nedjelja, 07.12.2008.
Black hole sun
Čudno je kako nas sudbina,ta surova budilica,sustigne u životu koliko joj god pokušali pobjeći.Jedne vjetrovite noći u listopadu vraćao sam se sa jednog iznenađujuće iscrpnog izlaska.Jedino što je odjekivalo ulicom bili su moji tupi koraci i lavež slinavog psa jednog mrskog mi susjeda.Osjećao sam neku sjenu iza sebe,sjenu koja me pratila naizgled odavno,toliko je dobro poznavala moj hod da se osjećala poprilično sigurnom,no nije znala da slutim njenu prisutnost,njen odvratan vonj truleži i opačine.Stao sam.Hladan zrak palio je moje dišne puteve i ledio mi krv u venama,a vjetar koji je povremeno divljački grunuo na mene trgao mi je kosti i šibao dušu.Okrenuo sam se demonskom brzinom,ali sjena je već iščezla,a meni je jedino preostalo čekati,čekati u beskonačnome mraku te noći i očekivati njen povratak i konačno otkrivanje njenih namjera."Pokaži se!!!Izađi ako se usudiš!"kriknuo sam kroz suze i krv,no nije bilo odgovora,čak je i susjedov pas utihnuo da sasluša bolan krik moga bića.Bacio sam se na koljena.Mislim da sam tada zaspao,neznam koliko sam dugo spavao ali mora da je to bio popriličan broj godina.Konačno me obasjala crna sunčeva svjetlost,brzo sam skočio na noge i uperio pogled svojih od boli i nepravde zelenih očiju prema tamno plavom nebu.Prostor koji su prije okupirale ptice,Sunce,oblaci,avioni i druga čuda moga vremena sada je zauzimala gorostasna crna kugla,koja ja isijavala neshvatljivom energijom.Žeđao sam,godine sna utjecale su na moj organizam: krila su mi zakržljala,a mišići atrofirali.Vlasi moje sjede kose dosezale su moje pete,no dlake moje brade nisu narasle ni inča.Zamahnuo sam par puta krilima,zaboravio sam kako se to radi.Nakon početnog skoka adrenalina i šamara uzrokovanog onim osjećajem slobode za kojim sam nekada davno tako čeznuo prisjetio sam se lekcija svojih bližnjih i vinuo se u grijesima zagađen zrak.Par vragolastih okreta i stigao sam do stare česme iz koje smo zajedno poslije naših višesatnih šetnji gradskim vrtovima pili kristalno čistu vodu naših života.Uzeo sam trenutak za sebe i ogledao se naokolo.Pustoš oko mene nalikovala je na nešto iz onih crtanih romana o danima poslije nekog budućeg petog svjetskog rata,svuda zarasle stambene zgrade i ruševine sada već drevne infrastrukture i duša ljudi koji su nekoć tu živjeli.Ogrlica od žada oko moga vrata počela je žariti moju kožu i znao sam!Ona me gleda,živa je,slaba i onemoćla,sada već starica od tri milenija,ali tu je,živa je.Prisutnost onog crnog čudovišta na nebu polako je ubijala moju volju i sve mi više tištila duh.Oštra misao prođe mi umom."Znači o tom se radi!"prošaptao sam.Ona sjena,ona sjena koja me pratila onih davnih dana uvijek u pozadini,skrivajući se i pazeći da ne bude otkrivena sada je prerasla u tog monstruma,u sveobuhvatnu prisutnost od koje nema bijega.Podigao sam ruke prema nebu,nisam znao što radim no osjećao sam se odgovornim za ono što se dogodilo svijetu.Znao sam ću uspjeti jer ona,ona je još bila živa!Siloviti zamah krila odvojio je moje tijelo od majke mi Zemlje i uputio prema neprijatelju.Zario sam ruke u tu perfektno oblikovanu masu bezosjećaja,dvoličnosti i mržnje.Zadnje čega se sjećam bila je eksplozija koju svemir još nije ugledao.Ponovno sam ležao na pločnikui ponovno me obasjala svjetlost,no ova je nosila drugo ime: Istina.Ponovno sam upao u kolotečinu suvremena čovjeka.A ona sjena?Pratila me šaptom,uvijek na sigurnoj udaljenosti,do kraja mojih i njezinih dana.
