ponedjeljak, 29.09.2008.
Skok iz snova u vrijeme današnjice, načrčkane misli
Vjetar, suze, miris, kesten i riječ.
Voljela sam pričati sa nekim, tako bih skratila vrijeme
provedeno u tugi i osjećala bih se živahnijom.
Katkad sam znala odletjeti u svemir vjetra i poigravati se šarama
koje su amo- tamo vihorile i pružale mi ugodan osjećaj.
Nekad me srce boljelo, a nekad ne.
Često se sjećam onog dana kad me prvi put zaboljelo.
Imala sam osjećaj kao da je nešto u meni puklo na pola,
kao da je ono što sam gradila vrijedno nestalo u trenu.
Zatim sam o tome razmišljala pet – šest dana i nekad me bilo strah
zbog toga u što se zapravo pretvaram.
Ne znam u što sam se doista pretvarala..
Možda u dijete, a možda u nekog koji otkriva tamnu stranu mjeseca.
Znate li vi da smo uvijek obasjani svjetlom, a uvijek se držimo u mraku?
Ne znam, lagala bih kad bi rekla da mi srce tuče zbog podražaja koje dobiva,
lagala bih i kad bi rekla da plačem jer sam se udarila u dušu.
Nemam što posebno reći.
Katkad me samo boli i ne prestaje boljeti.
A ja onda, sjednem na deblo, zatvorim oči i sanjarim.
Nekad odletim u mirisno doba jorgovana,
katkad ugledam divan odsjaj bijelih ruža u plavom nebeskom potoku,
a često mirišem visibabe koje se klonulim duhom njišu u ritmu vjetra.
Lijepo je tamo, ugodno i toplo.
Osjećam se prihvaćenom.
Tamo ostajem pokoju sekundu,
a zatim se probudim iz cvjetnog sna i idem dalje.
Vrijeme je za novi početak, kažu.
Mislim da nema novog početka, možda je ovo samo
nastavak poglavlja ili pronađena knjiga.
Jeste li primijetili kako sam ponovno počela osjećati cvijeće?
To znači da je san uistinu pomogao.
Možda katkad svratim po koji savjet ili možda priču o prošlom dobu
u Zemlju Cvijeća.
Da, bilo bi to lijepo.
Dotad ćemo se zajedno boriti
Vjetar, Suze, Miris, Kesten i Ja.
Dragi moji, vrijeme je jeseni, početak vjetra i dioba suza.
Želim vam da uživate u ovom vremenu koliko je moguće.
Letite katkad i u snove, lijepo je tamo. Kad vam zafali sunca, javite, imam ga napretek. Sve vas grlim jako i svima želim, doduše nekima ponovnu,a nekima prvu, dobrodošlicu u moj mali svijet ljubavnih snova.
Barbara
- 15:13 -
Komentari (23) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 22.09.2008.
Gdje pronaći ljubav?
Kad krenem tražiti ljubav,
uvijek uzmem tri žlice sreće i čašu hrabrosti.
Stavim krila na leđa i odletim na mjesta gdje ljudska noga
još nije stupila.
Napravim dva koraka ulijevo, tri koraka u desno i pronađem
mjesto gdje je sve počelo.
Susrećem mnoge misli, mnoga nabrekla srca, usamljene duše,
vječne tragače sreće, slučajne prolaznike tuge i još mnoge
koji tek ulaze u taj tajanstveni svijet.
Kad tražim ljubav, pogledam u svaki kutak.
Prva postaja je srce pjesnika, tamo uzmem dio i stavim
u košaru izvezenu zlatnim nitima mira.
Druga postaja je osmijeh zaljubljenih, tamo uzmem
pogled njega u nju i nje u njega i brzinski pokušam zapamtiti
taj osjećaj miline koji oko njih lebdi.
Treća postaja je starac na uglu Srcokreta i Osjetilne ulice.
Kod njega uzmem tri tajne i jedan teret te mu dadem
malo osmijeha da se i on osjeća bolje.
Četvrta postaja je obitelj koja je dobila novorođenče,
tamo uzmem malo one tek otkrivene sreće i ostavim
malo zaštite da znaju sačuvati to milo dijete od životne agresije.
Peta postaja je, dakako let ptica.
Tamo uzmem malo slobode, ali i malo ushićenosti te ostavim
koji sićušni djelić tuge da ptičica visoko ne poleti, a nisko padne.
Šesta postaja je uvijek najzanimljivija.
Tamo dođem kod stare bake koja čeka svog djeda sa već usnulim pogledom.
Njoj uzmem malo strpljenja i ostavim veliki komad nade kako bi što duže
izdržala i kako ne bi klonula tijelom jer duh je uvijek živahan.
Sedma postaja je samac u noći.
Njemu uzmem malo tuge, tek djelić da sve bude ravnomjerno
i pošaljem mu onu djevojku koja već dugo traži svog princa.
Osma postaja je slikarski atelje umornog slikara.
Njemu uzimam malo boje da monotonija ne bude glavna te
ostavim zamisao kojom će naslikati najdivniju sliku na svijetu.
Deveta postaja je cvijet na livadi.
Njemu uzmem pokoji dašak vjetra i ostavim
divan miris tek procvale sreće.
Na zadnjoj, desetoj postaji uvijek sam najtužnija.
Shvatim da je to kraj i nekako pokušam napraviti onaj
zadnji korak.
Tad, kad skupim hrabrosti i zavirim u svoje srce.
Tamo pokušam uzeti malo spokoja, zaštite, mira i pripadnosti.
A ne vratim ništa, već krenem na put ispočetka, ali prije
izmiješam sve sastojke mislima jednog pjesnika.
Sačinim veo tajni, auru mira, plašt zaštite, osmijeh sreće
i sve to postade jedna velika smjesa opasana zlatnim lancem osjećaja,
pa pustim i pokoju suzu da sve bude onako kako doista treba biti i
samo se vratim na početak te od prozora do prozora, od vrata do vrata,
od srca do srca, od vrta do vrta posadim svakome zrno te čarobne
smjese zvane LJUBAV, poklonim osmijeh i odletim dalje na krilima osjećaja.
Tako ja nađem ljubav u svakom kutku, u svakom djelu i u svakom srcu.
Izađem iz tog divnog mjesta gledajući osmijeh svih prisutnih, svih onih
koji su otkrili ljubav.
I nikad, baš nikad ne zatvorim vrata za sobom već samo pritvorim
kako bi jačina pogleda isijavala u to mjesto gdje ljudska noga još nije stupila
i kako bi svatko znao da je dobrodošao u moj mali svijet ljubavi.
Sagradih grad ljubavi, opasah ga velom ljepote i zagrlim
osjećajem koji me diže u visine svakoga jutra, svake večeri i svakoga dana
sve do kraja mog malog, sanjarskog života.
Ljubim vas, prijatelji moji. Hvala što ste tu, darujem vam ljubav i samo ljubav sa svim njenim sastavnicama.
Vaša Barbara.
- 09:10 -
Komentari (24) - Isprintaj - #
srijeda, 17.09.2008.
Korak po korak, slijedi vrijeme
Slušala je kako vrijeme nosi korake sna pod stepu nemira,
mislila je kako će se vratiti i zagrliti je osjećajem mira i spokoja.
Htjela se samo osmjehnuti prošlosti bez suza i s veseljem odletjeti
u novi život.
Čekala je i čekala i mislila i skladala, ali nikako da prestane
iščekivati taj dan i zamišljati ga u svojim najdubljim osjećajima.
Bila je ona sretna, nasmiješena, uvijek duboko voljena i mirna, dakako.
Ali nedostajalo joj je ono nešto, ono što se čeka noćima i danima,
stoljećima i milenijima.
Htjela je srce i još komadić mozaika.
Nije bila niti loša niti dobra. Lagala je, mirisala je,
smijala se je, šutjela je.
Pa što onda nije?
Trebala je samo pogurak naprijed i trebala je naučiti
korak po korak doći do cilja.
Rekli su joj da će dobiti svoja krila kad tad,ali ona nije htjela krila
ona je htjela nekog da je nosi, da ona nosi njega i to je to.
Željela je nekome pokazati CIJELU svoju pozornicu i CIJELI svoj teatar
osjećanja i sinestezije misli.
Jednostavno nije mogla.
I tako joj život prođe čekajuć nešto strano, nešto već zaboravljeno
i nešto što možda nikad ne dođe.
Znala je ona da nade nema, ali sama ju je stvarala jer je znala da
je čekanje samo sastavnica osjećaja žudnje, osjećaja strasti i želje.
Nekad je bilo lakše izgubiti se u ljubavnoj amneziji, ali katkad
se vraćala u stvarnost, samo da bi se prisjetila kako zvuči ono voljeti,
ono željeti i ono osjećati ljubav svim svojim bićem.
Nije ona htjela krila, htjela je samo katkad letjeti nebom ruku pod ruku,
tijelo uz tijelo, srce U srcu. U čekanju prođe život, kažu.
Njoj je u čekanju prošla samo ljubav, ponekad i sreća,
a često i osmijeh. Ima li još nade za nju?
Ja mislim da ne.
Eto mene natrag, otišla sam nakratko, ali ne dugo kao što vidite. Teško je napustiti srca puna ljubavi. Vi ste postali velik dio mene, a iskreno se nadam da sam ja bar mali dio vas. Pozdravljam vas sa velikim osmijehom i zahvaljujem na svakoj potpori i svakoj riječi. Doprle su do mog srca.
Barbara.
- 19:16 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
subota, 06.09.2008.
Vrijeme za odlazak
Ogrljena mirisima jutra sjedim i osluškujem valove tišine
kako se obijaju o moje srce i natrag.
Mislim na tebe, na nas i osjećam kako titraji bivaju sve slabiji i slabiji.
Srce tuče uobičajenom brzinom, ni jako, ni slabo, baš taman.
Gledam u more, u daljinu, u dubinu i pitam se
gdje smo se mi izgubili?
Gdje su jutra puna osmijeha i želje pune snova?
Ne želim natrag, ne želim čak ni drugu šansu.
Želim sjediti uz more, osluškivati njegovu jačinu
te poneki put odlebdjeti u mirise i posjetiti koju sirenu života.
Možda jednom nastavim osjećati i živjeti život.
Zasad ću samo sjediti, slušati i učiti.
Jer svaki korak me straši, svaki korak me vuče ka dnu proljetnih miomirisa
i pokazuje kako nema više mjesta za mene, mjesta za moje riječi.
Stoga ću samo sjesti na obalu i promatrati more.
Sve dok ne dođe trenutak da odskočim unutra i ne vratim se
gušeći se sama u svojoj auri nesreće.
Spuštena jedrom nade, plovim ka boljim vremenima,
ali bojim se da kraj u kojem sam se trebala usidriti stoji
tisućama milja daleko od mene
i osmjehuje se ironičnim osmijehom podrugljivosti
čiji se tutanj još uvijek čuje u titrajima uvenuloga mi starog srca.
Ponekad jednostavno dođe vrijeme kad je trud suvišan i potrebno je samo zašutjeti i pokriti se siluetom srama. Ja sam svoj trenutak upravo osjetila.
Dragi moji sve vas lijepo pozdravljam i ostavljam ovo moje djelo i sliku koja me gotovo rasplakala. Čuvajte se.
Barbara.
UPDATE: Možda me nećete vidjeti ni čuti neko vrijeme, nadam se da vam to neće biti preveliki gubitak :)). Želim vam svima, svu, svu sreću u životu i mnogo ljubavi da vas prati. Pamtite me po nekim stvarima i čuvajte se. Hvala svima što su upotpunili moj život svojim postojanjem. Pozdravljam vas sa osmijehom i upućujem veliki zagrljaj svima. Hvala od srca.
Barbara.
- 19:25 -
Komentari (38) - Isprintaj - #