srijeda, 07.05.2008.
Posjet doživljen svim osjetilima
Sjedim na prozoru, a moj pogled bježi u beskraj svijeta. Svijeta dugo traženog u mojim mislima. Ustadoh i ponovno se vraćam na svoju livadu. Voljela sam je strašno. Tamo me uvijek dočekala nekakva osobita prisutnost i nove želje vođene mojim mislima. Sjela sam ispod starog hrasta i san obuzme moje umorne oči. Ovoga puta vidjela sam kako me vjetar nosi na početak. Očima sam proletjela kroz svako doba povijesti. Na tren dok sam prolazila kroz svoj život, osjetih čudan osjećaj. Nešto me gušilo i nije mi dopuštalo da dišem, ali za čas, kad smo došli na početak sve je postalo normalno. Nasmijah se vjetru, tek toliko, da mu zahvalim što je tu. Uzvratio mi je nježnim šapatom koji je odjekivao:“ Prepusti se meni, dopusti mi da te vodim.“ To sam i učinila. U nekim trenutcima vidjela sam sebe ispod starog hrasta, a u nekim sebe prije mnogo godina. Bilo je jako čudno i brzo, stoga nisam zapazila mnogo detalja. Ima jedna stvar koja mi je zapela za oko. Bio je to muškarac koji nikako da se izbriše iz mog života. Uvijek je bio tu negdje, u svakom pogledu, svakom snu, svakoj travci i cvijetu. Kad smo konačno stigli, misao je već odbjegla od mene. Vjetar me napusti i ponovno ostadoh sama u novom svijetu. Ustala sam i krenula prema svjetlu. Tamo me kao i uvijek čekala djevojka. Ovaj put bila je ljepša no ikad. Nisam mogla doći do riječi kad sam je ugledala. Osmijeh blag poput oblačka, usne rumene kao najrumenija jabuka, lice milo i drago poput lahora, a tijelo ponosno i stasito kao najviša jela u šumi života. Bila sam počašćena njenom pojavom i poželjela sam vječno, samo je gledati i napajati se njenom ljepotom i srećom. Djevojka mi odjednom kaže:“ Iznenađena si što me vidiš? Pa zar zadnji snovi uvijek moraju biti toliko loši, Barbara? Htjela sam da me vidiš i da konačno shvatiš svrhu svega što se izdogađalo.“ Bila sam ushićena te od neizmjerne sreće, zanijemih. „U redu, pođi sa mnom.“ kaže ona odrešito. Nisam se usudila suprotstaviti pa prema tome odazvah se pozivu. Išle smo prema stablu koje je bilo toliko visoko da je njegov pogled sezao u najviše visine, a zeleno lišće krasilo ga je svojim nebeskim kretnjama. Dignula sam pogled i gledala u to drvo. Djevojka me primi za ruku i u taj čas našle smo se na vrhu drveta, daleko od tla, letjele smo i smijale se jedna drugoj. Sjela sam i ona počne priču:
„ Jednog proljetnog dana sunce je sjalo neobičnim sjajem. Cijeli nebeski svijet znao je da na svijet dolazi jedna djevojčica. Bili su ushićeni jer njen dolazak značio je puno. Za nju je bilo određeno da bude sanjar, da sanja i mijenja svijet svojim riječima. Kao mala, bila je umiljata i draga i često vrlo odlučna. Takva je ostala sve do svoje 8. godine. Od tada puno stvari se izmijenilo i ona je postajala nekako sve zrelija i zrelija. Djevojčica je imala dugu, crnu kosu i oči tamno smeđe kao najdublje jezero na kojem je nedavno plesala. Djevojčica je odrastajući odlazila na mnoga mjesta i tako se našla ondje.“ „Gdje se našla?“ zbunjeno upitah.
Djevojka se nasmije i nastavi priču: „ Ondje je upoznala mnogo ljudi, ti ljudi su joj vjerovali jer im je ona pružala određenu sigurnost i povjerenje. Željela im je pomoći svakom trenutku, no neki naravno nisu dopuštali. Ona je tim ljudima dala sve, svaku svoju suzu, svaku neprospavanu noć i željela im se svidjeti, doista je. Cijenili su njen trud i voljeli su duge razgovore s njom koji su ih ponekad toliko zaprepastili da su stalno išli u potražnju za još. Osjećala se kao da pripada tom svijetu no zaboravila je važnu stvar. Naime, u međuvremenu se i zaljubila, upoznala nove prijatelje i prepustila kolotečini. Svaki dan bivao je isti, pomoć, ljubav, suze, zadržavanje svega za sebe i bol, jaka bol. Cio nebeski svijet bio je razočaran jer nije to očekivao od takve osobe. Ljubav ju je vodila, davala joj misli, odvodila u snove, ali u svom „novom“ životu, zaboravila je pokazati sebe. Pravu sebe. Sebe odlučnu, sebe dijete, sebe dragu, milu, samopouzdanu i upornu. Zaboravila je kako reći što joj je na duši, kako plakati na ramenu najbolje prijateljice i kako se smijati od srca sa osobom koju voli. Nedostajalo joj je sve to i stalno je tugovala za proteklim vremenima. Život joj je prolazio u trenu, sve se činilo slabim i lošim, a suze su bile jedino što ju je uspavljivalo noćima. Vjetar ju je volio, kao i svako biće na ovome svijetu. Nikome nije željela loše, osjećala se kao robot. Isprogramirana za svoj život. Nebeski svijet pokušao ju je voditi, ali neuspješno. Znala je što treba, no nije znala kako to početi. Razgovarajući s prijateljicom shvatila je koliko se promijenila. Koliko ju život tjera na sve ono čega se prije najviše bojala. Postala je silueta koja pleše ovim svijetom unaprijed određenim plesom. Željela je samo sanjati i osjetiti sreću, prisjetiti se kako je to kad se jada nekome bez grižnje savjesti, kako je to kad čuva djecu sa osmijehom na licu i ljubi voljenu osobu s najsnažnijim žarom. Željela je uživati, ali jednostavno nije znala. Nije znala, a nije joj nitko mogao pokazati.“
Suze su mi neumorno padale niz lice, priča je bila toliko prokleto istinita da je ubijala svaki sretan pojam u mom životu. Djevojka me primi za ruku i kaže:“ Zašto plačeš, mila? Zar nisi govorila da možeš sve? Da nisi bitna?“ Pognula sam glavu i kimnula kao da me je sram, ali bilo me je sram, sram toga što sam odbacila pomoć i životne mogućnosti koje su toliko toga pružale. Skupih snage i odgovorih djevojci:“ Imaš pravo, govorila sam, ali i meni treba ljubav i meni treba pomoć i pažnja, no nemam se snage nametati, radije ću trpjeti.“ , odgovorih odlučno. Djevojka pusti suzu, kao da sam je povrijedila te izusti:“Pronaći sebe u svome izgubljenom JA? Sjećaš li se tog stiha Barbara?“ „Sjećam se.“, odgovorih tiho.
Djevojka zadovoljno kimne i nastavi: „ Probudi se iz vječnog sna, počni živjeti i nemoj čekati da te netko gurne, možda ne dočekaš, možda sve prođe onako kako je došlo i ako ti je do nečeg stalo, daj bori se. Suze te nikada neće utješiti, a ljubavne rane će te vječito gurati u ponor dubinske tuge.Probudi se Barbara iz starog sna i zaplovi u novi san zvan život. San koji ćeš sanjati još dugo, san u kojem se nećeš bojat izreći sve što ti je na savjesti i san u kojem ćeš moći voljeti, u kojem ćeš moći sanjati o snu pronađenom u tvom izgubljenom JA. Probudi se mila, jutro već čeka, zvijezda sja za tebe, a cvijeće voli tvoj dolazak u njihov svijet. Probudi se makar ti je san primamljiviji od života i poleti u najviše visine, visine života koje te zovu, zovu da proslaviš s njima svoj novi SAN.“
Bila sam oduševljena njenim riječima, ali nisam mogla naći način na koji joj zahvalim. Još smo sjedile nekoliko trenutaka kad osjetih da ona ustaje. Upitah je:“ Kamo ideš?“ „ Idem na mjesto svog prebivališta, svog početka, život ti šalje pozivnicu da dođeš u moj svijet, a to možeš samo svojom promjenom.Vidimo se jednom u mom svijetu, Barbara, jednom kad zvijezda Danica padne niz nebeski svod i ti ovjekovječiš život ljubavlju.Čekat ću tvoj dolazak baš kao i svi ostali.“
Nasmijala sam se i rekoh prije nego što je otišla:“ A reci mi djevojko, tko si ti?“ Djevojka se nasmije najljepšim osmijehom, njene usne rastegnuše se po čitavom licu i oči joj zasjahu te sretno kaže:“ Ja sam LJUBAV.“ Uputi mi pogled i polako nestane prvim naletom jesenskog vjetra. Znala sam njenu pouku, njen smisao koji mi je nastojala dati. Zaprepaštena pojavom LJUBAVI, njenim neodoljivim osmijehom i čarobnim vjetrom, krenuh put kuće. Tamo me dočekao miris svježe pokošene trave i miris žutih narcisa koji me očaravao svojom opijenošću. Potrčah prema grmu narcisa, uberem jednu, stavim je u kosu i pogledah svoj odraz u bistrom potoku zvanom Duša. Vidjela sam osobu duge crne kose, tamnih, smeđih očiju i žut narcis u lijepoj kosi koji odaje nježnost te osobe. Nasmijah se i odoh prema svijetu znajući da me čekaju nove odluke i nove misli popraćene blagom bojom žutog narcisa i vječnim riječima još vječnije ljubavi. Znala sam da će biti teško promijeniti se, no isto tako vodila me pomisao o snovima koji me čekaju u dalekoj zemlji mirisnog cvijeća i novog, još duže sanjanog života.
- 11:58 -
