srijeda, 30.04.2008.
Ljubav na početku
Nedavno sam ponovno došla na mjesto gdje sam susrela svog anđela. Ovoga puta bilo je tako sivo i tužno, drugačije od mjesta kakvo sam ja vidjela u svom djetinjstvu. Bilo je tako tužno gledati isto mjesto s drugim očima. Zaustavih se pored izvora rijeke koja je neumorno tekla u nove daljine koje ja nisam mogla ni zamisliti. Ugledala sam svoju sjenu. Bila je baš kao ja, skladna, samo je bila potpuno mračna. Upitah se zašto me stalno prati? Kud god sam pošla nekakva čudna sjena lebdjela je nad mojim tijelom. Idući dalje i dalje pronalazila sam mnoge nove stvari, srela sam različite životinje koje su me podsjećale na stanovnike tog tajanstvenog krajolika. Tišina je vrebala, ali toliko blago da sam osjetila njen šapat na svom licu. Zvuk rijeke koja teče, pjev ptica, činile su ovu dolinu ljepšom no ikad. Šetajući smjerom vjetra osjetila sam njegove ruke kako obavijaju moju dušu, bio je to tako ugodan osjećaj pun blagosti i miline. Odjednom, ugledam nekakvu osobitu raskoš boja. Sve je bilo tako šareno, tako veselo i milo. Samo te vuklo da zakoračiš u taj svijet snova. Kada sam ušla isprva nisam vidjela ništa, jedina stvar koja me se dojmila bila je jedna žena koja je stajala pokraj slapa koji je neumorno tekao i tekao, padao u dubine, a njena duša kao da je odlazila svakim padom. Prišla sam joj i upitala je: " Oprostite, možete li mi reći gdje sam? " Tajanstvena žena je samo tiho rekla: " Ovo je zemlja početaka, gdje svijet još nije poznavao ljubav, gdje je sve bilo na primitivnom načinu, ovo je početak početaka." Bila sam apsolutno zbunjena, nisam znala što učiniti. Upitah još jednom bojažljivo: " Znate li možda izlaz odavde?" Osmijeh se pojavi na njenom licu i ona ustane. Položi ruke na moje lice i upita: " Što vidiš?" Zbunjeno joj odgvorih: " Vidim mrak i osjećam nekakav čudan osjećaj." Počela se smijati sve jače i jače, a ja sam imala nekakav osjećaj da je taj smijeh pomalo ciničan. Primila me za ruku i vodila. Zvuk padanja slapa bivao je sve snažniji. Osjetih kapljice kako padaju po mome licu. Odjednom tajanstvena žena zausti: " Sada si na početku, a na tebi je da otkriješ ljubav, idi nizvodno slapom i doći ćeš u jedno selo." Nisam se uspjela snaći, već je nestala. Krenula sam nizvodno i nakon par sati hodanja, stigla sam u selo. Bilo je to malo selo puno nekakve ugode i topline koja je isijavala iz njega. Htjela sam sresti jednu osobu, ali nikako. Nikoga nisam vidjela. Sretoh dječaka koji je trčao amo tamou mom smjeru.Prošavši pokraj mene uzviknuo je: " Ah, došla si." Zbunjeno mu odgovorih: " Da, ali zašto sam uopće ovdje?" Počeo se smijati istim osmijehom kao i tajanstvena vila koja me uputila u ovom smjeru. Zatim njenžno kaže:" Na tebi je da otkriješ ljubav, da otkriješ ovom svijetu što je to ljubav." Zbunjeno mu rekoh: " Ali kako bih ja to mogla znati?" Ništa nije prozborio, samo sam vidjela kako se udaljava i njegova sjena je polako nestajala u neistraženu daljinu. Idući dalje sretala sam mnoge ljudi, ali nijedan mi nije rekao ni riječi, a i da priznam, ja se nisam usudila pitati. U daljini se čula nekakva čudna buka, nekakav razoran zvuk koji ubija u pojam. Išla sam u smjeru tog zvuka koji je bivao nekako ironično ugodan. U daljini sam ugledala ženu i muškarca te selo oko njih. Svađali su se, a približivši se vidjela sam ženu kako kleči na podu, a muškarac ima uperen pištolj u nju. " Bludnila je, ubijte ju." , vikalo je selo. Približavala sam se sve više i više. U blizini je dotrčao jedan muškarac i počeo vikati na ovog drugog:" Ostavi je, nije ona kriva, ja sam. Pusti nju u život, a mene ubij." Cijelo selo ostalo je bez riječi.Ušla sam u gomilu i ugledala onog muškarca kako sprema pištolj da ga uperi u nju. Poviknula sam: " Stanite!" Svi su me čudno pogledali i zaustili nešto poput: " Vidi seljanke, usta su joj se rastvorila." Rekla sam im da sjednu i zamolila ih da mi ispričaju priču. Priča je išla ovako:
Jednom u davna, davna vremena, muškarac sa pištoljem bio je jako zaljubljen u ženu koja je puzala po podu. Nažalost, njegova ljubav nije bila uzvraćena i on ju je u nekoliko navrata pokušao sam pridobiti. Bilo je nemoguće, naravno, no kad je vidio da ne može ništa odlučio je ubiti tu ženu kako nitko osim njega ne bi mogao biti s njome.
Rastvorila sam oči i snažno zaviknula: " Jeste li vi normalni? Ubijati ženu radi neuzvraćene ljubavi. Pa to je potpuni apsurd." Nakon toga osjetih nekakav osjećaj koji je rastao u meni, osjećaj ponosa i da mogu sve. Ustala sam i počela svoju priču:
Ljubav ne mora često biti uzvraćena, rijetki su slučajevi kad zaista jest. Ako žena voli muškarca i on nju, nemaju nikakvih prepreka da budu zajedno. Svi su se složili sa mnom. Gospodin s pištoljem nešto je poviknuo, ali bila sam uporna. Rekla sam im: " Dragi ljudi, život je pun uspona i padova, pun tuge i boli, sreće i radosti. Radi svoje sreće ne možemo ugrožavati tuđe živote, to je apsolutno nepravedno. Ljubav ne bira ni mjesto ni vrijeme, ona dođe i ode, nikad nas ne zaobiđe ili napusti. Ona to nije kadra učiniti. Ubijanjem te žene ne bi dobili ništa, osim tuge. Greška bi već bila počinjena, a život izgubljen. Znate, jednom bila jedna djevojka čija je ljubav bila snažna, ali neuzvraćena. Ona je bila 15 godina zaljubljena u jednu te istu osobu koja je nije niti primjećivala. Kad je došlo vrijeme udaje, udala se za muškarca kojeg ne voli. Taj muškarac maltretirao ju je i nije joj dao da diše." Svi su ostali zatečeni. Nastavih: " Život nije bajka, on je priča u kojoj mi imamo glavnu ulogu i trebamo je prihvatiti. Ljubav će nas često odbacivati, ali smrt svakako nije rješenje. Svi su graknuli u smijeh, a ja sam ostala zatečena njihovom zatupljenošću. Izgubih nadu kada se odjednom pojavi dječak kojeg sam srela na putu u selo. Odjednom on zausti:" Poslušajte što kaže, ona je vaša spasiteljica." Istog trena svi kao da su pali u trans, a ja sam ostala zapanjena njhovom sposobnošću transformacije koja je bila brža od vjetra. Bila sam užasnuta ljudskoj podležnosti nadvišenima. Naprosto nisam mogla vjerovati. Okrenuh se prema ljudima koji su nestrpljivo čekali moje riječi. Razočarano rekoh: " Ljubav nije prisila, to nije nešto što želimo ili ne želimo. To je nešto što ne biramo, ono bira nas, ono nas posjeti,a na nama je da je prihvatimo i dopustimo joj ulazak u naš život. Ulazak ne može uvijek biti onakav kakav je u našim snovima. Često je pun boli, patnje, tuge i razočarenja, ali zna biti i sretan, toliko sretan da ne biste ni zamislili. Ljubav nas vodi direktno u snove, dopušta nam da sanjamo i da volimo. Ako je neuzvraćena, razočarani smo i tužni te potpuno zaboravimo na ljubav. Nitko od nas ne misli je li ljubav zaista neuzvraćena? Gotovo uvijek mi joj podsvjesno ne dopuštamo da bude uzvraćena, možda jednostavno to nije ljubav za kakvu smo mislili da jest. Zabluda je najgori oblik ljudskih misli. Natjera te da misliš na nešto što nije i u to si potpuno uvjeren dok te život jednog dana ne baci na koljena, ne uvjeri u suprotno. Ljubav je paradoks koji nam daje dvosjekli mač, ali često je onaj drugi dio, loš dio, dio koji smo sami stvorili i sami ga možemo maknuti." Ljudi su u čudu šutjeli. Uputila sam im osmijeh i krenula put izvora. Apsolutno su zanijemili i nitko nije povikao za mnom. Vratila sam se na izvor, gdje je početak svega i razočarano uzdahnula. U taj tren došla je tajanstvena žena i rekla:" Ipak si uspjela." Tog trenutka ugledah sliku u njenim očima. Sliku koja se događala u onome selu. Muškarac s pištoljem je plakao i ispričavao se, a žena ga je nježno grlila. Onaj muškarac kojeg je žena zaista voljela, shvatio je da ne voli nju već da je to bila zabluda. Ostala sam bez riječi, nisam mogla izustiti ni A. Tajanstvena žena se nasmije i kaže:" Vidiš Barbara, upoznala si ih s ljubavlju, odala im njen izvor, a oni će je nositi dalje u duhu tvojih riječi, prenositi ih na druge naraštaje." Bila sam zatečena jačinom njenih riječi. Upitala sam je:" Misliš li ti zaista, vilo, da sam uspjela?" Ona se nasmijala i rekla: " Tek ćeš saznati." Vidjela sam kako se vila udaljava sve dalje i dalje, a ja sam ostala sama. Spoznaja koja me čekala bila je suviše tajanstvena da bih je otkrila. Zadovoljno se okrenem prema selu, kako bih zapamtila pogled svijeta kojeg sam promijenila. Krenula sam prema svojoj livadi, izašla iz svijeta snova. Jedino što sam u tom trenutku znala bilo je da sam nekome prenijela spoznaju o ljubavi i to je ono što je zaista predivno. Smiješila sam se i išla dalje i dalje, moje riječi lutale su zrakom i letjele daleko, zajedno s mojim duhom,a u mom srcu odzvanjale su riječi tajanstvene vile: " O onome što si učinila tek ćeš saznati." Išla sam dalje i dalje i bilo je lijepo šetati svijetom znajući da sam bila na početku i dovela ljubav u svijet koji ju nije poznavao. Tajanstvenost svega toga obasjavala je moje misli sjajem koji me vodio direktno u snove, koji su me naučili svemu što sam ja naučila njih, a to je čista, mirisna LJUBAV. Vratila sam se na svoju livadu i osjetila zamamni miris magnolija koji me vratio u svijet života.
- 13:19 -
Komentari (25) - Isprintaj - #
utorak, 29.04.2008.
San o djetinjstvu
Ovo je davno bilo zapisano u memoare mojih snova i želja...
Osjecam se potpuno bez osjecaja, nema nikoga da me utjesi.Gdje su li
nestali svi oni prijatelji? Oni koji su rekli da ce uvijek biti uz mene sto god ja zatrebam, a sada kad mi trebaju ih nema. Gdje je onaj stari osmijeh koji me oduvijek odrzavao na zivotu? Sve je nestalo, nema vise nicega. Cijeli svoj zivot trudim se biti sretna , pomoci drugima, a radi toga samo ja patim.Svake veceri kada odem u krevet, razmisljam o svemu, o svom zivotu, osjecajima, dogadjajima i shvatim da jednostavno nema smisla koliko god se trudila da ga dobim. Povrijedio me zivot koji mozda nije toliko tezak, ipak ima i gorih, puno gorih, ali sto mi to vrijedi kad ja to nisam iskusala? Jednostavno tim osobama kojima je toliko lose zelim srecu, zelim sve najbolje, a sebi, sebi zelim malo ljubavi, malo srece i malo osmijeha. Bit ce tesko, znam, ali trudit cu se, trudit cu se za vas, vas prijatelje koji me sada ne tjesite, vas prijatelje koji cete me kad tad ostaviti, ali uvijek ce mi ostati jedna slatka uspomena od svakoga od vas, a to ja vas predivan osmijeh koji ste mi stalno poklanjali. Ja mogu nestati, sada, mogu sutra, mogu za 60godina, ali nikada necu vidjeti taj osmijeh, te sjajne oci i tu zarku ljubav, koja me na neki nacin grijala. Bilo je svega, uvijek ce biti, samo se nadam da necu pasti, posustati i zelim sebi srecu da uspijem da se probijem daleko, daleko jer u ovom trenutku spremna sam pasti u najdublje ponore. Ako me pitate za razlog, ni sama ga ne znam. Ljudi cesto izmisljaju razloga jer se krive zbog tudje nesrece. Mozda imam razloga da placem svake veceri i slusam depresivne pjesme, ali sto mi sve to znaci kad sad dok sam ovako mlada ne zivim za sebe. Oduvijek sam zivjela za druge, za njihovu srecu i osmijeh, i sto sam dobila? Samo svoju tugu. U cijelom mom zivotu dva su najsretnija trenutka, jedan kad sam osjetila tebe, a drugi dok sam bila mala beba. Djeca su predivna bica, placu samo kad im nesto fali, nikad ne tuguju zbog „glupih“ stvari kao sto je npr. ljubav, prijateljstvo. Njima treba samo malo paznje, malo majcine ljubavi i pokoji osmijeh. Uopce nisu zahtjevni i rade sto zele. Djeca imaju posebne moci, kad ostali placu, ona se mogu smijati, kad se ostali smiju, ona se mogu plakati, kad sve podje lose oni cuvaju osmijeh, kad god trebaju nesto samo povicu, vole istrazivati i sta je najbolje vrlo su iskreni i vole svim svojim srcem te nikada nas nece iznevjeriti. Svi smo mi jednom bili djeca, mala djeca, iskrena i vesela. Gdje su sada ta djeca? Ona koja zive za osmijeh i ljubav, ona koje vole svim srcem, na koja se ne mozes naljutiti. Fali mi ono dijete u meni, malo nestasno i uvijek veselo. Uvijek su mi govorili da sam posebna, sad vidim da jesam. Posebna sam po tome jer se trudim, jer zivim i jer u svakom trenutku svog zivota mislim na pozitivno. Istina, ima losih trenutaka, i iako su oni cesti, prebrodjeni su. Svi imamo svoje uspone i padove, a rijetko tko zna pretvoriti svaki pad u ogroman uspon, to znaju samo djeca. Ah, kako brzo godine lete, svi bi zeljeli ostariti, a kad ostarimo zalimo za onim sto smo htjeli uciniti. Pa zasto jednostavno odmah ne pocnemo uzivati u zivotu, u djetinjstvu pogotovo. Ne budite glupi kao ja, pa da na jednu snijeznu noc, pod okriljem svog popluna, placete za neprezaljenim i pozelite se makar na trenutak vratiti u svoje djetinjstvo gdje ste bili najsretniji. Ah gdje li je nestalo dijete u meni. Moze li ga netko vratiti ako ga kojim slucajem pronadje?.. Moze li bilo tko probuditi dijete u meni? I zauvijek odagnati svaku tugu, svaku bol, a na lice vratiti predivan osmijeh pun ljubavi, u oci zvijezde, u dusu ljubav, a na ledja krila. I onda cu poletjeti, i necu vise biti andjeo suza, nego cu zauvijek letjeti u svom djetnjstvu koje je tako proletjelo pokraj mene. I uzivat cu, a sve ono sto je bilo ostat ce iza mene, necu se vracati. Ne smijem, sada samo moram izdrzati, a onda se polako gubim u suzama svojih neprezaljenih snova.
- 17:28 -
ponedjeljak, 28.04.2008.
San o oblacima i pogledu
Bilo je ljeto, sunce je opet sjalo najjačom jačinom. Sjela sam ispod drveta i jednostavno zaspala, vođena toplom mjesečevom sonatom. Vjetar je polako pirio pokraj mojih ušiju i prozivodio poseban zuvk, zvuk ljubavi. Kad sam se probudila već sam bila tamo, među oblacima. Ona bjelina ubijala me u oči, ali istovremeno činila me tako posebnom. Skakala sam po oblacima, ležala u njima i nisam se uopće pitala što radim ovdje. Jednostavno sam to iskoristila. Da samo znate koliko su oni blagi, ali koliki osjećaj zaštite pružaju. Trčeći amo tamo, susrela sam jednu malu djevojčicu. Imala je oči plave kao ocean, kosu crnu kao ebanovina, a lice tako nježno da sam imala predosjećaj da one suze tamo ne pripadaju. Sjela sam pokraj nje i upitala je: " Zašto plačeš?" Samo je šutjela i počela plakati sve jače i jače. Nisam znala što da uradim. Bila sam toliko zbunjena da se nisam znala snaći u svoj toj zbrci. U svom tom razmišljanju zaboravih na djevojčicu. Odjednom , osjetim blagi stisak ruke. To me ona primila i odvela, zvala me da idem za njom, vjerojatno mi je htjela nešto pokazati. Bez razmišljanja krenula sam za njom, nisam se uopće pitala gdje me vodi, htjela sam joj vjerovati, slijepo vjerovati bez ikakvih uvjeta. Kada smo došle na jedan od nebeskih oblaka, posjela me pokraj nekakve ogromne zvijezde i uprla prst u nekakvu djevojčicu dolje. Nisam dobro vidjela, ali djevojčica je ležala iznad vatre. Svi oko nje bili su u uzbuni i vikali svakakve pogrdne riječi. Osjetih nekakvu mučninu i mislim da mi se u tom trenu zavrtjelo u glavi. Padoh na jastuk izrađen od nebeskog platna koje je pružalu neodoljivu ugodu. Otvorila sam oči i našla se među skupinom ljudi koja je toliko vikala da nisam čula niti kucanje svoga srca. Pogledam dolje, kad ono ispod mene vatra, vika, toplina, kao da sam iznad užarene kugle koja mi ne da disati. Svi su vikali: " Stavite je unutra, kriva je, neka zaroni u smrt!" Nije mi ništa bilo jasno, sjećam se samo da sam rekla : " Ne, nisam ja kriva, zamijenili ste me s nekim." Netko je tada povikao: " Reži uže i bacaj vješticu u smrt." Osjećala sam kako mi ruka klone u duboku toplinu vatre. Sav moj život proletio mi je kroz misli, sav plač i suze činili su se suviše bezazlenim da bi bili istiniti, prema ovome su bili ništa. Da sam bar mogla vratiti pokoji trenutak svog života. Osjetih kako se uzdižem,a toplina je sve slabija. Letjela sam iznad vatre, a ljudi su gledali u čudu i vikali kako to nije moguće. Pokušala sam okrenuti glavu, ali nisam mogla. Nisam imala snage. Osjetila sam blagi povjetarac na licu i zaštitu koju je oblak oduvijek pružao. Pala sam na oblak i na njegovu ugodu. Ugledala sam djevojčicu koja je mahala rukama kako bi dobili znak da siđemo ovdje. Ja sam bila izvan sebe i sve se činilo apsolutno nestvarnim. Kad smo se spustili počela sam vikati na djevojčicu i nekontrolirano mahati rukama. Ona se nasmiješila i rekla: " Spasili smo te od duboke vatre i od njene boli, sada si opet živa, opet sposobna voljeti i smijati se. Naš uspjeh imao je konačno rezulatate." Nisam ništa razumjela, ali pokušala sam se prikloniti njenom mišljenju. Osjetila sam kako me netko gleda satiričnim pogledom. Okrenula sam glavu i vidjela svog spasitelja. Imao je nekakav bijeli plašt na licu, stoga ga nisam vidjela u potpunosti. Osjetih slabost od silnog uzrujavanja i padoh na pod. Uspjela sam podići glavu, dok su se njih dvoje opraštali od mene. Jednostavno su nestajali u svoj svojoj pojavi. Nenadano i tiho. Mahali su mi, a anđeo je ostavio blagi osmijeh i još jedan detalj. Ugledala sam njegove snježno plave, nebeske oči, koje su bile ako duboka jama puna ponora u kojima se može uživati. Bile su kao ocean ispunjen emocijama i razmišljanjima. Mogla sam se utopiti u samom pogledu. Žao mi je bilo što nisam imala snage barem podići ruku i mahnuti im zauzvrat. Iako to nebi bilo dovoljno. Djevojčica se ponovno pojavila pokraj mene i nježno šapnula:" Idi draga Barbara, vrati se na Zemlju, i pronađi svog spasitelja i nemoj se bojati ničega, zar ne znaš tko te odveo od vatre?" Nisam uspjela ništa izustiti i zagrlila sam je. Ona je nestala, a ja sam se našla ponovno ispod drveta, potpuno svjesna svega što je bilo. Nasmijala sam se i ustala. Znala sam da moram ići dalje, da moram trčati. Oni su učinili svoj dio posla, a na meni je da pronađem svog spasitelja, osobu koja će me u sadašnjosti spasiti od budućnosti, izvući iz jame i ponora i imati pogled koji se ne zaboravlja iako ga vidite samo jednom i to poptuno letimično.
Krenula sam u život, a moji koraci ostavljali su blag otisak u suhom pijesku, nosila sam nekakvu posebnu vrijednost u srcu koja je prevrijedna da bi bila opisana riječima. TRažila sam tu osobu i još uvijek je tražim iako sam je možda našla, a mala vila svojim osmijehom još uvijek šapuće na moje uho: " Zar ne znaš tko te one duge noći izbavio od vatre? Tko je žrtvovao svoj život za tvoj?" Odgovor je toliko kompliciran, ali jednom ću ga naći, znam to. Isto tako znam da je ta osoba tu negdje, a njen pogled jednom ću i doživjeti. Vjerujem da mala djevojčica ostavlja pitanje svima vama:" Zar ne znate tko vas je one noći izbavio iz vatre , zar ne znate tko vam pruža ruku u snovima i tko vas čuva. Zar ne znate?" Pitanje je za neke neriješeno, a neki ga riješavaju. Sve u svemu, podrijetlo života je suviše komplicirano da bi bilo objašnjivo, potrebno je samo slijepo vjerovati i prepusitit se pitanjima, tražeći odgovor. Odgovor koji će nam dati smisao svega i upotpuniti naše postojanje.
Ova priča posvećena je osobi za koju sam sigurna da je sposobna izbaviti me iz vatre života i odagnati svu njenu jačinu. Ta osoba ima predivan pogled i njene oči su baš onako nebesko plave kao iz sna. Ima još jednu karakteristiku, ta osoba mi ne postavlja pitanje: " Zar ne znaš tko te oni noći izbavio iz vatre?" Ona mi upravo daje odgovor na njega. Ona je ta koja me izbavila iz vatre i zato joj dugujem sav svoj svijet, bio on tužan ili sretan. Vjerujem da ga zaslužuje.
Pitajte se dragi moji znate li tko vas je one noći izbavio od vatre. Možda je baš sada tu oko vas, samo nađite onaj pogled vrijedan gledanja, pogled koji je dovoljan za čitav život u svoj svojoj veličini koja je toliko mala da stane u cijelu ljudsku uspomenu.
- 12:59 -
nedjelja, 27.04.2008.
U tim očima
Na ovom našem svijetu ima toliko mnogo ljudi, a svatko od njih ima svoje oči. Svi mi ih rijetko gledamo. Svake oči su posebne na svoj način. Neke sjaje, neke su tmurne i tužne, a neke izgubljene u svom „svemiru“. Ljudi zaborave da su oči ogledalo duše.
Tužne osobe najčešće imaju očajne i izgubljene oči. Oni lutaju. Traže svoje „srodne oči“, svoj mir i sigurnost. Duševno stanje osobe očituje se iz očiju. Postoje ljudi u čijim očima možemo jednostavno uživati. Dok smo sretni, sjajimo posebnim sjajem, baš kao i naše oči. Oči su kao potok bez dna, možemo ga gledati, a nikako da dođemo do muljevitog i pješčanog kraja. Jednom sam upoznala osobu čije su oči bile poput zvijezda što me jako iznenadilo. Gledajući u nju, osjetila sam posebnu toplinu kojom je zračila. Mislim da svi imamo dvije vrste očiju. Prva su one „vanjske“, koje svi vide, a malo tko ih zapravo poznaje. Takve oči koriste samo oni ljudi koji nisu zadovoljni sobom i uvijek teže k nečem višem. Mnogo osoba misli da je većina očiju slična, a zapravo nije. Svaki par očiju je jedinstven i nitko na čitavom svijetu nema iste. Druga vrsta očiju su one „unutarnje“, koje ne koristi puno ljudi. To su oči koje neprestano sjaje i osoba kojoj pripadaju slična je anđelu. Takvu vrstu očiju poznaju ljudi koji nisu sebični niti oholi. Jedna od najljepših ljudskih karakteristika je osmijeh koji ne osiromašuje osobu koja ga daje, ali obogaćuje osobu koja ga prima. Takav osmijeh dolazi iz srca , oči ga obožavaju i slažu se s njime. Pišući ovaj tekst, upotrijebila sam riječ POSEBAN mnogo puta. Time sam željela istaknuti jedinstvenost svakog oka i njegovo značenje. Htjela sam dokazati da je naša srodna duša ona osoba koja nas svojim pogledom „obara s nogu“ i kad god nam je teško, sam njen pogled nam je dovoljan.
Dok majka gleda svoje dijete, gleda ga posebnim sjajem ; dvoje zaljubljenih se svaki put pogleda kao da se nikad više neće vidjeti, a osobe koje se vole, upru svoj pogled duboko u voljenu osobu ostavljajući snažan dojam velike ljubavi. Pogledajte oko sebe, uperite pogled u nečije oči i konačno shvatite da je pogled voljene osobe jedinstven, poseban, značajan i pun najveće i najsnažnije ljubavi.
Primite svi moje isprike zbog zanemarivanja bloga na par dana, jednostavno vikend me odveo na drugo mjesto....Hvala na tome što dijelite moje misli i nosite ih daleko, tamo gdje ja neću....
- 20:56 -
četvrtak, 24.04.2008.
San o ljubavi
Bila je noć. Zvijezde su još jednom ukrasile nebo.
Sad sjaji posebnim sjajem.
Zaspala sam.
Zaklopila oči i utapam se u slatkom oblaku sna koji prekriva moje lice.
Vidim tebe.
Nas.
Osmijeh.
Trčimo po livadi, probijamo se kroz cvijeće i letimo.
Pokušavamo se vinuti u najviše visine.
Uspjeli smo.
Tako smo visoko, tamo gdje nema tuge, nema boli, nema patnje.
Sunce je sjalo u našim srcima i otkrilo nam svoje najskrivenije tajne.
Došavši do vrha, shvatili smo da smo predaleko.
Odjednom, mrak, hladnoća, tama.
Bojim se.
Uhvatio si me za ruku i snažno je stisnuo.
Osjećam kako mi se krv vraća u srce.
Počinjem disati.
Poželim te dotaknuti, ali tako si daleko, toliko daleko da osjećam samo stisak tvoje ruke.
Osjećam jutarnje sunce na svom licu.
Sve si dalje, a moje se oči otvaraju.
Odlaziš daleko, čak mi i ruku puštaš.
Budim se, gubeći osjećaj sigurnosti.
Sve što sada vidim je samo sunce i sve što osjetim je blag povjetarac na licu.
Stisak je sve slabiji, a ti sve dalji.
Ponovno je noć, zvijezde su prosipale svoju mrežu po nebu, a ja, ja sanjam.
Volim sanjati jer sam svakim snom sve bliže tebi.
Veselim se novoj noći jer znam da će se tvoj brod ponovno usidriti u mojoj luci neprežaljenih snova.
- 08:04 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
srijeda, 23.04.2008.
Anđeo čuvar
Bila je večer, vjetar je nježno ulazio kroz vrata moje sobe i uvlačio se u najmračnije prostore moga tijela....Ja sam bila posebno sjetna i tužna zbog sitnica koje prožimaju moje misli svakoga dana....Odjednom, osjetih nekakvu čudnu prisutnost koja me obuzimala...Osjećala sam toplinu nekakve osobe koju kao da zauvijek čekam da dođe...Ugledala sam biće puno sjaja, s najljepšim mogućim osmijehom i zvijezdom u ruci...Pozvao me k sebi i rekao da se primim za zvijezdu. "Odletjet ćemo u snove." , kaže on. Nisam bila prestrašena niti imala suviše nepotrebnih pitanja..Prepustila sam se njemu i dopustila mu da me vodi...Odveo me tamo gdje ljudska noga još nije kročila...Odveo me na početak mog postojanja, vratio me natrag u moj život...Sjećam se kako sam drhtala kad sam ušla u to razdoblje....U mom djetinjstvu sjalo je sunce, ugledala sam sebe kao malo dijete, moj prvi korak, moj osmijeh i moj životni entuzijazam koji me obasipao svakoga dana....Zatim sam ugledala razdoblje u kojem je jako puhalo, kao da je bura naišla ili je vjetar podivljao....Ugledala sam sebe kako plačem noćima, drhtim i suze su mi jedine prijateljice....Bilo je još puno takvih prizora, ali ova dva su mi se urezala u pamćenje....U toj svoj tuzi zaboravih koliko je lijepih trenutaka bilo i on mi ih je pokazao....Susreti s dragim osobama, vjenčanje, krstitke, toliko sreće, toliko emocija u jednom paketu, u jednom snu...Bila sam zaprepaštena..Toliko sam se željela vratiti u to razdoblje kada je sve bilo tako lijepo, puno raskoši života, želje za onime što je najvrijednije....Kad smo došli na kraj, shvatila sam da sam većinu mog života provela plačući, bez nekakvog posebnog razloga....Vratio me natrag u moju sobu, u kojoj je vladala sjeta i tuga...Poželjela sam se makar na tren vratiit tamo gdje sam postojala JA kao ono što jesam, tamo gdje je moje srce živjelo bez ikakvih pukotina....Upitala sam to blago biće koje me obasjavalo svojim osmijehom: " Tko si ti?".Odgovora nisam dobila neko vrijeme, samo je šutio i neprestano se smijao...Nije mi puštao ruku, snažno ju je stisnuo i držao kao da drži moje srce na dlanu svoga postojanja....Osjećala sam se posebno i lijepo, kao da sve mogu, kao da je sva tuga uzaludna, a izvor iz kojega se moj život napaja nepresušan.....Zaspala sam, a on je nježno milovao moju dugu, crnu kosu....Nakon par sati, probudila sam se, ali on je još uvijek bio tu...Pogledala sam ga i prepoznala nekakav sjaj u njegovim očima, sjaj ljubavi i života, sjaj koji zatvara svaku ružnu misao i budi ljepotu života....Odjednom je rekao:" Draga Barbara, ja sam tvoj anđeo čuvar." Počela sam ga gledati svom svojom snagom, napajati se u izvoru njegovog pogleda....Bila sam kao hipnotizirana, a istovremeno zaprepaštena njegovom rečenicom....U neki trenutak, za koji niti ne znam kako se ovdje stvorio..Osjetila sam tugu i bol, nekakav loš osjećaj bio je tu oko mene....Upitala sam anđela: " Gdje si bio čitavo ovo vrijeme dok su suze krasile moje lice i umivale svu sreću koja je u meni postojala?" Nakon par trenutaka šutnje, anđeo ugleda sunce i zoru kako se približavala da uđe u moj stan...Nježno me zagrli i šapne mi na uho: " Bio sam tu, u kutku tvojih snova, nosio te na dlanu i čuvao od svega, vidjet ćeš jednom samo jedne stope u tvom životu, to su bile moje dok sam te nosio preko tuge, da ne bi upala u njena proždrljiva usta.Ja živim u tvojim snovima i činim ih onakvim kakvima zaista trebaju biti...Otkrit ćeš jednom." Upijala sam svaku njegovu riječ i gledala kako se njegov lik gubi u mom pogledu, srce mi je kucalo svom brzinom i osjetila sam slabost...Zadnje što sam vidjela je njegova ruka koja mi sretno maše dok odlazi u neistražene nebeske daljine....Onda, padoh na krevet i otvorim oči...Tada sam se probudila....Sjećala sam se tog trenutka iako sam znala da nije stvaran onoliko kao sam ga ja doživljavala...Jedino što sam znala je da nikada više ne smijem biti tužna jer uvijek je tu netko tko me nosi na svojim rukama i drži teret mog života zajedno sa mnom...Taj trenutak čuvam u srcu kao najdragocjenije blago i svakodnevno ga stapam sa svojim mislima, baš onako kako moj ANĐEO ČUVAR stapa svoje srce sa mojim snovima...
Ostavljam vam anđeoski osmijeh dragi prijatelji, onakav kakvim ga je on meni ostavio, a na meni je da ga prenesem dalje, onako kako on mene nosi iznad strašnog i tumornog trbuha tuge...Zahvaljujući anđelu, dobila sam uspavanku koja će me uspavljivati čitav život, a to je čista, meka, poetična ljubav...
- 08:02 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
utorak, 22.04.2008.
Ljubavne misli
...nijedna ljubav nije ljubav bez boli..svaka ljubav nakon svega ostavi svoj trag..svoj pečat da nas je posjetila, obavila što je trebala i onda nestala bez traga u nove pobjede...ponekad nam je žao što nas ljubav napusti u trenu kad nam je najpotrebnija....svatko od nas ima svoje mišljenje o ljubavi te vlastito iskustvo o njenom prisustvu....ja mislim da nas ljubav nikad ne napušta..ona je tu samo je ponekad ne želimo osjetiti niti dopustiti joj da nam dotakne srce.....ljubav tako malo daje a tako puno oduzima kažu neki.....na neki način bih se složila s time, ali ljubav ono što oduzme vrati u malom paketu koji je veći od gubitka....ponekad nas ona toliko povrijedi da i kad nam se oduži nemožemo vidjeti da nam je vratila izgubljeno...ma kakva bi to bila ljubav bez suza.....ljubav bez suza je iluzija.....ona je nestvarna....svaka ljubav da bi na kraju mogli voljeti mora malko boljeti......ponekad bol ljubavi je tako nepodnošljiva....ali nitko ne shvaća da je bol tako kratka i trenutačna.....istina je da je zaborav nekada težak ali svejedno lijepo je imati iskustvo kakvo god ono bilo.....najgore je šta nitko na kraju ne kaže „hvala ljubavi“....nitko joj ne kaže „hvala što si me posjetila, obradovala i nasmijala ali i rastužila“...nitko nikada nije rekao „zaslužuješ i ti odmor, ljubavi idi ljubi“.....
ne razumijem kako možemo tražiti tako puno od ljubavi a tako malo joj davati.....ona je isto osoba s osjećajima....kad vas ljubav povrijedi, nju boli više nego vas jer ona je VI..ona živi u svakome od nas i samo čeka dan kada će biti otkrivena, kada će moći ponovno uveseljavati...neki svoju ljubav pokopaju na dno i nedaju joj van.....povrede ljubavi su trenutačne a zaboravi na lijepe ljubavne trenutke, gotovo ne postoje....kako se mi odnosimo prema ljubavi vraćat će na istom mjerom, ali uvijek ljepše zapakirano.....nitko ne shvaća ljubav, a svi bi nešto od nje.....ljubav je tako dobrostiva, milostiva i zahvalna da niti jedna osoba nemože biti takva....kad nas ljubav povrijedi, ona je opet tu s nama, daje nam utjehu i vraća osmijeh na lice.....ljubav definirajmo jednostavno kao sposobnost, unutarnji glas, osjećaj, tuga, bol, suze, osmijeh......svi mi različito shvaćamo i definiramo ljubav....
....svi kompliciraju njena objašnjena ali u biti nitko nezna da je ljubav osoba kao i svi mi i potrebna joj je njega, suza, osmijeh, pokoja topla riječ i naravno malo, slatke, gorke, slabašne, jake, mirne, uzbuđujuće a opet vrlo jedinstvene ljubavi.....
- 10:00 -
ponedjeljak, 21.04.2008.
Ljubav i trenutak poslije
Ona je bila odrasla žena, a opet mala djevojčica. Tako krhka, a tako snažna. Voljela je živjeti u snu, voljela je smijati se, to je jedino što je zaista voljela.Imala je divnog supruga koji ju je obasipao ljubavlju koju ni sama nije znala spoznati, ljubavlju koja je bivala sve jača, a istovremeno sve slabija. Imala je krasnu kćer, kakvu samo može poželjeti. Trudila se ostati na ovom svijetu, ali jednostavno nije mogla, znala je da nešto nedostaje, neka nit koja ju je oduvijek povlačila u dno dna. Živjela je svoj život kao i svaki dan, odlazila je na posao, vraćala se kući i tako neprestano. Ponekad je znala sam sjediti i šutjeti jer nije imala snage uopće govoriti. Još od mladosti imala je problema, svakoga saslušala i sve svoje savjete potrošila na druge, a od sebe stvorila utvaru koja slobodno šeće ovim svijetom. Jedne noći, kad je nebo postalo sjajno od zvjezdica, nije mogla zaspati, imala je nekakav čudan predosjećaj, sve se uzdizalo u njoj kao valovi na moru lupali su o njeno srce. Toga jutra, sve je bilo kao i prije, uobičajene stvari i sitnice. Uzela je stari, bijeli šešir, stavila ga na glavu i izašla trkom iz kuće. Došla je u trgovinu, kupila sve što treba i vratila se kući kako bi što prije pripravila ručak i krenula na posao. Čim je ušla u kuću, osjetila je nekakvu čudnu prisutnost. Na stolu je našla buket bijelih ruža, a znala je da je samo jedna osoba imala uopće pojma da ona obožava bijele ruže. Stavila ih je u vazu i njihov miris počeo se širiti cijelom kućom. Vrativši se, na stolu je našla nekakvo pismo. Zabrinuto je sjela i otvorila ga. Bila je jako uzbuđena. U pismu je pisalo:
Draga moja ljubljena, prošlo je toliko vremena, a čini se kao sekunda, toliko toga se izdogađalo, toliko suza i neprospavanih noći, ali moje misli uvijek su bile tu, uz tebe. Znam da je kasno da se vraćam u tvoj život i potpuno poremetim balans u njemu. Žao mi je što nisam prije došao i otkrio sebe. Nadam se tvom oprostu i ako me još uvijek želiš vidjeti, bit ću tamo. Na našoj plaži. Čekam te, jedina moja. I ako ne dođeš, razumjet ću, sve je ovo moja krivnja, ali želim da znaš da te volim i da ću te uvijek voljeti.
Zauvijek tvoj.
Istoga trena je znala o kome se radi, suze su padale niz njeno istrošeno lice, srce joj je lupalo kao da je upravo pretrčala 5 km. Odjednom je počela osjećati miris njegovog parfema u svom stanu. Osjećala se prestrašenom, a istovremeno posebna sigurnost je rasla u njoj. Nazvala je supruga i poručila mu da danas mora na poslovni put i da je neće biti. On je, s druge strane pun ljubavi i razumijevanja to shvatio i rekao joj da ide. Sjela je u auto, brisajući suze i vozila je najbržom brzinom do plaže. Kapljice suza su padale na njeno lice i ruke su joj se počele tresti i drhtati. Konačno je stigla. Nije znala što prvo učiniti. Bio je već mrak. Prešla je dug put do spoznaje svog postojanja. Izašla je iz auta, nježno zakoračila na tlo i krenula put plaže. Stigavši tamo, ugledala je njega. Suze su joj tada sve više krenule, drhtala je i jecala, imala je osjećaj da će pasti. Laganim korakom krenula je prema njemu i kad je konačno došla pala mu je u zagrljaj. Zagrljaj koji je čekala cijelu vječnost, koji je odagnao svu njenu tugu i radi kojeg je vrijeme stalo. On ju je ljubio svom snagom, a ona nije još niti bila svjesna da je on tu, da ga konačno može osjetiti. Bacala je ruke po njegovom tijelu, vrtjela se samo da se uvjeri da ovo nije san. Sve je u tom trenutku nestalo, svaka tuga činila se manjom nego što jest i sve je konačno imalo smisla. Posjeo ju je na pokrivač i snažno poljubio. Ostala je bez riječi, nije mogla disati od uzbuđenja. Njegova milovanja, dodiri, sve je bilo tako stvarno. Uspjela je izustiti one dvije slatke riječi koje je već dugo, dugo čekala da kaže. Rekla mu je " Volim te." On je samo šutio i ljubio je. Izgubila se u sjeni njegovih poljubaca, dala mu je čitavu sebe, najbolji dio njenog postojanja. Zvuk valova pjevao im je najljepšu pjesme, a zvijezde su milovale njihovo lice. Odjednom, svijest im se vraćala, shvatili su da su tu jedno uz drugo. Ona je ležala nepokretno na pokrivaču napravljenom od želja. Primio ju je za ruku i snažno je stisnuo. Krv joj se vraćala u srce. Rekao je: " Gledaj ljubavi, ovo je naša zvijezda." Pogledala je prema nebu i zaista vidjela zvijezdu kako sjaji najjačim sjajem i kao da zauzima cijelo nebo. Grlila ga je snažno i neprekidno govorila da ne želi da ode, da ne smije otići, iako je njena podsvijest znala da ne može napustiti obitelj. Blagoslovljena njegovim poljupcima, ležala mu je u naručju i njihova ljubav odjednom je započela. Nije bilo razgovora o starim vremenima, nije bilo tuge , niti krivnje, nije se niti trudila povisiti glas na njega ili ga čak udariti. Neumorno je šutjela i odala se jačini njegovih poljubaca. Čitavu noć proveli su zajedno. Pod okriljem svoje zvijezde. Ljubeći ga i dodirivajući ga osjećala je posebnu energiju koja je dolazila u onaj dio njenog srca koji je već dugo vremena držala zatvorenim. Znala je da mu ima toliko toga za reći, ali nije htjela prekidati savršen trenutak koji je opijao njeno stanje. S poljupcima došlo je i jutro. Probudila se u njegovom naručju i stisnula njegovu ruku da se još jednom uvjeri u njihovo postojanje.Više nije bilo on i ona, bili su ONI. Zaboravila je sve probleme i svaku tugu, svaku bol, svaku suzu. Ustali su i prošetali još jednom njihovom obalom. Razgovarali su o svemu onome što je bilo i što će biti. Dok su vodili ljubav noć prije shvatila je da je on dio njena srca koji će zauvijek živjeti. Vidjela je koliko je sati i svakom sekundom je govorila kako mora otići, da joj se žuri i da mora kući. On ju je zadržavao jer je znao da je ovo jedini trenutak kada mogu biti zajedno. Dok je ležala na njemu i ljubila ga, on joj je nježno govorio: " Volim te." Znala je da je vrijedilo ispustiti svaku suzu mladosti za ovaj trenutak koji je vječan u svom njegovom trajanju. Pogledala je na sat i shvatila da mora kući. Poljubila ga je na rastanku i dogovorili su se vidjeti sutra u isto vrijeme na istom mjestu. Vozeći auto poželjela se vratiti, a to je i učinila. Snažno je zaokrenula volan i zaletjela se u veliko drvo.Alarm je pištao na sve strane, proizvodio je nesnošljiv zvuk. Kada je čuo zvuk alarma, on je svom brzinom potrčao prema njoj. Izvukao ju je iz auta i govorio:" Nemoj me ostaviti molim te, ne sad, nemoj mi to činiti." Njene oči su se polako zatvarale pod okriljem njegovih poljubaca. Izvukla je snagu za još koju riječ. Izustila je:" Ne budi tužan, znaš da ću uvijek biti tu, znaš koliko sam čekala ovaj trenutak. Pusti me da umrem u sreći, u miru koji me sada ispunjuje. Moći ćeš ti bez mene, dovoljno si jak. Čekat ću te gore na nebu, na našoj zvijezdi." Suze su mu tekle i nije ih mogao zaustaviti. Zvuk hitne pomoći bio je sve bliži i bliži. Zagrlio ju je i poljubio. Ona je jecala od boli koja ju je polako ubijala svojom slatkoćom opijenosti. Rekao je: " Volim te ljubavi, sretan ti put do naše zvijezde." Zadnje što je rekla bilo je: " Mi smo vječni, zapamti to." Onda je nestala u suhom vjetru koji je oduvijek bio njen prijatelj. Trenutak je stao i sve se činilo potpuno besmislenim. Njegove suze nisu prestajale teći. Proglašenje smrti bio je najteži trenutak. Nakon nekog vremena, počeo se osjećati loše i nije mogao doći k sebi. Odjednom, ugledao je vlak kako se približava, brzi vlak. Želio je nestati u jačini njegove brzine. Zatrčao se i skočio u smrt. Pao je pod vlak koji je uništio njega kao osobu i kao misaono biće. Liječnici su počeli osjećati bilo umrle žene. Njeno lice počelo je gubiti mrtvačko blijedilo i dobilo je boju života. Dok je bila mrtva vidjela je kako on umire, bila je svjesna da je dao svoj život za nju. Čim se probudila, zaplakala je kao malo dijete, a liječnici su još uvijek bili u čudu.Zaprepašteni onime što se dogodilo, htjeli su je odvesti kući. Nije htjela. Ustala je i došetala se do plaže. Vidjela je njegov lik u moru i začula čudesan glas koji je obuzimao njezino tijelo. Osjetila je nekakvu čudesnu energiju i snagu. Osjetila je ljubav. Vratila se kući tužna i sjetna i nije mogla ispričati nikome što joj se dogodilo, dan danas nitko za to ne zna. ONA i ON jedini znaju tajnu njihove ljubavi, jedini se sjećaju one čudesne večeri pod okriljem zvijezda, a ona kad god je tužna pogleda u tu zvijezdu koja tada sjaji još jačim sjajem, zvijezdu koja hrani njezinu dušu i koja čeka njen tajanstven dolazak. Vječno će mu biti zahvalna, čuvat će uspomenu na njihovu ljubavnu noć. U tom trenutku spoznala je pravo značenje ljubavi, a to nije sam ljubavni čin nego onaj trenutak poslije, kad sve stane i izgubi se potpuni pojam o vremenu, onaj trenutak kad je poljubac jedina okupacija i kad zvijezde, mjesec i noć jedine znaju što je ljubav i sudjeluju u magičnoj čaroliji sreće. Njen život je sada drugačiji, on joj je ostavio nešto što će ju zauvijek podsjećati na njega. Ostavio joj je dijete, istih crvenih obraza, istih rumenih usana i istog pogleda koji je toliko vječan da ga niti trenutak ne može uništiti. Ona je krenula dalje, bez njega, ali sa njim, živi za to dijete, za plod njihove ljubavi sa pjesmom koja još danas svira, a to su riječi koje je čula ugledavši njegov lik u moru. Čuvaj se mila moja ljubavi, čuvaj se za mene i ponesi me daleko, daleko u neistražene daljine gdje ljubav još nije kročila. Ponesi me draga u svoj srcu i čuvaj onako kako ću ja tebe čuvati s druge strane svijeta.
Ona živi za ljubav i onaj trenutak poslije, ona svoje misli pretače u stih, a on ju nježno ljubi ostavljajući topao dah na njenim usnama i snažne riječi koje odzvanjaju u njenom srcu: " Volim te."
Posvećeno njemu i našoj ljubavi...nama kao jednoj osobi...
- 07:52 -
nedjelja, 20.04.2008.
Osobnost
..Svakodnevno se pitam tko sam JA....jesam li JA ona mala djevojčica izgubljena u prošlosti?...jesam li JA osoba koja se stalno smije?.....tražim sebe u svome izgubljenom JA.....pitam se svakodnevno volim li JA svoje JA?......ponekad ljudi traže sebe na krivome mjestu...traže ga svugdje samo ne u svome JA.....svakoga dana mogu biti nasmijana, mogu skakati od sreće, mogu se smijati do u beskraj..ali čemu sve, kad nepoznam svoje JA....
blago onima koji su pronašli svoj JA.....divim im se....znaš, jako je teško pronaći SEBE.....o pronalaženju sudbonosnog i tajanstvenog JA mogla bih pisati vječno....jer JA tražimo cijeli život, svakim iskustvom pronašli smo novo JA....najgore je što se i na kraju svega pitamo jesam li ja JA ili je JA samo sjenka koja prati mene...
- 15:48 -
subota, 19.04.2008.
Sunce
Volim sunce i njegovu jačinu, volim njegov dodir na svom licu
njegove zrake u svom srcu
Zaista sunce je predivno, svakoga puta zađe za nas i da nam najbolje od sebe.
Tužno je kada nema sunca i kad pada kiša.
Kao da nedostaje nekakav sjaj i žar u našim životima....
sunce me uvijek čini sretnom i voljela bih makar jednom probuditi se samo za sunce
i postojati samo za njega kao što on postoji samo za nas....
Dala se suncu i ostala uz njega, pod zrakama njegove snažne topline
- 13:09 -
petak, 18.04.2008.
Ljubavni let
Pokaži mi što je ljubav, gdje je ona i što nam znači.
Odvedi me u svoje snove i daj mi do znanja da sam ih vrijedna s tobom sanjati...
Poleti sa mnom u naš svijet.
Svijet ljubavi i ljepote.
Vinimo se u visine ljubavi.
Letimo iznad oblaka i svijeta..
I napokon..
Shvatimo da je ljubav tu za nas i da je trebamo slaviti, doživjeti i osjetiti
Inače to nije ljubav, već puki osjećaj „lažne“ zaljubljenosti u život...
Ostavljam svima mnoštvo osmijeha, da se napoje njihovom snagom i žive u njihovom sjaju...
- 14:46 -
četvrtak, 17.04.2008.
Miris ljubavi
Dođi k meni, dotakni me
Stavi svoju ruku na moje srce i čvrsto ga stisni
Reci mi da me voliš, da ga nikada nećeš slomiti..
dođi k meni, samo da me podsjetiš na staru ljubav i stare snove
Dođi tek toliko, da nam se pogledi sretnu, oči dotaknu, a srca stope
Samo dođi jer ja ću te čekati...
Tvoj dolazak ću slaviti
I onda s tobom sretna biti..
I nemoj žuriti, uzmi vremena...koliko god treba
Kad god došao dobro si došao i kad konačno tvoja duša sleti
u zemlju mojih snova,
donesi mi miris forzicija, kamelija i bijelih ruža te srce puno tvoje ljubavi za moju sreću....
- 19:13 -
srijeda, 16.04.2008.
Jutarnja čarolija misli
Bilo je jutro...
Sunčane zrake ponovno su obasjale moje lice
Učinile su ga ljepšim i snažnijim nego ikad
Prostrane ravnice letjele su mojim mislima,
a ja sam još bila u dubokom snu..
Odjednom osjetih poljubac na licu i nježan dodir kako prelazi preko mojih ruku
Osjećala sam se nevjerojatno, kao da lebdim u najvišim snovima
kao da vladam svemirom i uzimam sve ono što mi snovi pružaju
Bili smo na livadi, daleko od očiju svijeta i osude
Bilo je cvijeće i trava i predivan osmijeh,
tvoj osmijeh.
Primio si me za ruku i rekao koliko me voliš i koliko ti značim
Rekao si da ćeš živjeti samo za mene, za našu ljubav i naše snove
Sanjam taj san već dugo vremena, a još uvijek je nedosanjan
Ne želim da moji snovi dočekaju kraj, previše su krhki
baš kao i moje srce.
Želim da moji snovi lebde daleko iznad težine ljudskog svijeta
Želim da budu uvijek sanjani i da uvijek uveseljavaju moje srce.
voljela bih s tobom ležati u travi i osjetiti onaj tvoj dodir koji me vraća u život, a
istovremeno vodi u predivne odaje naših snova.
Mislim da sam uspjela, moje oči su sada daleko od onoga što su prije vidjele
Sad vide samo ljubav i sreću
Zar nije ugodno probuditi se ujutro te osjetiti nečiji dodir na svom licu
te dobiti makar jedan poljubac za početak ugodnog dana
Dana sa osobom koja će nas do kraja života držati za ruku i šaptati
one dvije nježne riječi VOLIM TE...
- 14:24 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
utorak, 15.04.2008.
Osjećaj ljubavi
Čuvaj me
Kad god ti bude teško i san obuzme tvoje umorne oči
Sjeti se da ima netko tko misli na tebe.
Dođi mi u snovima.
Čuvaj me kao majka tek rođeno dijete,
kao ruža svoje latice..
Stisni me snažno ,anđele moj slomljenih krila..
Čuvaj me makar ti suze idu na predivne oči, ti ćeš znati da me čuvaš
i nitko nam to oduzeti neće moći.
I sjeti se da me čuvaš kad god ti bude teško.
Čuvaj me tek toliko da znaš da nekoga imaš,
da možeš nekoga čuvati
i budi sretan jer si jedan od rijetkih koji ima osobu koju može čuvati i s kojom može
stvarati vječne uspomene života i sreće koje će zauvijek krasiti naše nove, ljubavne snove....
Zar ljubav u svom punom lepršavom smislu nije predivna?
- 15:19 -
ponedjeljak, 14.04.2008.
Ljubavni dah
Ušla je u moj život tiho, nečujno...
Osjetila sam samo njenu toplinu i njene zagrljaje..
Čuvala me pod ogrtačem od svile, od poljubaca,
Tješila me dok sam bila tužna, a smiješila mi se kada sam plakala..
Uvijek je bila tu negdje iako je nisam uvijek vidjela...
Znala sam da je tu, da živi u meni...
Došla je samo da mi kaže koliko me voli
i koliko joj značim
bojim se da joj nisam dovoljno zahvalila
Bojim se da moje suze nisu dovoljne za sve ono što je činila za mene....
Skrojila je život mojih želja
I učinila je nešto predivno,
nešto nezaboravno,
nešto neponovljivo.
Živjela je sa mnom u našem malom svijetu snova...
Nadam se da neće otići tiho, nečujno, pod blagim naletom suhog proljetnog vjetra...
Obećala je da neće, a ona, ona svoja obećanja uvijek ispuni...
Nema razloga da joj ovo bude prvi put....
još uvijek je tu, uz mene i smije se sa mnom, plače sa mnom...
Nema tih riječi kojom bih joj zahvalila što je baš mene posjetila, mene promijenila...
Zaista prekrasna je, čuva me i jedna je od rijetkih koja mi je dala do znanja da će biti tu,
bez obzira na sve..
Bila je to LJUBAV i još uvijek je..
- 13:58 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
nedjelja, 13.04.2008.
Sreća
Što li je to sreća? Je li to samo osjećaj sigurnosti i zaštite koji prođe u jednom trenutku i samo nestane? Pitam se jeste li ikada doživjeli sreću? Onakvu kakvom ona doista jest, spontanu, veselu, toplu i punu razumijevanja. Pitam se što je život bez sreće? Je li to samo pustoš koja živi u nama i nikako da izađe na vidjelo? Je li to samo osjećaj pun trenutačne radosti koja brzo splasne. Oduvijek sam željela osjetiti sreću, onaj osjećaj kad ti lupa srce tako snažno da ga se bojiš zaustaviti, onaj osjećaj koji te vodi direktno u snove, najkraćom prečicom. Pomislila sam ima li nade da ijednom osjetim sreću na svojoj koži? Da utonem u san pun ljubavi i sreće.. Htjela sam se utopiti u tvojim poljupcima i sakriti se u tvom zagrljaju. Željela sam da odemo daleko, na mjesto gdje nema nikoga, samo ja i ti, samo vjetar i sunce koje nas svojim zrakama tjera u dubok san. Samo ljubav koja nas toliko jako grije da ne postoji suza koja bi ju uništila. Željela sam stvoriti uspomenu, onu koja živi vječno i vrijedna je sjećanja. Tu uspomenu stvaram čitavo vrijeme, nadograđujem je, živim je, plačem zbog nje, žarko je želim i čuvam je. Ta uspomena zove se sreća. Nikad ne dolazi sama, uvijek donese ponešto zanimljivo, iako je sama od sebe izrazito snažna. Sreća me učinila sretnom, natjerala me da se nasmijem i krenem dalje. Natjerala me da živim i uživam u životu. Sreća je ono što me noćima uspavljivalo i donosilo mi najdivnije snove ispunjene toplim osjećajem ljubavi. Konačno, izgubila sam se u sreći i ne znam put natrag, Iskreno, ne želim ga niti saznati. Želim još dugo, dugo biti sretna , nasmijana, vesela i vječna. Želim se utapati u svojim snovima i živjeti u svojoj sreći. Želim iskoristiti svaki sretan trenutak kako bih stvorila uspomenu koja će me tješiti kad budem loše ,davati mi nadu kad je budem gubila i vući me iz dna koje me primamljivalo duboko u svoje pore. Svaki trenutak sreće jako cijenim jer nikad ne znam kad će tuga pokucati na vrata i odnijeti sve ono što mi je stavljalo osmijeh na moje blago-klonulo lice. I danas stvaram uspomenu sreće da bih se mogla pohvaliti tugi da ne može pokvariti moja sjećanja i da bih se jednom zauvijek osjećala sretnom. Stvaram tu uspomenu da pokažem svima na nebu koliko je vrijedna i koliko sam se trudila da je stvorim. Konačno uspijevam, sreća je samo moja i svakoga puta uspije odagnati tugu, koja se kao stari zimski vjetar pokupi u svoje odaje, hoteći uništiti još nečija sjećanja. Znam da ću jednom završiti sa stvaranjem te uspomene i početi uživati u njoj onako kako je ona uživala u meni.
Svima ostavljam veliki pozdrav..
- 11:40 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
četvrtak, 10.04.2008.
Želje
Želim da se smješiš
Želim da si sretan, da živiš u onome što voliš i da imaš ono što želiš.
Želim da znaš da si mi uljepšao život, učinio ga posebnim.
Želim osjetiti tvoj dodir, tvoje usne i tvoja milovanja.
Želim da trajemo vječno.
Želim da naša ljubav ne nestane u strahu ili da se ne rasprsne u sekundi koja bi nas uništila.
Želim da i dalje budeš moj suputnik, moja ljubav i sav moj san.
Želim te doživjeti.
Ne bih htjela pisati o svom praznom srcu, htjela bih ga popuniti.
Ne bih htjela živjeti bez tebe na svom ramenu, htjela bih te uspavati.
Ne bih htjela čuvati samo uspomene, htjela bi ih živjeti.
Voljela bih da si sad tu, da me grliš i paziš, da me voliš i čuvaš.
Voljela bih osjetiti tvoju sreću i kucanje tvoga srca.
Želim da znaš da ne znam kako dalje bez tebe, bez tvog usmjeravanja i bez tvog osmijeha.
Želim da si uvijek sretan i da ćeš me se jednom sjetiti
Ne bih htjela pasti u zaborav tvoje mašte.
Voljela bih vječno živjeti u tvojim mislima da me se makar netko sjeti kad budem stara i sama, očuvana samo svježinom svojih uspomena.
Nadam se da moje želje neće skrenuti s puta, u kovčeg s onim neispunjenim snovima.
Nadam se da moje želje neće odnijeti brzina jesenskog vjetra.
Želim živjeti svoje želje.
Želim ih živjeti s tobom i konačno osjetiti da pripadam negdje.
Da negdje ima netko tko razumije moje želje,
da ima netko tko će ih ispuniti
i da ima netko tko će zauvijek živjeti sa mnom pod pokrivačem napravljenim
od slatkih, lepršavih, vječnih ŽELJA.
- 18:34 -
Komentari (71) - Isprintaj - #
srijeda, 09.04.2008.
Ti i Ja
Noć je, a mi se spuštamo ulicom snova
sve je tako tamno, a opet u daljini svjetlo
Svjetlo nade.
Tinja i polako postaje sve jače i jače.
Grliš me, snažno i prodorno, osjećam te duboko u sebi
Osjećam tvoje ruke oko moga previnutog tijela
Želim još samo trenutak
Samo trenutak u tvojim rukama
Pod tvojom ljubavlju
U tvojim snovima
Želim da me dugo grliš
da me voliš
da me sanjaš
da sam samo tvoja
A onda sjetih se
nisi više moj
Ostao je samo prah neprežaljene ljubavi
ostao je samo pogled koji nestaje u neprekidnoj tami moje nove budućnosti.
Budućnosti bez tvoje ljubavi.
- 21:39 -
utorak, 08.04.2008.
Gladne oči
Kad sam tužna i kad se sve raspadne, poželim samo tvoj pogled
Onako skladan, razborit, smiren i prodoran
Želim da me gledaš u oči i uđeš u najdublju jamu moje klonule duše
Želim da me ozdraviš, da postanem sretna i da napokon krenem u nove izazove
Želim pozdraviti tvoju dušu sa svojim prekrasnim osmijehom, a ne sa tugom, kao i obično.
Želim da me gledaš, da pogledaš u mene, da me vidiš, ali ti to ne možeš
Nemaš snage pogledati u mene nakon svega, nemaš snage voljeti me kad je naša ljubav osuđena na propast. Samo zbog toga volim sanjati. U snovima vidim nas, nasmiješene, sretne, vesele i radosne. U snovima osjetim tvoj pogled, ali nije dovoljno jak. U snovima vidim svoju dušu kako se stapa s tvojom, ali toliko si mi daleko da osjećam samo stisak tvoje ruke koji je pred jutro sve slabiji. Sanjam jer su moje oči gladne tvojih pogleda i dodira. Sanjam jer poželim provesti još jedan dan pod okriljem tvoje ljubavi. Sanjam jer snovi su jedino što me održava živom. I poželim se sjetiti svega što je bilo, a što nisam cijenila i vidim da nema povratka. Vlak je već prošao tu stanicu i ostali su samo snovi. I opet kad zvijezde ukrase nebo svojim sjajem, ja zaspem i sanjam jer znam da će se samo tada tvoja ljubav usidriti u luci mojih neprežaljenih snova.
Ljubav je bol, sreća je bol, zaljubljenost je bol, a što je život?
- 12:17 -
Komentari (47) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 07.04.2008.
Tople riječi ohrabrenja
Neki dan mojom cestom života zapuhao je vjetar.Bio je toliko snažan da sam duboko u sebi osjetila njegovo hladno šibanje. Mrsio mi je kosu i milovao lice. Bio je grub, a opet tako mio, nisam željela da ode jer sam po prvi put osjetila nešto u sebi. Na početku osjećala sam se praznom, ali ubrzo moju hladnu prazninu ispunila je "topla" jačina vjetra. Ohrabrio me. Svojim posjetom kao da je odnio dio mene u daleke i neistražene daljine. Odnio je onaj dio koji sam ja odavno iskusila. Mislim da ga je odnio nekom drugom, nekoj osobi koja je to dugo čekala. Opojna pjesma vjetra ublažila je moje suze, moju bol, natjerala me da plešem u njegovom ritmu i pjevam po njegovim notama. Svidjelo mi se, napokon sam osjetila nekakvu pripadnost. Vjetar je odnio jedno moje iskustvo nekom drugom, odnio ga je s jecajem u mom srcu. Taj jecaj osjećam još i danas, bio je vrlo snažan, ali opet osjetila sam onu jačinu ljubavi u sebi, jačinu koju vjetar ostavlja kad odnosi dio tebe. Isprao je sa mene sve moje tuge, neprospavane noći i svaku moju zebnju. Nevjerojatno, samo mali nalet vjetra promijenio je mene i moje stajalište. Samo mali nalet vjetra odnio je one dugo neprežaljene događaje. Vjetar je bio kratak, ali sladak, uznemirujuć a opet ostavio je svoj trag duboko u meni. Nikada ne bih rekla da samo jedan nalet suhog proljetnog vjetra može tako promijeniti osobu. Vjetar me ohrabrio, nagnao me da idem dalje, da letim, da dopustim sebi da sanjam život, a živim san. I uspio je. Konačno, shvatila sam svrhu svega što prije bila nisam i svega što sada jesam. I to malim naletom toplog, divnog, taštog, a opet tako milog i smirenog proljetnog vjetra. Konačno sve ima smisao, a moje iskustvo leti negdje daleko s vjetrom u nove daljine, na nova mjesta i u nova srca. Jecaj je nestao i ostaje samo blag osjećaj svih vremena koje ću još proživjeti u proždrljivom jeziku budućnosti.
P.S. Zahvale na svim komentarima....
Osjetite vjetar....
- 20:11 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
nedjelja, 06.04.2008.
Pogled
Zarila sam pogled, duboko, u najdublje dubine i vidjela sam tebe
tvoju tugu, bol, patnju, razočaranje, očaj
pitam se gdje li je nestao onaj poseban sjaj u tvojim očima?
Onaj sjaj koji me oduvijek obarao s nogu i činio me sretnijom nego ikad.
Sada je sve nestalo, sve je samo jedna teška uspomena koja je postala toliko istrošena u filmu mojih snova.Pokušavam se ustati, pomoći ti da pronađeš onaj sjaj, ali nemam snage.Nešto me vuče na dno, na ono sivo dno koje je oduvijek bilo tako odbojno. I ponovno sam zaplakala, ponovno su suze, moje stare prijateljice, prekrile moje tužno lice svojom toplom boli.Srce je ponovno puknulo, iako ga bezuspješno sastavljam.Oduvijek sam znala kakve su nakane ljudi koji su toliko slatkorječivi, ali ne mogu si pomoći, moram im vjerovati. I tako po još jedan put, ostaje samo bol, samo patnja, samo tuga, samo žudnja za onime što je odavno otišlo i kad me pogledaš, shvatiš da si prenio na mene onu svoju bol preko očiju i sad kad me pogledaš osjetiš na sebi samo pogled pun mržnje, boli i razočaranja i sve se raspadne u tisuću minijaturnih komadića koje još danas tražim po tepihu života.
- 17:23 -
Komentari (60) - Isprintaj - #
subota, 05.04.2008.
Zasto mislis da se ne isplati cekati?
zasto mislis da se ne isplati cekati?
zasto mislis da se ne isplati voljeti?
zasto mislis da se ne isplati zivjeti?
zasto mislis da nisi najdivnija osoba na svijetu?
zasto mislis da nesto nemozes?
zasto zelis pobjeci?
zasto zelis sve gledati lose?
zasto zelis umrijeti?
ne pozelis li nekad odletjeti, ne pozelis li sanjati, biti samo ono sto zelis, uzeti samo ono sto ti se svidja, ne pozelis li otici u velike visine, vinuti se u zrak, nasmijati se kada ti je tesko...
svaka zelja se jednom u zivotu ostvari, pazi sto zelis...ne misli samo na lose, u losem je dobro, ako ti netko kaze da si pesimist, ti namjerno budi optimist, prkosi drugima, ne vjeruj u sve sto cujes, budi svoj, sto mislis zasto si stvoren
imas samo jedan zivot, vjeruj u ljubav, u iskru
i kad budes povrijedjen
vjeruj
isplati se
ne placi rijetko
sto cesce places, bolja si osoba
dopusti si da zivis
disi punim plucima
ne misli samo na lose stvari
i zapamti
sutra mozda umres, ali pobrini se da znas da si ucinio protekli dan sve sto zelis
jer
ako sada ne kazes da volis......sutra neces imati prilike,zaboravit ces i ponovo ces odgadjati za drugi dan...
sve sto osjecas reci sad
i ne zali za nicime
sve se da ispraviti
sve se da napraviti ponovo
samo je bitno da to zarko zelis
i zelja ce se ostvariti, uvijek se ostvari samo vjeruj
nemoj misliti da lazem, probaj uvjeri se
budi prijatelj, budi ljubavnik, budi partner budi zivot budi primjer
ne budi nikada lose, nemas vremena
smijj se
veseli se i znaj
nema kraja, zivis vjecno, smijes se vjecno, osjecas vjecno ti si vjecnost
jer
imas srce, a srce zivi vjecno
budi pametan, i odluci ce na nesto sto dugo zelis,isplatiti ce se
ako rezultat bude negativan, uzmi nesto pozitivno k srcu, i vjeruj u ono
sreca je tek nadomak ruke....samo je treba zeljeti
zelje se uvijek ostvaruju cak onda i kad to ne ocekujemo
P.S. Hvala svima na predivnim komentarima....
- 10:23 -
Komentari (21) - Isprintaj - #
