četvrtak, 30.08.2007.

U SVOM ELEMENTU

S prvim kapima kiše, te nekoliko stupnjeva nižim temperaturama i ja sam se dohvatila mog uobičajenog alata... miksera, omiljenih plastičnih posuda, pećnice...
Sladoled mi već ide na uši van, a kako su radovi u tijeku, volimo si nekaj poslatkati. U tu svrhu već neko vrijeme priželjkujem nepce počastiti kolačem kojeg, istini za volju, nisam radila od kad sam se udala... a tome bude u utorak ravno 14 godina!
Ne mogu reći da je nešto uspio, ali samo zato jer je nastajao u nastavcima. Već dugo nisam neki kolač tak radila. Tijesto i kremu jedan dan, pa je Mikica sve izmiksala drugi dan i stavila šlag, a pošteno smo ga probali danas (trećeg dana)!
Ne možeš prati i čistiti terasu i peći kolače! Bogu hvala na kćeri koja je to sve lijepo završila. U svakom slučaju je ovo jedan od rijetkih ljetnih kolača koji ne sadrže voće.

LEDENO NEBO

TIJESTO:
7 bjelanjaka
7 žlica šećera
7 žlica brašna

KREMA:
750 ml mlijeka
2 vanilin šećera
7 žutanjaka
5 žlica brašna (ili 2 pudinga okus vanilije)
20 dkg šećera
20 dkg margarina

2 vrećice šlag pjene

Izmiksajte bjelanjke u čvrst snijeg. U snijeg najmanjom brzinom umiješajte šećer, a na kraju i brašno. Pecite u dobro namaštenom i pobrašnjenom plehu (protvi, tepsiji) normalne veličine oko 20 minuta na 180 *C.
Vruće preliti s 2 dl mlijeka u kojem ste razmutili malo šećera, a može i ruma.

Za kremu izmiksajte žumanjke, šećer, vanilin šećer i brašno (puding), te ukuhajte u kipuće mlijeko. Kuhanu kremu ohladite, pa izmiksajte margarin i primiješajte kremi. Razmažite po hladnom tijestu, te cijeli kolač premažite šlagom. Služiti dobro ohlađeno.

Dobar tek vam želim, i ugodan nastavak skupljanja recepata s mog bloga.

- 21:49 -

Komentari (19) - Isprintaj - #

subota, 25.08.2007.

LORNA IS BACK!

Teško ću se opravdati za izostanke, kako s bloga, tako i s redovitih druženja s, meni dragim, blogericama. Živite li u stanu zakinuti ste za „užitak“ radova oko kuće i u njoj. Tu je i sveprisutna želja za oplemenjivanjem i poboljšavanjem životnog prostora. Tako smo se nakon uređenja hodnika (još dugujem fotke PRIJE i POSLIJE) primili uređenja terase... bili smo i na moru... odradila sam već 4 radna dana...
Ali, po redu...

DIO PRVI – „ZATOČENICA ZIMSKOG VRTA“
Jednom sam, kad sam bila mala, gledala neki film s Richardom Chemberlainom (molim jezičare da mi oproste eventualne greške u spelingu) koji se zove "Zatočenik dvorca Zenda" i sve čega se sjećam je to da mi se mješa s "Grof Monte Cristo" jer je to tako nešto... Enivej!
Kako se za potrebe cjelovitog uređenja posegnulo i za kreditom, tako bismo htjeli taj novac što bolje iskoristiti. Od prvotne želje da se 30-ak godina star beton prekrije pločicama i izgradi negrijani predprostor ispred ulaznih vrata, došlo se do daleko širih zahvata koji obuhvačaju izgradnju zimskog vrta...
Trebao je to biti pravi zimski vrt sa staklenim krovom i staklenim stijenama u izvedbi iskusne firme koja taj posao kvalitetno obavlja već skoro 15 godina. No, na moru smo, na miru sagledali dobre (kvalitetan zimski vrt) i loše strane(cijena, uzak tavanski balkon, odugovlačenje s konačnom ponudom...).
Zato smo otišli na more „naoružani svom silom časopisa koje godinama kupujem, a (gle čuda!) arhitektonske su tematike. Svaki dan je moj mužić vrijedno gutao list po list svakog broja, a svaku je noć sanjao... stvarno i doslovno – sanjao! I, ujutro sam ja trebala sjesti za laptop i materijalizirti njegove snove dodajući im stvarnu dimenziju i mjesto na našoj terasi.
Ma, znam ja da je to i moja terasa, ali dopizdi i najzagrijanijima!
Kad sam pomislila da je osmišljena konačna varijanta sa drvenim krovom i nizom prozora od poda do 220 cm visine, kad se već napravila specifikacija potrebnog materijala, izračunom je dokazana isplativost projekta... glupavo sam se ponadala da ću se uhvatiti nekog od donešenih radova... a, ne!
Tada se izrodila nova ideja koja podrazumijeva proširenje tavanskog balkona na omanju terasu, a zidovi se zatvaraju velikim staklenim, kliznim stijenama. Istina je da skicu za tu verziju imam u svojim fasciklima već više od 5 godina, ali sad je i njemu „sjelo“.
Činilo mi se da je mom tati bilo malo žao jer se već sav uživio u izvedbu krovišta koje i zna i voli raditi, ali i ovako je izvedba u aranžmanu „uradi sam“ pa mu ne gine lomljenje kičme na našj terasi!
Nije meni žao da se nešto radi i daleko da sam od nezainteresirane, ali nisam mislila provesti dva tjedna na moru bulječi (opet!) u ACAD! A da ne bi stvarno ispalo da me nimalo ne vesele poboljšanja našeg vanjskog životnog prostora, ja sam crtala, docrtavala, mijenjala... i s tugom gledala vračicu s koncima i iglama...

DIO DRUGI – IGLE I KONCI
Ponijela sam svu silu zanimacije, od hobija, preko zabave do intelektualnog... ali gotovo je ostalo netaknuto!
**

Dohvatila sam se ja, ipak, tu i tamo svojeg „mira za živce“, pa sam završila torbicu s motivom jedrenjaka. Bila sam tako zapela da sam podstavu i cif i džepiće sašila na ruke! I ponosna sam na svoj uradak. Odmah sam je bacila u upotrebu, još na moru.
Koristila sam bijeli konac i heklala kombinacijom niskih i visokih štapića, te mrežastog boda... Motiv sam osmislila sama. Za ručku sam prvo kupila špagu (štrik, konop...) od bijele sintetike, ali je druge nijanse bijelog, pa sam odlučila isheklati niz lančića i tako razdvojene iskoristiti za ručku. Nije loše, izgledaju kao niske sitnih perli. Zadovoljna sam...
Uz to sam dobila zanimljiv link od NYMPHEA-e koja je s te strane počela plesti šal. Meni je za oko zapeo bolero kojeg je dizajnerica osmislila za sebe kako bi popunila vjenčanicu... Nego, treba nakon prvog ponavljanja mustre početi oduzimanje. Oduzimam ja, oduzimam. Kad li umjesto 60 preostalih očica, ja imam 93 (počela sam s 96!!!).
Ne kužim u čemu je štos, a čipkastu je mustru teško oparati par redova, pa hvatati očice. Oparala sam do kraja, počela ponovo... isto!
Uhvatila sam pletivo tek nakon svih etapa projektiranja i završene torbe i čvrsto odlučila drastično oduzimati očice, pa kud puklo! Evo, ga sad... na dobrom sam putu, ali opet nemam vremena.
Pročitala nisam ni retka, osim dnevne i tjedne štampe na plaži (kamo ne idem s laptopom ni da mi život ovisi oo tome!), a nisam ni crtala, mada imam u izradi još jedan krasan motiv ruku... za jedan od nadolazečih postova s temem 5 PRIČA O...
Na plažu se naoružam naočalama i šeširom da mi se faca ni ne vidi, ali mi smeta blještavilo i isprovocira mi glavobolju. Nakon prošlogodišnjeg meningitisa nije mi se za igrati!
Uspjela sam si močiti noge prvih dana jer je more bilo ledeno i činilo se da se uopče neću smočiti dalje od gležnja, ali sam se, na sreču, prevarila. I to grdno! 10 dana lijepog vremena i kupanja malo je ublažilo preživanje snova mog dragog.

DIO TREĆI – UGRIZ PAUKA
Kako sam uspjela splašiti blog i spam ekipu, moram spomenuti i taj ugiz.
Možda kome zvuči romantično... ono, kao, ugriz ... ali nije!
Pauka se bojim više od zmije, krokodila... gadi mi se i vidjet ga, a vjerujte, nisam gadljiva. Mogu u ruci držati i glistu i žabu, ali pauka očima vidjeti ne mogu.
Ali i tu radim veeeeeliku razliku između onih malih, kućnih, s dugim nogama i onih veeeelikih, dlakavih. Ne paničarim, ali ne volim biti u njihovoj blizini i – točka. No postala sam žrtvom jednog od njih. Baš mi je nebitan fizički izgled dotičnog, samo se nadam da je nakon ugriza otrovan pao i uginuo! Eto!
U petak (17.08.) ujutro sam primijetila plik nalik onom kad ugrize komarac. Svrbio je pa sam ga namazala SINOPENOM. Ali otok i crvenilo se samo širilo dok nije došlo na promjer od oko 8 cm. No, boljelo je neznatno pa sam (tek) u utorak odlučila u apoteci zatražiti neku kremicu da si to namažem. Žena je razrogačila oči i odbila me išta dati dok se ne posavjetujem s liječnikom. Kako je naša liječnica na GO, tako sam tek u srijedu otišla u suprotnu smjenu. Žena je odmah zaključila da se radi o „paučiću“, ali je znatno promijenila izraz lica kad sam joj rekla da sam u to vrijeme bila na moru...
„Pa gdje?“
„Kod Zadra!“
I kaj sam zaradila? KLAVOCIN BID od 1mg i neke tabletice protiv alergije....
Sad se fleka jedva vidi, Lorna je preživjela, a nakon ovog „suočenja“ se ne boji pauka ništa manje nego i prije!

Godišnji se otopio kao moj mali snješko, odradila sam 4 radna dana koji nisu ni malo nanje stresni nego oni od prije GO, a terasa je i dalje na milost i nemilost štemerice i macole mog muža, te šalunga i betona mog oca... dosta mi je već i prašine i lupanja i toga da je moja „Julijana“ (suđerica) još uvijek u garaži obavijena najlonom i stiroporom i čeka da počne kišiti kako bi netko imao vremena za moje preinake po kuhinji i uglavio na novonastalo mjesto stroj koji bi mi već danas prišparao bar 60 minuta pranja suđa!