...i odrasti treba znati, i na svoje pravo mesto čvrsto stati... može svašta da se desi, da te zgrabe neki mladalački gresi, da ne budeš nikad to što stvarno jesi... svi se nekud žure, pazi, drži korak, život može biti gorak...
"...plima banalnosti tvoj svet zapljuskuje kao Atlantidu, dok smrka bioskop... fali ti neko da napravi geg, da ti za rodjendan ispise sonet na komsijskom zidu i s bendom cigana pod tvojim prozorom utaba sneg... na podmetacu jos crtam tvoj profil, suvisna pitanja izbegavam fintom, ime ti ispisem u svakoj strofi nevidljivom tintom... princezo..."
...danas je taj dan kada sam u svojim mislima negdje daleko od svih... u nekom svome filmu... u nekom drugom svijetu ispisujem jos jedno poglavlje u svome zivotu... danas je dan kada sama sebe preispitujem "gde sam grešio i gde sam, na žalost, bio gad, a gde, na žalost, ne. "
...kroz moju glavu prolazi bujica misli i osjecaja.... gdje li sam sada i koliko mi je jos potrebno da dovrsim ovu igru bez pravila davno zapocetu... nadopunjavanje moga duha jos uvijek traje... i trajat ce sve dok u mome srcu gori plam... jos je jedna godina zivota iza mene i ja sam jos jednu godinu ispred... prosla sam dosta i dosta sam naucila, ali moj put jos uvijek traje...
...danas je dan za razmisljanje gdje sam dospjela i sto je ono sto ustvari zelim... cilj je taj koji je ispred mene, želja je ta koja me vodi, a snaga je ona koju mi daje Onaj Koji Me Vodi... pravila znam, igra je jasna i sve je ostalo na meni...
...da, danas je moj dan, i nijedan drugi nije kao danasnji...
"...najdraza moja sretan ti rodjendan... zelio bih da sam sada kraj tebe, da te poljubim i zagrlim, da ti kazem koliko mi znacis.. nedostajes mi...
...i ti meni nedostajes predivno moje..."
22.01.2008. u 18:30 | 3 Komentara | Print | # | ^
..jednog će dana stvari postati, ako ne kristalno, ono bar porculanski jasne...
- Vjerujem
Vjeruješ li u ljubav?
- Vjerujem
A veruješ li u sebe?
- ... - "
Na te je riječi jednosavno ostala bez teksta. Punim je srcem verovala u mnoge stvari, ali u nu koja bi joj davala snage jednostavno nije mogla vjerovati. Zašto? Pa upravo zato jer joj je nedostajala ta ista snaga.
U njenoj su se glavi ispreplitala mnoga pitanja na koja je rijetko dobivala odgoore. Ponekad je brkala maštu i zdrav razum te je posljedica toga bila izgubljenost, disorijentiranost. Njeno je srce znao zarobiti zvuk tišine koji je nosio žalosnu notu. Često se povlačila u osamu i pokušavala odgonetnuti u čemu je problem iako je negdje duboko u svijestii točno znala o kojem se roblemu radi... Znala je što joj nedostaje, ali nikako nije pronalazila način da do kraja riješi tu slagalicu. Čak i mali dio vjere u sebe koji je ikada imala bivao je malo pomalo uništen odlaskom "onih do kojih joj je bilo stalo". Ti isti "oni" nisu nikada upoznali osobu kakva je ona uistinu bila, nisu nikada upoznali njeno pravo "ja". Zašto? Zato što se bojala da ju nikada neće prihvatiti. Zato što se bojala da će ju ismijati i da će ju zauvijek napustiti, što se naposlijetku i dogodilo... Ono što joj je uistinu trebalo bio je oslonac, štit - osoba kojoj će ona dopustiti da ju upozna i, koja će dakako, uvijek biti tu negdje, uz nju...
Većina ljudi koja joj je ikada ušla u život uglavnom su bile samo niz figurica u njenom nestabilnom pokušaju življenja. Modeli su dolazili i odlazili, a samo je mali broj onih koji su uistinu ostajali i koji su htjeli ostati...
Sitnice su bile one koje su joj popravljale raspoloženje, a znala je da, ako nešto ne učini, da će i njih biti sve manje. Znala je da nešto mora učiniti...
Malo, pomalo počela je promatrati samu sebe. Odvratila je pogled od svega što ju je okruživalo i upravila ga je ka svojoj unutrašnjosti.
Duboko u sebi pronašla je snagu.. I naposljetku je uspjela...
- ...da...?
...da... dok su svi drugi hrabri izvana, ti si hrabra iznutra i znaj da ti se zbog toga divim... "
14.01.2008. u 14:14 | 7 Komentara | Print | # | ^
...cijenim se zbog onoga sto - osim u sebi - ne mogu naci vise ni u koga...
Razmisljajuci malo o sebi, svojim postupcima u posljednje vrijeme, shvatila sam da sam se u posljednjih par mjeseci zapostavljala samu sebe, svoje potrebe i svoja prizeljkivanja... Prije sam stalno pisala, svirala, slikala, a onda je nesto poremetilo moju slobodu i ja sam prestala raditi stvari koje me uistinu vesele... Toliko me stvari pocelo zaokupljati i jednostavno nikada nisam stala i odvajala vrijeme za sebe nego sam uvijek to odgadjala za "sutra"... Za "sutra" koje nikako da dodje...
Ljudi cesto zaboravljaju na sebe, svoje potrebe. Danas smo okruzeni raznoraznim materijalnim srtvarima, a zaboravljamo na stvari koje uistinu vrijede... Koliko god se trudili, iz dana u dan, obaviti sve sto smo numili, jos uvijek am se dogodi da krajem dana osjecamo kao da jedna velika karika nedostaje... Mi sami...
Pokusaj u svakome danu odvojiti bar djelic vremena za sebe, tako ces svaki sutrasnji dan uvijek docekati punim duho, bez obzira koliko se umorno osjecao...
S druge strane, odavno u meni postoji neki osjecaj nelagode... Nesto kao da me koci da nastavim zivjeti normalno... Kako je osvanula jos jedna godina, pocela sam malo razmisljati o noogodisnjim odlukama, o onome sto ustvari koci moju srecu... shvatila sam da je jedna od bitnih odluka koju cu pokusati ostvariti: nauciti oprostiti... Ne radi se sada o o nim malim stvarima nego o osobama koje su me uistinu znale povrijediti, a kojima, na neki nacin, jos uvijek nisam oprostila.. Znas, prijatelju, ponekad to i nije tako lako... Ne mogu reci da sam se bas trudila, ali duboko u meni postoji osjecaj gorcine koji je davno zarobio moje srce i kojega ce tesko biti istjerati.. Taj isti osjecaj je upravo onaj koji me uvijek iznova vraca za jedan korak unazad... Iz toga sam razloga odlucila nauciti oprostiti...
Neke misli bivaju neizreccene,
Neke rijeci bivaju nedorecene,
A neka djela ostaju nedovrsena...
11.01.2008. u 01:05 | 8 Komentara | Print | # | ^
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.
Korišteno za dizajn
Ubaci ove poveznice negdje na svoj blog.