srijeda, 30.04.2008.
Ljubav na početku
Nedavno sam ponovno došla na mjesto gdje sam susrela svog anđela. Ovoga puta bilo je tako sivo i tužno, drugačije od mjesta kakvo sam ja vidjela u svom djetinjstvu. Bilo je tako tužno gledati isto mjesto s drugim očima. Zaustavih se pored izvora rijeke koja je neumorno tekla u nove daljine koje ja nisam mogla ni zamisliti. Ugledala sam svoju sjenu. Bila je baš kao ja, skladna, samo je bila potpuno mračna. Upitah se zašto me stalno prati? Kud god sam pošla nekakva čudna sjena lebdjela je nad mojim tijelom. Idući dalje i dalje pronalazila sam mnoge nove stvari, srela sam različite životinje koje su me podsjećale na stanovnike tog tajanstvenog krajolika. Tišina je vrebala, ali toliko blago da sam osjetila njen šapat na svom licu. Zvuk rijeke koja teče, pjev ptica, činile su ovu dolinu ljepšom no ikad. Šetajući smjerom vjetra osjetila sam njegove ruke kako obavijaju moju dušu, bio je to tako ugodan osjećaj pun blagosti i miline. Odjednom, ugledam nekakvu osobitu raskoš boja. Sve je bilo tako šareno, tako veselo i milo. Samo te vuklo da zakoračiš u taj svijet snova. Kada sam ušla isprva nisam vidjela ništa, jedina stvar koja me se dojmila bila je jedna žena koja je stajala pokraj slapa koji je neumorno tekao i tekao, padao u dubine, a njena duša kao da je odlazila svakim padom. Prišla sam joj i upitala je: " Oprostite, možete li mi reći gdje sam? " Tajanstvena žena je samo tiho rekla: " Ovo je zemlja početaka, gdje svijet još nije poznavao ljubav, gdje je sve bilo na primitivnom načinu, ovo je početak početaka." Bila sam apsolutno zbunjena, nisam znala što učiniti. Upitah još jednom bojažljivo: " Znate li možda izlaz odavde?" Osmijeh se pojavi na njenom licu i ona ustane. Položi ruke na moje lice i upita: " Što vidiš?" Zbunjeno joj odgvorih: " Vidim mrak i osjećam nekakav čudan osjećaj." Počela se smijati sve jače i jače, a ja sam imala nekakav osjećaj da je taj smijeh pomalo ciničan. Primila me za ruku i vodila. Zvuk padanja slapa bivao je sve snažniji. Osjetih kapljice kako padaju po mome licu. Odjednom tajanstvena žena zausti: " Sada si na početku, a na tebi je da otkriješ ljubav, idi nizvodno slapom i doći ćeš u jedno selo." Nisam se uspjela snaći, već je nestala. Krenula sam nizvodno i nakon par sati hodanja, stigla sam u selo. Bilo je to malo selo puno nekakve ugode i topline koja je isijavala iz njega. Htjela sam sresti jednu osobu, ali nikako. Nikoga nisam vidjela. Sretoh dječaka koji je trčao amo tamou mom smjeru.Prošavši pokraj mene uzviknuo je: " Ah, došla si." Zbunjeno mu odgovorih: " Da, ali zašto sam uopće ovdje?" Počeo se smijati istim osmijehom kao i tajanstvena vila koja me uputila u ovom smjeru. Zatim njenžno kaže:" Na tebi je da otkriješ ljubav, da otkriješ ovom svijetu što je to ljubav." Zbunjeno mu rekoh: " Ali kako bih ja to mogla znati?" Ništa nije prozborio, samo sam vidjela kako se udaljava i njegova sjena je polako nestajala u neistraženu daljinu. Idući dalje sretala sam mnoge ljudi, ali nijedan mi nije rekao ni riječi, a i da priznam, ja se nisam usudila pitati. U daljini se čula nekakva čudna buka, nekakav razoran zvuk koji ubija u pojam. Išla sam u smjeru tog zvuka koji je bivao nekako ironično ugodan. U daljini sam ugledala ženu i muškarca te selo oko njih. Svađali su se, a približivši se vidjela sam ženu kako kleči na podu, a muškarac ima uperen pištolj u nju. " Bludnila je, ubijte ju." , vikalo je selo. Približavala sam se sve više i više. U blizini je dotrčao jedan muškarac i počeo vikati na ovog drugog:" Ostavi je, nije ona kriva, ja sam. Pusti nju u život, a mene ubij." Cijelo selo ostalo je bez riječi.Ušla sam u gomilu i ugledala onog muškarca kako sprema pištolj da ga uperi u nju. Poviknula sam: " Stanite!" Svi su me čudno pogledali i zaustili nešto poput: " Vidi seljanke, usta su joj se rastvorila." Rekla sam im da sjednu i zamolila ih da mi ispričaju priču. Priča je išla ovako:
Jednom u davna, davna vremena, muškarac sa pištoljem bio je jako zaljubljen u ženu koja je puzala po podu. Nažalost, njegova ljubav nije bila uzvraćena i on ju je u nekoliko navrata pokušao sam pridobiti. Bilo je nemoguće, naravno, no kad je vidio da ne može ništa odlučio je ubiti tu ženu kako nitko osim njega ne bi mogao biti s njome.
Rastvorila sam oči i snažno zaviknula: " Jeste li vi normalni? Ubijati ženu radi neuzvraćene ljubavi. Pa to je potpuni apsurd." Nakon toga osjetih nekakav osjećaj koji je rastao u meni, osjećaj ponosa i da mogu sve. Ustala sam i počela svoju priču:
Ljubav ne mora često biti uzvraćena, rijetki su slučajevi kad zaista jest. Ako žena voli muškarca i on nju, nemaju nikakvih prepreka da budu zajedno. Svi su se složili sa mnom. Gospodin s pištoljem nešto je poviknuo, ali bila sam uporna. Rekla sam im: " Dragi ljudi, život je pun uspona i padova, pun tuge i boli, sreće i radosti. Radi svoje sreće ne možemo ugrožavati tuđe živote, to je apsolutno nepravedno. Ljubav ne bira ni mjesto ni vrijeme, ona dođe i ode, nikad nas ne zaobiđe ili napusti. Ona to nije kadra učiniti. Ubijanjem te žene ne bi dobili ništa, osim tuge. Greška bi već bila počinjena, a život izgubljen. Znate, jednom bila jedna djevojka čija je ljubav bila snažna, ali neuzvraćena. Ona je bila 15 godina zaljubljena u jednu te istu osobu koja je nije niti primjećivala. Kad je došlo vrijeme udaje, udala se za muškarca kojeg ne voli. Taj muškarac maltretirao ju je i nije joj dao da diše." Svi su ostali zatečeni. Nastavih: " Život nije bajka, on je priča u kojoj mi imamo glavnu ulogu i trebamo je prihvatiti. Ljubav će nas često odbacivati, ali smrt svakako nije rješenje. Svi su graknuli u smijeh, a ja sam ostala zatečena njihovom zatupljenošću. Izgubih nadu kada se odjednom pojavi dječak kojeg sam srela na putu u selo. Odjednom on zausti:" Poslušajte što kaže, ona je vaša spasiteljica." Istog trena svi kao da su pali u trans, a ja sam ostala zapanjena njhovom sposobnošću transformacije koja je bila brža od vjetra. Bila sam užasnuta ljudskoj podležnosti nadvišenima. Naprosto nisam mogla vjerovati. Okrenuh se prema ljudima koji su nestrpljivo čekali moje riječi. Razočarano rekoh: " Ljubav nije prisila, to nije nešto što želimo ili ne želimo. To je nešto što ne biramo, ono bira nas, ono nas posjeti,a na nama je da je prihvatimo i dopustimo joj ulazak u naš život. Ulazak ne može uvijek biti onakav kakav je u našim snovima. Često je pun boli, patnje, tuge i razočarenja, ali zna biti i sretan, toliko sretan da ne biste ni zamislili. Ljubav nas vodi direktno u snove, dopušta nam da sanjamo i da volimo. Ako je neuzvraćena, razočarani smo i tužni te potpuno zaboravimo na ljubav. Nitko od nas ne misli je li ljubav zaista neuzvraćena? Gotovo uvijek mi joj podsvjesno ne dopuštamo da bude uzvraćena, možda jednostavno to nije ljubav za kakvu smo mislili da jest. Zabluda je najgori oblik ljudskih misli. Natjera te da misliš na nešto što nije i u to si potpuno uvjeren dok te život jednog dana ne baci na koljena, ne uvjeri u suprotno. Ljubav je paradoks koji nam daje dvosjekli mač, ali često je onaj drugi dio, loš dio, dio koji smo sami stvorili i sami ga možemo maknuti." Ljudi su u čudu šutjeli. Uputila sam im osmijeh i krenula put izvora. Apsolutno su zanijemili i nitko nije povikao za mnom. Vratila sam se na izvor, gdje je početak svega i razočarano uzdahnula. U taj tren došla je tajanstvena žena i rekla:" Ipak si uspjela." Tog trenutka ugledah sliku u njenim očima. Sliku koja se događala u onome selu. Muškarac s pištoljem je plakao i ispričavao se, a žena ga je nježno grlila. Onaj muškarac kojeg je žena zaista voljela, shvatio je da ne voli nju već da je to bila zabluda. Ostala sam bez riječi, nisam mogla izustiti ni A. Tajanstvena žena se nasmije i kaže:" Vidiš Barbara, upoznala si ih s ljubavlju, odala im njen izvor, a oni će je nositi dalje u duhu tvojih riječi, prenositi ih na druge naraštaje." Bila sam zatečena jačinom njenih riječi. Upitala sam je:" Misliš li ti zaista, vilo, da sam uspjela?" Ona se nasmijala i rekla: " Tek ćeš saznati." Vidjela sam kako se vila udaljava sve dalje i dalje, a ja sam ostala sama. Spoznaja koja me čekala bila je suviše tajanstvena da bih je otkrila. Zadovoljno se okrenem prema selu, kako bih zapamtila pogled svijeta kojeg sam promijenila. Krenula sam prema svojoj livadi, izašla iz svijeta snova. Jedino što sam u tom trenutku znala bilo je da sam nekome prenijela spoznaju o ljubavi i to je ono što je zaista predivno. Smiješila sam se i išla dalje i dalje, moje riječi lutale su zrakom i letjele daleko, zajedno s mojim duhom,a u mom srcu odzvanjale su riječi tajanstvene vile: " O onome što si učinila tek ćeš saznati." Išla sam dalje i dalje i bilo je lijepo šetati svijetom znajući da sam bila na početku i dovela ljubav u svijet koji ju nije poznavao. Tajanstvenost svega toga obasjavala je moje misli sjajem koji me vodio direktno u snove, koji su me naučili svemu što sam ja naučila njih, a to je čista, mirisna LJUBAV. Vratila sam se na svoju livadu i osjetila zamamni miris magnolija koji me vratio u svijet života.
- 13:19 -
Komentari (25) - Isprintaj - #
