvarenim želucima,
Ma toliko ih je.
A svima nam samo treba jedno malo slovo, bez točke na kraju
Pa da pišemo i dišemo kako nam paše
I da sanjamo i ganjamo kad nam se prohtije
I što će nam više?
Najljepše je krenuti, a ne znati kada je kraj
Jer kraja zapravo nema
Ti čovječe rasteš, dok ne prerasteš daljinu i strahove,
A zatim dalje cvjetaš dok ne procvjetaš budućnost i prošlost
I bujaš, bubriš, pucaš dalje i dalje,
Čak i kad te nema, u nekom svijetu i dalje rasteš,
I svaki ti ima dio tebe u nekom od budućih Ja.
Zapamti čovječe da rasteš i rasteš dok ne odrasteš, porasteš,
Zarasteš, prirasteš i uzrasteš u nešto predivno
I tako u vijeke.



tu sam, rastem s vama i u vama


pozdrav najsrdačniji što ga jedno srce može dati:*

- 22:22 -

Komentari (22) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.