S Tugom jednostavno treba umeti...
S Tugom jednostavno treba umeti...
Tuga je kao starica koja prodaje karanfile po kafanama, samo se uporno moraš praviti da je ne primjećuješ pa će se kad tad okrenuti i otići, iako ti se u prvi mah čini da će zauvek cvileti kraj stola...
I, pazi...
Pokloniš li joj samo mrvicu pažnje neće se smiriti dok ti ne uvali čitavu korpu...
I onda si gotov...
Jer Tuga nikada ne zaboravlja lica galantnih mušterija...
I nikad te više neće zaobići...
27.02.2008. u 23:08 | 9 Komentara | Print | # | ^
...ovaj život je san... mala kuća kraj rampe, snop žućkaste lampe, i zalihe tuge... nažalost, ružan san... ćale notorni smuk... keva s daskom za luk... manekeni za jad...
"Prokleta amnezija, sve se pobrkalo... Kao da me je jednom noć zatekla u mračnoj šumi, i kao da mi je neko velikodušno ponudio polovinu svog kreveta. Gornju polovinu, svom srećom...
Kao da je i mali crni kos sledećeg jutra skakutao po prozorskoj dasci, ali sasvim je moguće da je on doleteo iz nekog drugog sećanja. Čini mi se da su tu bile i slike, mislim Lenjina i Če Gevare, i još nekih koji se stalno švercuju uz njih, mada bi, što se mene tiče, i to mogao biti deo neke druge uspomene.
Meni je to izgledalo kao da je neko, naloživši mali roštilj "lucifer", koji se prodaje na našoj pumpi, pustio da se briket usija, pa u njega stavio veliki gvozdeni kliker i ostavio ga čitavu noć u toj žeravici. Izgledalo mi je da je ta osoba pred kraj smene, u zoru, prevrnula čamac, uzela užareni kliker kleštama, i jednostavno ga spustila na dno camca, kroz koje je ovaj skliznuo kao opušak kroz sneg...
Da, meni je sve tako izgledalo, ali koji bi se ludak setio da to uradi?
I šta?
I ništa…
Izgleda da sve to na kraju ipak nekako dođe na svoje…"
...eto, malo pokradoh Đoleta... uklapa mi se u ovaj dan poslije subote...
...odoh na jedno kratko putovanje oazom stvarnosti... koliko ću izbivati, ne znam... ne zamjerite...
17.02.2008. u 14:35 | 12 Komentara | Print | # | ^
...bilo kako bilo, vrijeme uporno prolazi, ali od njega se tako nešto i moglo očekivati, i do sad je uvek prolazilo....nema šta, i moje je prošlo, a tvoje, vidiš, nikada nije ni bilo...
Mogla sam. Nikada nećemo do kraja razumjeti značenje te fraze. Jer u svakom trenutku našeg života postoje stvari koje su se mogle dogoditi, a nisu. Postoje magični trenuci koji prolaze nezamjećeni i - odjednom - ruka sudbine mijenja čitav naš svijet.
Gledajući unatrag i razmišljati o stvarima koje se baš i nisu morali dogoditi, a jesu, ili o odlukama koje baš i nismo trebali donjeti, ne postižemo ništa, ali opet, s druge strane neko vrijeme gledanja unatrag služi da bi se oči odmorile, dobile novu snagu i učinile se spremnijima za primarnu funkciju gledanja prema naprijed...
Ni jedan dan nije isti kao onaj predhodni i svako jutro nosi svoje novo čudo, svoj magični trenutak, u kojem se stari svjetovi rasprskavaju i rađaju nove zvijezde.
Postoji posebni, čarobni i nevidljivi ćup u kom se mućkaju sve istine i laži, stvarnost i snovi, a naziva se ponekad i Mašta.
U tom ćupu je štos...
Greška? Priznajem, na kraju krajeva...
Nikad ne treba rušiti mostove za sobom. Još manje ispred sebe. Treba ih graditi. Tako možda neko jednom i ode odavde...
12.02.2008. u 13:12 | 10 Komentara | Print | # | ^
...još sam sretna što postojim, pišem pjesme, zvijezde brojim... :)
...ljudi ne vjeruju da postoje predivna bića koja imaju srce veće od milijun zvijezda i dušu ljepšu od vedra neba...
...i ti si predivno biće i želim da to znaš...
..lijepo mi je.... živim... dišem punim plućima i ne marim za ništa... i nikog... osim tebe, naravno...
...postoje situacije kada jednostavno nije potrebno govoriti... postoje trenuci kada je šutnja najbolja riječ koja opisuje sve ono neizrečeno...
...postoje dani koji se uvelike razlikuju od onih drugih... dovoljan je samo jedan trenutak koji ti može okrenuti svijet naglavačke... koji od ničega može stvoriti nešto... koji ti može učinit da se osjećaš posebnim i jedinstvenim... kao da si najmoćnije biće na svijetu i svi su ostali samo igrači, a ti si pravi pobjednik...
...pokaži mi put u središte svoga postojanja i ja ću te slijediti, obećajem...
...savršenstvo, to je ono čemu težimo... to je ono što nikada postići nećemo, ali to je naš cilj... cilj je dovoljno blizu samo ako postoji dovoljno jaka želja... o kako li je opravdana moja želja... tako snažna i moćna... dostatna da upotpuni bit moga postojanja, moje biće čiji se pokretač nalazi tu negdje duboko u mojem srcu...
06.02.2008. u 01:15 | 13 Komentara | Print | # | ^
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.
Korišteno za dizajn
Ubaci ove poveznice negdje na svoj blog.