Please find me someone.

https://blog.dnevnik.hr/loveisthepartofmylife

ponedjeljak, 12.05.2008.

Tajna života

Šetala sam ulicom misli i susrela mnoge ljude, stari, mladi
djeca, životinje i biljke. Svi su se činili tako sretni, tako zadovoljni.
A ono što se zaista krilo ispod njihovih tijela ostalo je zaboravljeno.
Nečije oči su lutale, a nečija tijela besciljno kretala po tlu.
Svi su se činili tako sretnim, a tako umornim.
Umornim od života, od sreće, od tuge i nitko ih nije vidio.
Nitko nije shvaćao njihovu bol, njihove skrivene patnje
koje su ih proždirale i uništavale.
Lažan osmijeh, torba u rukama, cvijet u kosi i odlazak u neke neznane zemlje
bili su im suviše primamljivi da bi otkrili svoje boli.
Jedino na što su se oslanjali bila su dobra vremena, vremena koja možda
nikada neće dočekati no svejedno su vjerovali u njih.
Život ih je šibao, a oni su spremno prihvaćali svaku prepreku.
Kad bi i osjetili sreću, onaj mali tračak nade
bi se vratio,a drugi bi ih iskorištavali vjerno crpeći
njihovu unutarnju snagu.
Ti ljudi bili su dobri, ali zli prema sebi.
Kontrast u njihovim životima svakim danom je sve više i više rastao
i nisu imali hrabrosti, niti snage pokrenuti se, sudjelovati u svom životu.
Čuvali su svoju tajnu kao blago.
Tajnu koja ih je uzimala k sebi i oduzimala im mogućnost i sposobnost življenja.
I oni se nisu odupirali,
suze su ih pratile čitavo vrijeme,
a srce krvarilo svakim životnim ubodom.
Samo ljubav je letjela njihovim svijetom,
ona stara ljubav davno čuvane tajne koja
proždire i one koji su najjači i nikako ne pita
boli li ili ne.
Na njima je bilo da odaberu, patnja ili borba.
Odabrali su svoj put i pitanje je vremena
kada će se iz njega izvući
i hoće li i sada ostati sporedne uloge u filmu života
ili će preuzeti glavnu ulogu te zablistati u punom sjaju
pred sobom i pred njima.
Onim izgubljenim dušama i pomoći im pronaći put, pronaći sebe.
Težina tajni leži u svima nama, a zaboravljeno vrijeme
tek čeka na izlazak u suvremeni svijet.
Pitanje i dalje stoji, na njima je da nađu odgovor
i da se počnu smiješiti od srca
ili onako isprogramirano, tek toliko
da im lice ne ostane monotonija kao i duša.
Odluka je na njima, a na nama je da učimo iz njihovih grešaka, pomognemo im
ili ih jednostavno pustimo
da dalje lutaju
besciljno
i
flegmatično
praveći se da im nije stalo do njihovog života
i da im je sasvim svejedno
hoće li tajna biti otkrivena
ili ćemo za njome vječno tragati u polju tratinčica koje se bijele
u zelenoj, tek pokošenoj travi njihovih izgubljenih misli.
Tajna za tajnom, želja za željom, sve do mjesta
gdje sve prestaje
u nama,
našim mislima i snovima
koji nikada neće doći na vidjelo ako ćemo čuvati tajnu
samo za sebe, a ona će nas i dalje
gristi
bez pitanja
boli li ili ne.
Jesmo li spremni trpjeti ili ćemo ipak poduzeti neki korak?
Odgovorite sami sebi, hoćete li biti duše besmislenog traganja
za životom ili srca radosti i veselja te neizmjerne slobode
koja donosi nove tajne, ovoga puta, samo one
koje ne bole, već donose slatkoću i miris
purpurnih borovnica.

- 13:06 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.