subota, 29.08.2009.

Čokoladice, bumo se vidli sutra. Ispred naših starih P. :)

I kad te tražim nestaješ, i kad te želim ne postojiš, kad te zaboravim, pojaviš se.
Tako volim paradoks u tvojim venama i volim kada te nema u sobi,
a tvoja silueta se ocrtava po starom kuhinjskom podu moga stana.
Katkad sam sretna pa se smijem, a nekad nesretna i opet se smijem.
Čovjeku treba smijeh.
Da izliječi patnju u svom srcu, da sačuva ljepotu svog uma i da osjeti trnce nečijeg dodira.
Pričam ti o nekim dalekim prostranstvima, gdje bi ti sjedio, a ja bih ti
pričala o nečem novom, neistraženom i slatkom.
Grlio bi me osmijehom koji nikad ne bih mogla zaboraviti, a tvoju poljupci bili su
nježnost novog doba.
Danas, ležim sretna i ispunjena na tepihu baršunastih cvjetova koji me miluju
svojim glatkim laticama i zamišljam neki svijet iz prošlosti kojim bih se mogla
provesti „for one last time“ i onda krenuti dalje, bez okretanja.
Amore mio, hvala ti.
Otvorili ste mi oči, gospodine.
Zbog Vas, danas ustajem i iznova otkrivam sebe.
Samo jedna jedina riječ može biti iscjeljujuća za dušu koja je jednom poput leptira
poletjela u visine nebeske.
Kad bi došli i pitali me definiciju za ljubav, ne bih vam znala odgovoriti.
Ni sad ne znam tko sam, ni čija sam, a još manje gdje sam.
Izbjeglice uvijek nađu put kući.
Pa ću tako i ja.
Lahor kojim se šećem, grimizno plava boja neba i miris srebrnih svirala, vodi me
na mjesta puna slatkih grozdova.
Jedan za svaku godinu.
Regeneracije me zaobišla ovaj mjesec,
sad samo tjeram svoje stanice da rade funkciju za koju su predbilježene kod
suca u mom mozgu.
Svi već imate uloge, scena gotova, kostimi spremni.
Još jednom stavite maske prijašnjeg doba,
bit ćeš moj princ, ja tvoja princeza,
ona zla vještica, on dobri starac, ona daleki prijatelj,
on moje rame za plakanje, vi stranci lijepog osmijeha,
oni vržljaste dame, a ti lijep pogled na nešto daleko.
I još jednom će iznad pozornice biti ispisano „ Aplauz molim“.
I čut će se more glasova u strahu, što slatkim dodirom svog pljeska
miluju naše glumačke uši i bodre nas za još jedan izazov.
Ovog puta se uloge mijenjaju i budi siguran da ću te izbrisati zauvijek.
Jer nisu sve ljubavne priče vječne.
A i cigareta na kraju ima svoj kraj.
Lijepo je sjećati te se, još ljepše je zaboraviti te.
Ironično ti ljubim lice i gutam zadnju kap.
Nedavno bih rekla, sve ću tebi za inat,
a sad ovo više nije inat.
Postajem prokleta, a tako mi se sviđa sama pomisao
da promatrajući slike tvog srca osjećam da staje sve brže i brže.
No, bez brige dragi, svi na kraju umremo, pa tako i ja.
Neki prije, a neki kasnije.
Ako nešto zaista želiš, momče, čitav Svijet....
se uroti da bi to dobio....
pozdravljam te dimom svoje najfinije cigarete
i grizom čokolade za rastanak.

Vaša.*

- 17:52 -

Komentari (28) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.08.2009.

Kad bih ti mogla opalit jednu. Utrnulo bi mi srce od sreće-

Noćas sam ti sama.
Kako bih rado sjela u vlak sjećanja, odvela se u vrijeme kad sam
kao jaka i ponosna osoba pjesmom kretala u svoje misli,
stapala se sa svojim srcem i krasila papir divnim slovima.
Sjela sam i čitala i svašta sam otkrila, od ljubavi do tuge i boli
sve do onih trenutaka kad sam čitala misli samoj sebi.
Bilo je lijepo.
Pišem ti ove riječi kao da bih ti kriomice slala poljubac.
I sad me neki drugi gledaju ravno u oči.
I izmjenjujem poglede kao nekad i kriomice, kad neke od njih
ne bi gledale, dobivam poljubac direktno u srce.
I ne dopuštam da me skidaju pogledom.
Čekam neko bolje vrijeme obasjano velom ljepote.
I sretna sam.
Ali, kako bih ti rekla.
Nešto nedostaje.
I tražim To dalje i borim se.
Nisam odustala.
Pjesma boli, poezija ne.
Sjedamo na klupu, sa srcem koje lupa 100 na sat,
pušimo zadnje cigarete, gledamo se.
Ljubiš mi vrat, smijem se.
Miluješ me pogledom, a ja se nekako izmičem dalje.
Jer znam da moram pobjeći od uspomena.
Proganjaš me od ljeta do ljeta.
Samo, nekako ovo ljeto nije kao i inače.
Moža zato jer te tako dugo nema,
a možda i zato jer sam napokon putovala bez ijedne suze u oku.
I znala sam svakoga puta kad sam došla da lažeš.
Vjerojatno mi se svidio onaj osjećaj neopisive sreće i ushićenja
dok sam slagala buduće misaone slike u glavi sa osmijehom koji ne gine čak ni
kada je ratnik ranjen.
A bila sam ratnik.
Tada i sada.
I još uvijek lebdim u snovima ljepote.
I znam da se nadam.
Ali ništa ne boli jače od Toga, a kako bi Ona rekla, nema droge za kraj.
Tapkam po stazama svojih misli tražeći utočište nečeg starog.
Kako je lijepo odlaziti u poznato, oni koji trče u nepoznato, blagoslovljeni su srcem.
I kako ti reći da me pustiš, kada bih ti se najrađe objesila oko vrata i ljubila ti oči
kojima si me dugih noći gledao zavijenu u pokrivač od ruža.
Sakrila bih ti srce kad bih znala kako.
Sada ti kažem,
ne traži me, Ti, Stranče, Prijatelju, Ljubavi.
Pusti da me vjetar nosi daleko na početak.
I znam da će sve biti kao prije i da ću sve to ponovno moći.
No, znajte da vrijeme ne liječi sve rane, samo ih mi možemo iščupati iz korijena
i baciti u sjenu kojom nas prošlost podsjeća da živimo i dalje.
Vrijeme samo prođe i ode, mi ostajemo zavijeni u njegova obećanja, riječi i sjećanja
i grcamo u suzama sve dok ne dođe val ljepote i ne odnese sve što smo uzimali
zdravo za gotovo.
Bilo bi lako kad bi samo mogli oprati svu tugu sa sebe,
ali kad je tako slatko gledati nas kako se utapamo u vodi koju smo sami otkrili.
Samo najsnažniji mogu i znaju proplivati bez utapanja u samima njima.
Tako je jednostavno htjeti, a tako teško moći.
Gledam te ravno u oči i kažem da je dosta.
Vama pozdrav, Njima poljubac, Njemu budućnost, a Tebi
prošlost.
Noćas sam ti sama, i sjedim u mraku, sa posljednjim dimom,
gledam u neke ljepše prošle dane, napokon sama,
gledam svoj razvitak od ljeta do ljeta.
I uspijevam.

Vaša,osunčana, okupana, još uvijek u radnom raspoloženju, uvijek vesela i sretna. :))*

- 19:14 -

Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 05.08.2009.

Puštam otrov iz sebe.

Konačno slobodna.
Sretno tapkam po stazi između nemira i ljepote, tamo negdje na sredini nečeg dalekog.
Osjetila sam ushićenje koje mi donosi život i zanosno zamahujem pogledom
preko cijele livade mogućnosti.
Osjećam se rođeno.
Iako do sada nisam bila mrtva.
Nekako u polusnu ležim na travi koja mi polako dodiruje srce i škaklja
tople tabane milim dodirom.
Stapam se s prirodom.
Odavno sam otkrila ono što mi je trebalo.
I veselim se kad znam da je današnji dan i bilo koji nadolazeći dan, nečiji.
Jer razne stvari u životu znaju obasjati pravu točku i pokrenuti čitavu lavinu osjećaja.
Sreća je kad prigrlimo neželjeno, okusimo nepotrebno i zavolimo odbačeno.
Mi, kao osobe možemo potpuno rasti u miru tek kad oprostimo ono nešto iz prošlosti.
Jer kraj često nije onda kada mi to odredimo.
Priča uvijek ima više od jednog poglavlja.
Naša je završila prije vremena, ali u svakoj od priča postoji nastavak.
Koji netko gura naprijed, a to ne moramo biti mi.
Kada bih mogla zagrliti vrijeme koje sam tada osjetila, ugušila bih ga u vodi.
Danas, kad stavljam prste ispod mlaza srebrno hladne prozirne vode,
osjećam početak onog starog, vraćanje djeteta u prošlosti.
Jer to dijete je rijetko bilo pušteno na slobodu.
I sad slobodno diše i kola našim venama.
Puls mi ubrzava svakim udisajem.
Spuštam se lagano niz rijeku i tonem prema novim počecima.
Kad volimo moramo se potpuno predati nečemu što nam je važno.
Jer ljubav nije samo osjećaj, a nije niti trenutačna svijest.
Jer ona postoji Sada i Zauvijek, dok mi imamo određeni vijek trajanja.
Zatvaram ti vrata i grlim sve nove uspomene.
Svaka pjesma koja me sada podsjećala sa suzama, sada me osmijehom tjera dalje.
Svaka priča davno napisana, nikada nepročitana je bačena niz rijeku koja skamenjuje
sve u njoj dato i oduzeto.
Osjećam se kao da sam ponovno nevina.
Vraćeno mi je sve oduzeto prije tebe i sa tobom.
I sada konačno uspijevam izdahnuti sav otrov iz srca.
Ponosna sam na sebe, zanemarujem sve ono daleko.
Nadam se da onaj trenutak u kojem čovjek spozna sebe i svoju ostavštinu bude zapisan duboko u budućnost.
Jer jednom kad dođem i zagrlim tvoje srce toplinom svojih uspomena.
Znat ću da sam preboljela nešto dugotrajno, otpustila nešto bolno i otvorila nešto novo.
U tom trenutku, osjetit ćeš me kraj sebe, iako ću ja biti miljama daleko,
u nekom drugom naručju,
na nekom drugom sjedištu,
sa nekim drugim srcem u nekoj drugoj priči.
I zaboravit ću sve prošlo i prigrliti sve buduće.
Jer regeneracija koju toliko volim, bit će nepotrebna.
Taj trenutak bit će preokret i napokon će ljudi koji pokreću Zemlju,
osjetiti utrobu nje same i proplivati u mjesto gdje se nebo i more spajaju u krajolik svitanja.
Postoje mjesta gdje je sve vječno, ali mi nismo njima pripadali.
I dobro znaš da ja znam krenuti dalje i zaboraviti tebe kao Njega,
ali ti ćeš uvijek osjećati prizvuk prošlosti koji će slabašnim tonom minuti u rajska mjesta
gdje je Bog pri stvaranju sakrio Pakao.
Ne zamjeri, uzimam ono što je moje i napokon dišem.
Otkrila sam svoju sreću i pronaći ću svog Stranca,
sa ili bez tebe.
Još uvijek sanjam kako bacam vodu na branu u kojoj već ionako tonemo Mi kao neželjena prošlost.
Miris cvjetnog opijuma, žutih gerbera i plavih ljubičica
vraća me na početak mene same
i dopušta mi da otkrijem ono što je čovjek odavno napustio, predugo želio i zauvijek zaboravio.

Vaša Vesela:)*

- 16:23 -

Komentari (24) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.08.2009.

Napokon ponor za dalje.

Sjedim i šutim.
I čekam da vrijeme proguta osjećaje.
I ponovno tužna krećem u pustolovinu po snovima.
Sreća je bila tu, nestala i sad ode dalje.
Navikla sam na to, tako da već nastojim nasmijati se njoj kao znak
kratke dobrodošlice.
Katkad bih htjela pokriti srce skrivenim osmijehom.
Smatram da onaj tko ovih dana uhvati ijedan moj pravi osmijeh zaslužuje mene
Ili Vas.
Ne, ovo ne pišem Tebi.
Ovo je moje.
Kad mi srce lupa sto na sat, sjedim na miru u sobi i uzdišem poput lava u kavezu.
Samo što ja nisam lav, a kavez je previše dobar za mene.
Sakrila bih se u ormar i pustila suze na veselje.
Jer znaš da čekam i dalje.
Ne tražite sreću u malim stvarima,tražite je u sebi.
Vi ste pokretač.
Govorit ću drugim jezikom i reći ću ono što mislim.
Kako bih konačno dostigla stadij samopoštovanja.
A nemam ga.
Jer čemu poštovati sebe kad ne poštuješ svoje osjećaje?
Osjetljiva sam.
I upravo sad pazim što pišem.
Ne dopuštam si preko granice.
I ubijam si osmijeh.
Jednog dana bit ću okradena.
I čuvam svoj ocean budućnosti.
Za Njih.
Stranci, volim vas.
Mi smo od para postali nepar.
I još uvijek si tajna svemira.
Jer nitko ne zna, a svi znaju.
Smijem ti se u lice slatko, slatko.
Hodat ću podom kojim si ti kročio, ljubit ću put kojim nisi.
Jer prekasno je za čupanje, ili režemo iz korijena ili nikako.
Jer ne očekujte da ljubav koja traje, prestaje trajati ako to ne odlučite.
Stegnut ćemo remen, jer kriza je.
Makar, nama je kriza svaki dan.
Gazim ti srce.
Bezobrazno grlim tvoj fantomski osmijeh.
I volim razum u zadnje vrijeme.
Kad odlučim, onda postajem hladna.
I ne znate kako je to teško.
Ali ključa nema, bacila sam ga.
I rado bih da čitate između redaka i vidite da se dajem na pladnju okružena tugom.
Ali nitko ne uzima potrošenu robu.
Ono već rabljeno, stoji na dnu košare. Za šljam.
Klin se klinom izbija.
Dakle, suze zbogom.
Popit ću ti čašu krvi i osmjehnuti se.
Ah, da zaboravih papir kojim brišeš svoje suze već dugo je suh.
Baš čudno.
Vrijeme je za polazak na sljedeću stanicu.
Duboko uzdišem.
I ukrcavam se na vlak.
Tamo me čeka nešto neizrečeno ljudima.
Jer ne želim biti čovjek od krvi i mesa kad si mi krv popio , a meso su izjeli strvinari.
Bludnim životom.
Znam da ovo više i ne čitate.
Jer trubim kao pokvareni klarinet.
Paradoks je neminovan, volim ironiju.
Stoga ti, mili, ironično kažem zbogom, još jednom se gledam u tvom hladnom osmijehu.
I mašem kao znak da sam gotova s tim.
Iako je život tek počeo.
A ja kao i uvijek grlim stvaranje nečeg novog.
I uspjet ću.
Jer ne bih bila regeneracija izgubljene nade da ne pokušavam.
Stoga, dobrodošli na put u nepovratno.
Molim Vas Vašu kartu i vežite pojaseve.
Jer vrijeme je za još jedan srcokret života.
Vrištim jer sam konačno prešla granicu.
I sutra više nećeš znati tko sam, niti Vi, niti Oni, a pogotov ne Ti.
Brišem sjećanja kombinacijom čiribu čiriba i vlakom smrtnih, ironičnih suza.

Vaša*