srijeda, 14.05.2008.
Misterij zvan smrt
Šetajući po vašim svjetovima, dobila sam ideju za novo djelo. Da budem iskrena i više ideja i ako tekst bude pomalo nerazumljiv, unaprijed primite moje isprike. Razbarušenost mojih misli će vam, nadam se, biti simpatična :)
Moja prijateljica i ja vozile smo se tri dana u maloj lađi. Vidjele smo tolika čuda i nismo imale pojma da je pučina ovako zanimljiva i prpošna. Jedva smo čekale krenuti dalje i onda, zbog velikog umora stale smo na jednom otoku. Tamo je sve bilo ispunjeno cvijećem, zvijezdama i mirisima koji su pružali srdačnu dobrodošlicu svakom posjetitelju, čak i onome koji nije suviše lud za biljkama. Sjele smo na obalu i gledale kako more udara o kamene hridine i proizvodi zvuk predivne morske sonate. Uživale smo u tome, kao da je ta pjesma skladana samo za nas i pruža nam toliki osjećaj opuštenosti da ga i same nismo mogle okusiti. Predložila sam joj da razgledamo otok jer sam bila uvjerena da ćemo naći nešto novo i ona je to s oduševljenjem prihvatila. Ta moja prijateljica, da budem iskrena, bila je jako draga i mirna osoba i voljela sam s njome na putovanja, ona su mi se činila nekako primamljivo daleka i neopisivo bliža nego inače. Ubrale smo jedan od egzotičnih cvjetova, stavile ih u kosu i krenule prema centru otoka. Tamo, vjerovali ili ne, održavala se parada. Parada šarenih ljudi koji su plesali oko nekakvog kovčega. Bili su sretni i uzbuđeni, skakali su s noge na nogu i veselili se kao da se događa nešto nevjerojatno lijepo. Moram priznati da su nas pomalo zastrašivali, no vođene pjesmom, približile smo im se. Ne biste vjerovali kad bih vam rekla što smo tamo vidjeli. Uzbibana gomila plesala je oko lijesa i ubacivala latice cvijeća u nj. Bile smo zaprepaštene prizorom te rastvorile oči kao da smo ugledale nešto neponovljivo. U tom trenu netko me uhvatio za ruku i uvukao u tu gomilu koja je plesala kolo. Za čas ili dva našle smo se u bujici ljudi koja vrvi veseljem, a ništa nismo znale o tome gdje smo i s kime smo. Načas smo se osjećale dobrodošlima, no osjećaj je brzo ispario. Starija gospođa koja je pokraj mene plesala sama, sa strane, činila se nekako razumnom, pa sam se ja izvukla iz kola i prišla joj. Prvo što sam je upitala bilo je :“ Ispričavam se gospođo, ali biste li mi molim Vas mogli reći što se ovdje događa?“ Ona me začuđeno pogledala i rekla: „ Pa, zar ne znate? Umro je naš stari prijatelj, Monart, i mi slavimo njegovu smrt.“ Otvorila sam i usta i oči i gledala je u čudu. Ona je samo rekla:“ No hajde, idemo na ples, kasnije ćemo razgovarati.“ Još uvijek nisam bila svjesna njenih riječi, ali pridružila sam joj se.Plesale smo još par sati, potpuno izolirane, ali uživale smo u toj toploj dobrodošlici koja je zračila neopisivom srećom. Sve što sam tada znala je da ništa ne znam ,a to je bilo i najbolje od svega. Osjećala sam se kao da ne moram neke stvari znati ida bih ih jednostavno trebala ostaviti i prepustiti se životnom entuzijazmu. Izgubljena u svojim mislima, ubrzo sam pronašla put natrag kad sam začula glas one stare gospođe. Ona je iz sve snage vikala:“ Ljudi, ljudi, imamo goste, dođite ih pozdraviti.“ Svi su se okupili oko nas dvije, počastili nas najfinijim vinom i najljepšom pjesmom. Pjevali su u ritmu zvuka valova i plesali kao noćno zviježđe koje se lagano kreće nebeskim svodom. Bile smo očarane njihovom gostoljubivošću. Usudila sam se prekinuti ih i jednostavno upitala:“ Možete li mi molim Vas reći zašto se slavili smrt starog Monarta, zar je bio toliko loš?“ Cijeli narod se nasmijao, a ja sam se osjećala nekako čudno jer nisam imala pojma o čemu govore. U taj tren ustao je starac koji se činio kao najmudrija osoba koju sam ikada vidjela. Bio je nizak i nekako topao, ali oštar u licu.
Pružio mi je ruku i izgovorio kao da već stotinama godina priča priču kojoj je tek sada došao kraj:“ Draga nepoznata dušo, očito nisi upoznata s našim ritualima i nisam očekivao da budeš. Cijelo vrijeme sam čekao da netko upita to pitanje koje je naizgled očito. Evo da ti i ja dadem odgovor. Mi slavimo smrt jer smatramo da je ona novi početak. Život je kod nas popraćen još većim sjajem, ali znamo da kad umremo to nije kraj. Tada jednostavno odemo u neki novi svijet, ne sjećajući se što smo i kako smo. Ponovno zaplačemo i budemo djeca, a negdje duboko u nama skrivene su tajne prošlih vremena, vremena kojih se nikada nećemo sjećati, a znat ćemo da su u nama. Smrt je samo kratak odmor od života, u njoj susrećemo naše bližnje i odgledamo film koji smo snimali dok smo živjeli. Nađemo vremena da se opustimo i jednostavno poletimo dalje, ali naše uspomene nikada ne nestaju. One su uvijek tu, samo jednostavno nisu nam nadohvat ruke i ne sjećamo ih se jer prolazeći kroz tu stanicu gdje se svi rastajemo, uspomene postaju mjesto gdje se vraćamo samo u snovima. Kod nas, nepoznata dušo, život je samo nov početak i vjerujemo da nam ovo nije zadnji život, mi vjerujemo u besmrtnost snova i ljepotu življenja i znamo da to naš narod čini posebnim. Naposljetku, smrt je samo stanica gdje izgubljene duše pronalaze nov smisao,a one osobe koje su oduvijek favorizirale život dobivaju spoznaju da ništa nije prolazno u svom punom smislu. Mi mislimo da smo svi jednako vrijedni i da kad umremo naše note postat će zapisane u velikoj kajdanci života koja će biti ispunjena svim našim osjećajima, naši nadanjima i našim snovima i zato znamo da je prolaz kroz koji svi prolazimo san i da sve dok ne naučimo sanjati nećemo moći proći kroz taj prolaz. Divno je to, draga neznana dušo, da sve nakon naše smrti postaje jedna, velika, prekrasna pjesma koje se zapravo ne sjećamo jer dobivši novu priliku za život duboko u sebi skrivamo tajnu prošle ljubavi, prošlih misli i prošle osobnosti. Mi slavimo smrt iz razloga koji ti pokušavam reći kroz čitavo mnoštvo misli, a taj razlog je da sve ono što je počelo i sve ono što je završilo zaslužuje novu počast, počast punu entuzijazma, punu ljubavi i podrške za novi početak koji će biti obogaćen uspomenama proteklog života, uspomenama koje su samo grad svih ljudi u koji ćemo uvijek rado zaviriti, makar da bi negdje u sebi, jednom, za par godina pronašli sve ono što smo bili, sve ono što ćemo biti i sve ono što nas je vodilo kroz ovaj tajanstven život. To je za nas tajna koju skrivamo i nikada neće biti otkrivena jer zapravo ne znamo da je skrivamo. Nazdravimo toj tajni, toj uspomeni i tom novom krajo-početku koji će nas pratiti sve dok se naš osmijeh ne nađe u gomili onih nebeskih pratnji. Snovi su ništa drugo, no osmijeh ostavljen u granici između ovog i sljedećeg života. Sanjajmo, draga neznana dušo i otkrijmo da je naša duša samo slatka jagoda u još slađem šlagu srdašca.“ Bila sam apsolutno bez riječi. Toliko iscrpnih informacija, toliko lijepih opisa, toliko objašnjivih misli. Jednostavno prekrasno i da vam priznam, vjerovala sam u to koliko god se činilo nemoguće. Stari mudrac se nasmije i započne pljeskati, a taj pljesak bio je samo uvod u predivnu ceremoniju novog života koji je upravo otpočeo. Čarolija koju je taj narod davao bila je neobjašnjiva riječima, svo to blago dano meni i mojoj prijateljici cijenile smo više nego išta na ovome svijetu. Bile smo dio ceremonije novog života u kojem možda nikada nećemo sudjelovati, ali duboko u sebi znat ćemo, da nekoć davno je postojao jedan život čiji smo dio bili i sad smo samo uspomena s kojom dolazimo u dodir između granice dvaju života. Zaplesasmo i ja i ona i čitav narod i proslavismo svo blago života i sve osjećaje snova. Bio je to predivan osjećaj, osjećaj za pamćenje. Misli su letjele i sastajale se sa onim drugima mislima, a mi, samo posrednici između života, postali smo plesači koji će vječno čuvati svoje tajne, plesači dječjeg osmijeha i skladat ćemo predivnu pjesmu koja će biti odslušana jednom, u duboku, tihu noć, kad mjesec spusti svoju mrežu po granama drveća i otpočne bal sviju izgubljenih i pronađenih duša. Na ovom otoku obogatile smo sebe i pronašle razrješenje misterija zvanog smrt.
To rješenje shvatit će samo oni koji će biti spremni vjerovati da je smrt nov početak i cilj koji će biti dostignut prije ili kasnije. Sreća nas je obasjavala i polako se išuljasmo iz te rasplesane gomile. Nismo se pozdravile jer smo znale da su naše riječi dovoljan pozdrav za sve te ljude. Stari mudrac nas je primijetio i klimnuo glavom te poklonio osmijeh. A mi, dvije stare prijateljice, krenusmo u novu pustolovinu gdje su nas čekali novi misteriji, iako smo najveći misterij bile nas dvije i naša osobnost koju ćemo otkriti jednom kad na to budemo spremne,a do tad ćemo vjerovati i prenositi svaku spoznaju onima koji su barem jednom sanjali o staroj barci i starcu i ljubavi punoj zvijezda. Misterij smrti je samo trenutak kad naša samosvijest dođe u razinu gdje ni život ni iskustvo ne mogu mnogo, a to su snovi novog života u koji ćemo ući puni uspomena za koje nećemo niti znati da su tu, a li zasigurno ćemo ih osjetiti, duboko u srcu srca, u snovima snova, u životu života, u nama samima.
Tratinčica nam dade dopuštenje i me se otisnusmo na pučinu pune ponosa i neizrecive snage jer smo itekako znale da nas uskoro, negdje, kad završimo ovaj život, čeka zanosna premijera novih, još nedorečenih misli. Sigurna sam da ćemo u toj premijeri svi sudjelovati, a neki baš ovoga trenutka sudjeluju u njoj i trebali bismo baš zato slaviti svaki dan nam trenutak. Neka slavlje otpočne i nova pustolovina poprimi miris plavih jorgovana.
- 19:50 -
