Please find me someone.

https://blog.dnevnik.hr/loveisthepartofmylife

srijeda, 07.10.2009.

I napokon jedno always.

I dok te gledam kako se smiješ.
Osjećam te iz daljine kako dopireš u mene.
I mislim na sva ona vremena u kojima bih se poput leptirice
došuljala do tvojih vrata i osluškivala tvoj san pod stopama svoga srca.
I vjerojatno sam se predstavila kao osoba koja sam uistinu željela biti.
I postala sam suviše lažna da bi me mogli zamijeniti za bolju kopiju.
I bilo je katkad nemoguće snaći se u svom životu.
Prešla sam sa stadija nevoljenog, na stadij odbačenog.
I osjećala sam se apsolutno savršenom.
Ni porculanske lutke nisu se mogle mjeriti sa mojim srcem.
A bilo je od najfinijeg porculana.
Sjela sam na stazu kojom bih rado tapkala i ostavlja tragove koji bi
me naposljetku vratili kući.
A nekako ponekad nisam znala gdje je dom.
I smijali smo se mojim riječima, pušili ono odavno zaboravljeno,
otpili po gutljaj zaborava i krenuli dalje.
Lakoćom kojom bi me ti dignuo u zrak i bacio na zemlju, nitko se nije mogao mjeriti.
Gledam unatrag u doba dok sam potiskavala onog jedanaestog anđela u sebi.
Ako me razumiješ, dušo.
Katkad bih se najradije bacila u more zaborava i otplivala u neke nove vode.
Čak, moram ti priznati, i ova pisma postaju sve monotonija.
I došlo je do zasićenja,
zar ne dragi moji?
Klik i prebacujemo program.
Današnjem čovjeku dosadi nakon sekunde sve ono što nije inovativno i nije
posebno.
Jer ljudi gledaju unaprijed, traže uzora i pozdravljaju budućnost.
Osjećat ću se lijepom, samo zato jer je to postala toliko ocrtana fraza da bih je mogla
zgužvati i baciti u more prije navedenih.
I ova biografija koju ti pišem je nešto što ti nikada nećeš znati.
Gušim se u ironiji svake vaše riječi i još uvijek se onako usiljeno nasmijem.
I doista se trudim, nositi onaj divan kostim koji si mi kupio
i staviti šminku koja crta osmijeh i izravnati kosu poput ideala.
Znaj da ću otići u zemlju nacrtanih osmijeha,
uzet ću si ljepotu svih izgubljenih duša, spojiti je s lakoćom njihova tijela
i uploviti u mjesta u kojima bi me htjeli i etiketirali kao njihovu.
I bila bih njihova.
Dama iz budućnosti.
Slatko nasmijana i ljepotom ukrašena.
Volim te gledati kako me puštaš,
i znaj da osjećam tugu koju vam ostavljam.
I žao mi je što se nisam uklopila u vaš ukrašeni profil.
Bila sam slučajni prolaznik nečeg toliko isforsiranog da sam postala bijeli papir
od onog šarenog kolaža.
Smiješim ti se i mašem s puno šarmantnih pogleda.
Stisnut ću ti ruku dovoljno da te prođu trnci.
I dovoljno da ti krv stane na trenutak.
Nemojte se ljutiti što odlazim nepozvana.
Vrijeme je za neke nove početke, novu sreću.
Stvorit ću si program bez klika sljedeće.
I neće bit, naprijed, neće biti nazad.
Bit će samo sada.
I gledat ću svoj razvitak po svojim promjenama.
Osjećat ću se posebnom, prihvaćenom i definiranom.
I znajte, da idući put kad prođem,
neću biti kostimirana budala,
niti prekrivena nepotrebnom šminkom,
bit ću vesela ja, nasmijana ja,
ja sa šarenom košuljom,
razbarušenom kosom,
stopljena sa cvijećem svog života.
Propupat ću ja kao cvijet koji će zamirisati toga dana, te sekunde
cijelim životnim poljem.
I točno znam tko će osjetiti, a tko neće,
divan miris mog novog početka.
Raširenih ruku grlim tvoj osmijeh,
za sjećanje,
znaš.




Moje najiskrenije isprike zbog podužeg izbivanja, opravdavam vam se vremenom. Iako bespotrebno. Pratila sam vas, falili ste mi.
I još uvijek mislim na svakog od vas sa osmijehom u srcu. Ostavljam vam dio svoje mašte. znam da ćete razumjeti.

ljubim vas.
Vaša*

- 22:19 -

Komentari (22) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.