Please find me someone.

https://blog.dnevnik.hr/loveisthepartofmylife

četvrtak, 23.09.2010.

pomorcu plavih očiju.

Bilo je to jednog dugog kolovoškog jutra.
Onog jutra kada bi sve brige bile odmaknute samo jednim pogledom kroz prozor.
A na prozoru, zelene planine, drveća puna savršenih listića i zrak kao izmišljen.
Nebo je toga dana bilo tužno, a vjetar koji je odnosio sve naše želje
Bio je toliko grub da bismo se sklanjali pri svakom novom zapuhu.
Te noći bio si kraj mene u mislima i srce mi je poskakivalo pri svakoj pomisli
Na ono da bi se nešto moglo dogoditi, nešto što će nas promijeniti.
I sad dok ti pišem ovu pjesmu, prisjećam se tvoga glasa, razgovora dugih
O temama koje su ionako završene, zaključene i pokopane duboko u svijetu mašte,
Prisjećam se tvog pogleda, tvojih sneno plavih očiju i dima koji smo te noći djelili.
Naša meditacija ostat će našom tajnom, pomorče i čak kad se otisneš u daleku pučinu,
Na dalek put, pouzdam se u tvoja sjećanja na mene.
Toga jutra donio si mi snijeg usred kolovoškog dana i čak tada smatrala sam te
Čarobnjakom. Sve riječi upućene meni bile su kao igra, ispreplitale su se u našim očima
I odbijale o naša srca.
Bilo je lijepo željeti taj dan i te večeri kad si spontano ugrijao moje hladne ruke,
Bilo je lijepo osjetiti te na mojoj koži.
Čak niti kiša koja je dopustila da se rastanemo i zadržimo sebe htjela je da
Ponesemo kući bar jedan od mnogih dodira.
I znali smo oboje da godine predstavljaju nešto nedodirljivo i da je ljubav
Tek daleka riječ u našem odnosu.
Ali te večeri sam voljela tvoj glas, tvoj pogled i tvoj dodir.
Čak i tvoj smijeh sam voljela.
Bila je to jedna ljetna večer puna aure mene i tebe.
I zamišljali smo slike koje su mogle biti.
A nikada nismo znali, da je ono što je ljeto ostavilo nama
Bio samo kratki poljubac pod budnim pogledom tvojih plavih očiju.
I polagano ti pustih ruku i otisnuh se na svoju pučinu, daleku i toliko
Stvarniju od tvoje.
Teško je bilo ostaviti polovicu duše, ili bar tebe kojim sam te smatrala svojim.
Iza zavoja okruženih ogromnim planinama zelenila, izgubih se u cesti i odvojih se od tebe.
I znam da srest ćemo se opet, skoro.
I osjetit ćemo ono što nam je nedopušteno, neprimjereno.
I znat ćemo da ništa nije naše, osim onog dodira, poljupca i duge kolovoške noći.




Vaša**

- 09:41 -

Komentari (22) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.