Prezivjeti vezu
whoever you are
trazim izlaz...trazim nacin za bijeg...juce sam mu po stoti puta rekla da ne podnosim njegovu fizicku blizinu, da ne mogu podnjeti njegove dodire, a jos manje poljupce...zali se jer se nismo seksali vec 2 mjeseca, i ne shvaca da ja jednostavno ne mogu ni pomisliti na sex s njim...da, trebam sex i mastam o seksu, mastam o dodirima i poljupcima, mastam o orgazmu....mastam...ali glavni akter nije on, glavni akter je samo objekt moje pozude....glavni akter je osoba koja ne postoji, glavni akter je netko za kim zudim, koga cekam i kome se radujem....taj nema ni lice ni ime, ali znam da postoji...
27.09.2012. u 18:23 | 0 Komentara | Print | # | ^kad jednostavno ne ide
jucer je bio sretan, htio je da izadjemo vani, negdje prosetamo, popijemo cugu i pravimo se da smo zaljubljeni i da se volimo...pristala sam i da izasli smo....ali "romanticni" izlazak se brzo pretvorio u "romanticnu" realnost....nakon niti sat vremena provedenih zajedno krenula je bujica rijeci, opet svadja, voznja u blazenoj tisini, i pogledi u daljinu...on se trudi, ali iz mene sipa otrov...jednostavno sam se valjda nakon toliko godina napunila boli, patnje i nezadovoljstva da sada to jednostavno izlazi iz mene kroz sve moguce nacine s jedinim ciljem da se istresem, da ga povrijedim i da tako nekako valjda nahranim dusu....godinama sam trpila tu njegovu samovolju, slobodu za vrijedjanjem i govorenjem svega i svacega...i sada jednostavno mu to sve kao bumerang vracam....nije to neko planirano ponasanje, to je nesto sto izlazi iz mene nesvjesno ili podsvjesno....ali do kad ovako??? morat cu mu sve to rec i objasniti....ima pravo znati zasto se nasmjeseni andjeo pretvorio u borbenog bika, ljutog i bijesnog....morat cu mu objasniti o kapi koja je prelila casu.....
odluci se viseeeee
nista ne razumijem...vise nemam onaj jaki poriv za bijegom, zasto? sto me sad sputava da odem kada sam bila nekako na cisto sa sobom da to uistinu zelim? da li je to sazaljenje? da li je to zbog ljubavi? da li je to zbog neizvjesne buducnosti? ne razumijem vise nista...volila bi se ili pomiriti s cinjenicom da sam tu s njim, ili poduzeti korake i to rijesiti....ne zelim vise ovu nedorecenu situaciju, ne zelim znati da ne znam na cemu sam...jedina osoba koja to moze rijesiti sam ja sama, a ja sam taaaaako neodlucna da vise samoj sebi idem na zivce...bojim se otici a ne zelim ostati....ima li gore kombinacije???
Now and then I think of all the times you screwed me over...
grozna sam i osjecam se grozno...neiskrena sam i lazljiva....dajem mu laznu nadu u bolje sutra, a u sebi bjezim glavom bez obzira....razvijam 2 licnosti paralelno...jedna koja se neiskreno smjeska i ima Oskarovsku ulogu, a druga je ona koja bjezi, ona koja je ranjiva i ona kojoj je od svega lose....zasto se ne mogu suociti s istinom? zasto mu jednostavno ne objasnim da ovo vise nije to i da smo dosli do tocke di popravka vise nema...popravni su odavno zavrsili...popravni nikad nista nisu ni popravili...on se vjecno prisjeca naseg pocetka i lijepih trenutaka, a meni se u glavi samo vrte uvrede i teske rijeci, svadje, prepirke, slomovi....on zeli zakopati proslost, a meni proslost projicira sadasnjost...meni je proslost tu, nije zakopana, dapace prilicno ziva i opipljiva....kako onda krenuti naprijed? ocigledno nikako...zapeli smo u neko cudno gibanje stvari...zapeli smo u zivi pijesak i ne mozemo se iskobeljati, jednostavno ne ide....pa sta nije onda jednostavnije to sve pustiti nego se i dalje koprcati a nemamo vise snage, umorni smo??? jednostavno vise mi nista nema smisla.......
Now and then I think of all the times you screwed me over
But had me believin it was always something that I'd done
But I don't wanna live that way
Reading into every word you say
You said that you could let it go
And I wouldn't catch you hung up on somebody that you used to know-oh-oh 21.09.2012. u 11:54 | 0 Komentara | Print | # | ^
znaci ovo je tren....
znaci ovo je tren kad sve tudje mi izgleda slatko...i kad sve ono sto volim na njemu vise ne volim...znaci ovo je tren kad shvatis da je ljubav na nekoj drugoj adresi, kad shvatis da su dani ponosa i slave zaboravljeni, kad shvatis da vise niste jedna dusa...ovo je tren kad otvaras oci i kazes trebam krenuti dalje....kad gledas stvari po stanu i razvrstavas sto je moje a sto nije....kad dijelis ono sto smo zajedno stvarali na pola, cetvrtine, petine....kad seciras svaku sekundu u potrazi za odgovorom na pitanje zasto....ovo je tren kada nema vise ni tuge ni boli samo tupi osjecaj praznine...ovo je tren kada se pogledas u ogledalo i gledas neznanca...ovo je tren kad svi planovi za buducnost padaju u vodu....kad vise nemas plan za buducnost....ovo je tren kad osjecas da ti drhti tlo pod nogama, ali nemas ni snagu ni moc zaustaviti to podrhtavanje...ovo je tren kad svaki trenutak shvacas kao gubitak vremena jer ide u bespovrat a potrosen je na nista.....ovo je tren kada fizicka blizina osobe koju si nekada obozavao se pretovi u psiho-fizicku torturu...znaci ovo je tren kada smo dosli do zida kojeg je nemoguce preskociti i zaobici...ovo je tren kada treba shvatiti da je kraj
trenutak istine
osjecam se uzasno...zivimo ko cimeri, nema vise zajednickih momenata, nema vise zajednickog dorucka, nema vise smijanja nicemu, nema vise onog osjecaja....spavamo u istom krevetu bjezeci jedan od drugoga, zivimo u istom stanu cekajuci trenutak da netko prvi izadje, razgovaramo o stvarima o kojima moramo, a sala nastaje samo u izuzetno rijetkim momentima....za vrijeme rucka pogledi su upuceni negdje u daljinu, vecera je samostalni proces zadovoljavanja elementarne potrebe za hranom, a sreca zivi na nekoj drugoj adresi...mama me pita zasto si jos tu? ne znam, tesko je zatvorit tu stranicu i okrenuti se necemu kompletno novome, u strahu sam od nepoznatog, u strahu sam od samoce...nakon 10 godina ljubavi, nakon 10 godina sala i zadirkivanja, nakon 10 godina svadja i mirenja, nakon 10 dugih godina....razmisljam o svom samostalnom zivotu, i u glavi mi ne izgleda lose, ali zasto sam toliko staticna..zasto??? ne razumijem ni samu sebe kako to da drugima objasnim...da li je to ljubav, ili strah? da li je to navika ili nesto sasvim trece....sta god da je nemam iskreni osmjeh na usnama...nemam nikakav osmjeh a ne iskreni...sve je tako nekako prohujalo s vihorom...predugo je izvoljevao, nametao moc, predugo je govorio rijeci koje "nije mislio" ali ih je kontinuirano ponavljao, predugo me je gurao od sebe, i sad me je gurnuo daleko jos dalje....ja se trgam, pokusavam se ili prepustiti sili i pustiti da me odnese u nepoznato, ili se boriti i vratiti na staro...ali sto mi to nosi? da li sam u stanju zaboraviti i oprostiti sve sto se dogodilo i jednostavno s dignutom glavom krenuti dalje??? mislim da ne, mislim da sam predugo i prejako povrijedena da bi pristala na tako nesto, ali ne pristajem ni na odlazak....koja kontradiktornost i koja neodlucnost...kao da cekam da netko drugi odluci umjesto mene...kao da cekam njegov prvi korak, jer uvijek je vrijedilo pravilo da je lakse biti ostavljen nego ostaviti...bojim se kajanja, i boli...bojim se da ce mi poceti faliti a da ce sve otici u nepovrat, bojim se da cu ostati sama....bojim se jednostavno se bojim...i evo upravo sad sam shvatila da je taj strah jedan od najvecih razloga zasto sam tu, u totalno nesretnoj vezi, u losim emocijama koje se fizicki osjecaju toliko jako da ih se moze rezati nozem...znaci strah....koja sam ja kukavica, morat cu napustiti ovo gnijezdo, kako da spozam novo i bolje, kad trunem u ovome i ne micem se ni naprijed ni natrag...dakle kukavica, to sam ja.....lako je glumiti snagu pred drugima, ali istina je tu cim se pogledas u ogledalo....tu mi je nesredjeno, a ako se vratim kuci tamo je jos nesredjenije, istina je da mi se ne vraca kuci, ali morat cu, jer nemam gdje, odlaskom od njega ostajem bez posla, bez financija, bez neke sigurnosti...dakle, drze me strah i financijska nesigurnost u buducnosti....ok napredujem, laganim ali sigurnim korakom...kako je lako, tipkovnica trpi sve, i ruzne rijeci, i strahove...ne smije ti se, nego osluskuje tvoje prste i ceka sto ces slijedece napisati....nekad je tako puno lakse nego pricati s nekim, nekada smo dovoljni sami sebi, nekada je sve naizgled bolje nego sto je, nekada smo samo naizgled izgubljeni a zapravo na pravom putu, nekad je pravi put upravo pod nasim nogama a da ga nismo ni svjesni....cudni su putevi gospodnji....
znaci ovo je tren kada sve ono sto volim na njoj vise ne volim...
Cisto onako....
Neko je upitao jednog mudraca za značenje Žene.
Odgovor je bio:
"Ona je poput površine stakla, prozirna tako da vidiš njenu unutrašnjost.
Što više nježno brišeš, više će zasjati. Možeš vidjeti svoj odraz na njemu, kao da čuva sliku tebe u sebi. Ako ga nekada slomiš, bit će ti jako teško prikupiti razbijene komade. Iako si ih sve prikupio, nećeš ih sklopiti kao što su bili. Uvijek će biti unakaženo. Svaki put kad prođeš rukom kuda je lomljeno, povrijedićeš svoju ruku."
tisucu zasto i nijedan zato ...
kako krenuti dalje...kako napustiti ovo sve skupa i krenuti dalje u nepoznatom smjeru? zasto je uvijek tako tesko zaboraviti sve sto se dogodilo i bezbrizno krenuti dalje? zasto kad si svjestan da ovo sto sad imamo nema svoje ime i nema znacenje...zapravo ima ime, zove se pakao...zasto, zasto, zasto? svjesna sam da nisam sretna, ali se uvijek postavlja pitanje sta me tamo u nepoznatome ceka? zasto sam toliko nesigurna u svoje sutra bez njega? zasto smatram da zasluzujem ovako zivjeti? zasto se ponasam kao da zivot ima reprizu? zasto da sutra zalim sto sam ovo dragocjeno vrijeme ovako provela? zasto kad ljubav nestane u onom obliku kojeg poznajemo na pocetku veze se pretvori u gorcinu i nezadovoljstvo, sta ne moze jednostavno nestati i pretvoriti se u nista...zasto sam dozvolila da me njegove suze ostave tu di jesam? zasto kad razmisljam o odlasku razmisljam sto ce biti s njim? zasto sebi nisam dovoljno bitna? zasto su nas ucili da je sebicnost losa osobina....jer da sam sebicna ne bi me to zamaralo..radila bi sto meni pase??? zasto me vesele tudji pozivi a ne njegovi? zasto kad primim tudji poziv procvatem, tada imam griznju savjest i onda mu pokusavam dati ono sto vec odavno nemam? zasto kad me dodiruje pozelim pobjeci glavom bez obzira...zasto zivim zivot u kojem mi sex predstavlja traumu? omg...toliko zasto, zar nitko nema nijedan zato???
Kad lupanje glavom o zid ne pomaze
i tako...nedjelja jutro, sutnja i napetost koje se mogu rezati nozem....sunce sija, predivan dan kasnog ljeta i nemir u glavi...sinoc sam htjela provocirati cisto da vidim do kuda ide...i zapravo ne igdje nigdje, zapne pri prvom pokusaju da se od svega napravi neka zajebancija, i da se ne vaze svaka izgovorena rijec...ne shvaca zapravo da se stvari ne mogu odvijati u ovakvom pravcu kojeg on zahtjeva, ne shvaca da necu provesti zivot razmisljajuci sto reci, ne shvaca da ovo nije zivot....da i isprovocirana nekim objasnjenjem koje je na razini neandertalca uputila sam rijec zamisli rijec koja oznacava covjeka ogranicene inteligencije....rijec koja ni po cemu ne predstavlja toliku uvredu....i na kraju
strah i prezir u 4 zida
onaj osjecaj kad znas da vise nista nije kako treba....onaj osjecaj kad legnes kraj covjeka kojeg ne volis i razmisljas zar je to zivot....onaj osjecaj kad zelis iz koze izaci i pobjeci cim dalje....onaj osjecaj kad cujes "vjencanje" dobijes nagon za povracanje....onaj osjecaj kad ljubav preraste u prezir....onaj osjecaj kad na sutra gledas s grcem u zelucu....jednostavno onaj osjecaj...
I TAKO DALJE
ne, ne mogu vise razmisljati o nicemu a pogotovo ne o nama...vrti mi se pjesma lennya kravitza "fly away"...stvarno bi volila pobjeci iz ove nocne more, ali nesto me i dalje drzi u njoj...pita me da li ga volim...sutim, trazim rijeci da ublazim istinu, znam da istinu osjeca duboko u sebi, ali rijeci su nesto cime ce zataskati gorak osjecaj bolne istine...zeli me samo za sebe i nikoga vise, zeli svaku moju minutu samo za sebe...gusi me, stvarno me gusi, i onda kad napokon i imam to vrijeme da mu dam ja ne zelim, nemam osjecaja za to...objasnila sam mu da ne zelim nista vise od ovoga sta je trenutno ali on to ne shvaca...zeli jos, a ja sve manje imam da dam....ah ta ljubav....i onda dolazim doma, kasnim, penjem se stepenicama i samo razmisljam nemoj da imam opet neko iznenadjenje i guess what, iznenadjenje stoji tocno iza ulaznih vrata....moj dragi na koljenima, s prstenom, i nadom u ocima...aaaaa zelim pobjeci....zelim nestati...I wanna fly away...zasto, zasto, zasto???? objasnjavam mu da mozda nije pravo vrijeme za takve korake, priblizavam se ulaznim ili moza u ovom slucaju izlaznim vratima okrecem se i odlazim iz stana, treba mi zraka...zar me ne cuje neeeee cujeee kad sam mu rekla da mi je i ovo sad vec previse...ali ne prsten, koljena, i onaj izraz na faci koji govori nada, nada da cu biti njegova zauvijek...ne mogu to vise, ali i dalje sam tu...znam da mucim i sebe i njega, znam da nije uredu, ali ova kukuljica neke sigurnosti, navike ili cega vec i dalje me obavija i iako me sve vise gusi dajem joj tu slobodu....kako da shvati da nije ovo ono sto treba...
Idemo ispocetka stoti dio
bye byee..
OK, shvatila sam, napravila sam glupost, nakon 10 godina veze i skoro podjednako godina zajednickog zivota ja sam napravila "to", naravno da necu to reci punim imenom...jer prevara se dogadja drugima, ne meni, ne nama...samo drugima, ali nazalost povratak u realnost mi govori suprotno. Da, imala sam drugoga, jedan dan i jednu noc...osjecaj je bio cudan, pun pomijesanih osjecaja krivnje i adrenalina....dogodilo mi se nesto novo i sad se jedem zbog toga...ali i ne toliko moram priznati, jer da sam zadovoljna u postojecoj vezi to nikad ni ne bi napravila...previse je toga...ruzne rijeci, psovke, tjeranja, loseg sexa i jos mnogo toga...sigurno se postavlja pitanje zasto ste onda skupa, zasto ga nisi ostavila i onda trazila drugoga....hm...razlog je cudan, ali postoji neka nit za koju se drzim i koja odrzava tu vezu punu uspona i padova....OK priznala sam mu sve, to me ne cini manje gresnicom, ali sam makar priznala...ali opet, postavljam si temeljno pitanje...a gdje je ljubav??? stvarno ne znam da li je tu medju nama ili je davno napustila nasu cahuru sigurnosti u koju smo se zacahurili...da li je ona nit za koju se drzim zapravo navika???ne znam, samo znam jedno trebam zraka, ne mogu vise dijeliti svaki trenutak s njim, ne mogu planirati vikende ni daleka putovanja, ne mogu, ne mogu, ne mogu...volim upoznavat nove ljude, svidja mi se kad mi drugi poklanjaju paznju, zelim leptirice u trbuhu...stvarno ih zelim, ali mislim da cu za njih morati potraziti neku novu cahuru...the love is gonne...ali kako se odseliti, kako podijeliti kako gibonni kaze kome noc a kome dan...ah zasto sve mora biti tako komplicirano!!! Toliko sam ga volila, a toliko me je povrijedio, onda ja njega, onda on mene i tako u krug...sad shvaca da je kraj i ekstremno se trudi, ali taj trud nikako da dodje do mene, ne osjecam ga u dusi, samo mi je zao.....
