Please find me someone.

https://blog.dnevnik.hr/loveisthepartofmylife

nedjelja, 02.08.2009.

Napokon ponor za dalje.

Sjedim i šutim.
I čekam da vrijeme proguta osjećaje.
I ponovno tužna krećem u pustolovinu po snovima.
Sreća je bila tu, nestala i sad ode dalje.
Navikla sam na to, tako da već nastojim nasmijati se njoj kao znak
kratke dobrodošlice.
Katkad bih htjela pokriti srce skrivenim osmijehom.
Smatram da onaj tko ovih dana uhvati ijedan moj pravi osmijeh zaslužuje mene
Ili Vas.
Ne, ovo ne pišem Tebi.
Ovo je moje.
Kad mi srce lupa sto na sat, sjedim na miru u sobi i uzdišem poput lava u kavezu.
Samo što ja nisam lav, a kavez je previše dobar za mene.
Sakrila bih se u ormar i pustila suze na veselje.
Jer znaš da čekam i dalje.
Ne tražite sreću u malim stvarima,tražite je u sebi.
Vi ste pokretač.
Govorit ću drugim jezikom i reći ću ono što mislim.
Kako bih konačno dostigla stadij samopoštovanja.
A nemam ga.
Jer čemu poštovati sebe kad ne poštuješ svoje osjećaje?
Osjetljiva sam.
I upravo sad pazim što pišem.
Ne dopuštam si preko granice.
I ubijam si osmijeh.
Jednog dana bit ću okradena.
I čuvam svoj ocean budućnosti.
Za Njih.
Stranci, volim vas.
Mi smo od para postali nepar.
I još uvijek si tajna svemira.
Jer nitko ne zna, a svi znaju.
Smijem ti se u lice slatko, slatko.
Hodat ću podom kojim si ti kročio, ljubit ću put kojim nisi.
Jer prekasno je za čupanje, ili režemo iz korijena ili nikako.
Jer ne očekujte da ljubav koja traje, prestaje trajati ako to ne odlučite.
Stegnut ćemo remen, jer kriza je.
Makar, nama je kriza svaki dan.
Gazim ti srce.
Bezobrazno grlim tvoj fantomski osmijeh.
I volim razum u zadnje vrijeme.
Kad odlučim, onda postajem hladna.
I ne znate kako je to teško.
Ali ključa nema, bacila sam ga.
I rado bih da čitate između redaka i vidite da se dajem na pladnju okružena tugom.
Ali nitko ne uzima potrošenu robu.
Ono već rabljeno, stoji na dnu košare. Za šljam.
Klin se klinom izbija.
Dakle, suze zbogom.
Popit ću ti čašu krvi i osmjehnuti se.
Ah, da zaboravih papir kojim brišeš svoje suze već dugo je suh.
Baš čudno.
Vrijeme je za polazak na sljedeću stanicu.
Duboko uzdišem.
I ukrcavam se na vlak.
Tamo me čeka nešto neizrečeno ljudima.
Jer ne želim biti čovjek od krvi i mesa kad si mi krv popio , a meso su izjeli strvinari.
Bludnim životom.
Znam da ovo više i ne čitate.
Jer trubim kao pokvareni klarinet.
Paradoks je neminovan, volim ironiju.
Stoga ti, mili, ironično kažem zbogom, još jednom se gledam u tvom hladnom osmijehu.
I mašem kao znak da sam gotova s tim.
Iako je život tek počeo.
A ja kao i uvijek grlim stvaranje nečeg novog.
I uspjet ću.
Jer ne bih bila regeneracija izgubljene nade da ne pokušavam.
Stoga, dobrodošli na put u nepovratno.
Molim Vas Vašu kartu i vežite pojaseve.
Jer vrijeme je za još jedan srcokret života.
Vrištim jer sam konačno prešla granicu.
I sutra više nećeš znati tko sam, niti Vi, niti Oni, a pogotov ne Ti.
Brišem sjećanja kombinacijom čiribu čiriba i vlakom smrtnih, ironičnih suza.

Vaša*

- 21:12 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.