srijeda, 23.04.2008.
Anđeo čuvar
Bila je večer, vjetar je nježno ulazio kroz vrata moje sobe i uvlačio se u najmračnije prostore moga tijela....Ja sam bila posebno sjetna i tužna zbog sitnica koje prožimaju moje misli svakoga dana....Odjednom, osjetih nekakvu čudnu prisutnost koja me obuzimala...Osjećala sam toplinu nekakve osobe koju kao da zauvijek čekam da dođe...Ugledala sam biće puno sjaja, s najljepšim mogućim osmijehom i zvijezdom u ruci...Pozvao me k sebi i rekao da se primim za zvijezdu. "Odletjet ćemo u snove." , kaže on. Nisam bila prestrašena niti imala suviše nepotrebnih pitanja..Prepustila sam se njemu i dopustila mu da me vodi...Odveo me tamo gdje ljudska noga još nije kročila...Odveo me na početak mog postojanja, vratio me natrag u moj život...Sjećam se kako sam drhtala kad sam ušla u to razdoblje....U mom djetinjstvu sjalo je sunce, ugledala sam sebe kao malo dijete, moj prvi korak, moj osmijeh i moj životni entuzijazam koji me obasipao svakoga dana....Zatim sam ugledala razdoblje u kojem je jako puhalo, kao da je bura naišla ili je vjetar podivljao....Ugledala sam sebe kako plačem noćima, drhtim i suze su mi jedine prijateljice....Bilo je još puno takvih prizora, ali ova dva su mi se urezala u pamćenje....U toj svoj tuzi zaboravih koliko je lijepih trenutaka bilo i on mi ih je pokazao....Susreti s dragim osobama, vjenčanje, krstitke, toliko sreće, toliko emocija u jednom paketu, u jednom snu...Bila sam zaprepaštena..Toliko sam se željela vratiti u to razdoblje kada je sve bilo tako lijepo, puno raskoši života, želje za onime što je najvrijednije....Kad smo došli na kraj, shvatila sam da sam većinu mog života provela plačući, bez nekakvog posebnog razloga....Vratio me natrag u moju sobu, u kojoj je vladala sjeta i tuga...Poželjela sam se makar na tren vratiit tamo gdje sam postojala JA kao ono što jesam, tamo gdje je moje srce živjelo bez ikakvih pukotina....Upitala sam to blago biće koje me obasjavalo svojim osmijehom: " Tko si ti?".Odgovora nisam dobila neko vrijeme, samo je šutio i neprestano se smijao...Nije mi puštao ruku, snažno ju je stisnuo i držao kao da drži moje srce na dlanu svoga postojanja....Osjećala sam se posebno i lijepo, kao da sve mogu, kao da je sva tuga uzaludna, a izvor iz kojega se moj život napaja nepresušan.....Zaspala sam, a on je nježno milovao moju dugu, crnu kosu....Nakon par sati, probudila sam se, ali on je još uvijek bio tu...Pogledala sam ga i prepoznala nekakav sjaj u njegovim očima, sjaj ljubavi i života, sjaj koji zatvara svaku ružnu misao i budi ljepotu života....Odjednom je rekao:" Draga Barbara, ja sam tvoj anđeo čuvar." Počela sam ga gledati svom svojom snagom, napajati se u izvoru njegovog pogleda....Bila sam kao hipnotizirana, a istovremeno zaprepaštena njegovom rečenicom....U neki trenutak, za koji niti ne znam kako se ovdje stvorio..Osjetila sam tugu i bol, nekakav loš osjećaj bio je tu oko mene....Upitala sam anđela: " Gdje si bio čitavo ovo vrijeme dok su suze krasile moje lice i umivale svu sreću koja je u meni postojala?" Nakon par trenutaka šutnje, anđeo ugleda sunce i zoru kako se približavala da uđe u moj stan...Nježno me zagrli i šapne mi na uho: " Bio sam tu, u kutku tvojih snova, nosio te na dlanu i čuvao od svega, vidjet ćeš jednom samo jedne stope u tvom životu, to su bile moje dok sam te nosio preko tuge, da ne bi upala u njena proždrljiva usta.Ja živim u tvojim snovima i činim ih onakvim kakvima zaista trebaju biti...Otkrit ćeš jednom." Upijala sam svaku njegovu riječ i gledala kako se njegov lik gubi u mom pogledu, srce mi je kucalo svom brzinom i osjetila sam slabost...Zadnje što sam vidjela je njegova ruka koja mi sretno maše dok odlazi u neistražene nebeske daljine....Onda, padoh na krevet i otvorim oči...Tada sam se probudila....Sjećala sam se tog trenutka iako sam znala da nije stvaran onoliko kao sam ga ja doživljavala...Jedino što sam znala je da nikada više ne smijem biti tužna jer uvijek je tu netko tko me nosi na svojim rukama i drži teret mog života zajedno sa mnom...Taj trenutak čuvam u srcu kao najdragocjenije blago i svakodnevno ga stapam sa svojim mislima, baš onako kako moj ANĐEO ČUVAR stapa svoje srce sa mojim snovima...
Ostavljam vam anđeoski osmijeh dragi prijatelji, onakav kakvim ga je on meni ostavio, a na meni je da ga prenesem dalje, onako kako on mene nosi iznad strašnog i tumornog trbuha tuge...Zahvaljujući anđelu, dobila sam uspavanku koja će me uspavljivati čitav život, a to je čista, meka, poetična ljubav...
- 08:02 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
