grčka mitologija-društvena znanost
07.10.2007., nedjelja
Grčka Mitologija
|
Grčka mitologija sastoji se od legendi (mitova) o bogovima i herojima, a korijen joj je, naravno, u vjerovanju starih Grka. Grčki bogovi izgledali su kao ljudi, imali vrline i mane kao ljudi, razlikovali su se po tome što su bili besmrtni, više-manje neranjivi te sposobni postati nevidljivi i putovati brzinom svjetlosti, a živjeli su na Olimpu.Osim navedenih pisaca, izvor su bila i djela drugih tragičara, pjesnika, filozofa i pisaca. Homer: Ilijada i Odiseja Osim dvaju najpoznatijih antičkih epova, postojali su i drugi epski ciklusi i manji epovi iz kojih se može doznati više o grčkoj mitologiji. Osim epova, u to ulaze i pjesme te druge lirske vrste poput Homerskih himni. U Ilijadi Homer govori o Trojanskome ratu i brojnim grčkim junacima, ali i o olimpskim bogovima. U Odiseji je težište na junaku Odiseju, ali se pojavljuju i bogovi, ali još više razna mitološka bića koja su dodatan začin u grčkoj mitologiji. Homerske himne spjevane su u čast zasebnim božanstvima te iz njih doznajemo više o pojedinim atributima i događajima iz života pojedinih slavljenih bogova. Heziod: Teogonija i Poslovi i dani Heziodova je Teogonija, zajedno s dijelom Poslova i dana doista kronološki pregled od postanka svemira do piščeva vremena. Pisac opisuje stvaranje svemira, prvih primordijalnih božanstava, njihova rodoslovlja, ljubavi i sukobe. Njegova su djela vrijedan spomenik i izvor za proučavanje grčke mitologije.Sofoklo, Eshil i Euripid te Aristofan Djela triju najpoznatijih antičkih tragičara donose razne inačice mitova te su također vrijedan izvor, kako sačuvana djela, tako i fragmenti. Njima uz bok stoji i komediograf Aristofan koji donosi neke događaje, ali su za proučavanje grčke mitologije tragedije ipak važnije. Ovidije: Metamorfoze, Vergilije: Eneida Rimski pisac Ovidije u svojim Metamorfozama donosi brojne crtice iz grčke mitologije te u tom djelu obuhvaća sve bitno za nju. Bogovi imaju rimska imena, ali je sama mitologija grčka. Isto vrijedi i za Eneidu koja donosi brojne crtice iz grčke mitologije, tako da junak Eneja postaje i rimskim nacionalnim junakom, bez obzira na to što je Grk.Godine 1871. Edward Burnett Tylor objavio je svoje djelo Primitivna kultura u kojoj se koristio metodom komparacije i pokušao objasniti porijeklo i evoluciju religije. Max Müller učinio je to isto na području mitova te se stoga smatra osnivačem komparativne mitologije svojim istoimenim djelom. Mitom su se bavili i psiholozi poput Sigmunda Freuda i Carla Junga. Károly Kerényi iznosi da je mitologija, odnosno - mitologem - priča koja je dobro poznata i ispričana o bogovima i junacima, ali ju je već postalo nemoguće nanovo oblikovati i mijenjati. Poslije se i Kerény priklonio nekim Jungovim zaključcima. Postoje brojne teorije o izvornom porijeklu mitova, a s time i same grčke mitologije. Prema skripturalnoj teoriji, sve su mitološke legende izvedene iz različitih pričanja religijskih tekstova. Prema povijesnoj teoriji, sve su osobe u mitologiji nekoć bile ljudska bića, a legende i fantastična obilježja dodaci su kasnijeg vremena. Primjerice, priča o Eolu izvedena je iz priče o vladaru na nekom otoku u Tirenskome moru. Alegorijska teorija govori da su svi mitovi simbolički i da je svaka priča zapravo alegorija. Fizikalna teorija govori da su elementi - zrak, vatra, voda i zemlja - bili predmet vjerskog štovanja i obožavanja, a božanstva su rođena kao personifikacija tih elemenata. Max Müller povezivao je većinu europskih mitologija s arijskom mitologijom koju je smatrao izvornom. 1891. rekao je da je najvažnije otkriće 19. stoljeća ova jednostavna jednakost: sanskrtski Dyauš pít = grčki Zeus = rimski Jupiter = staronordijski Tyr. Podršku toj teoriji daje i etimologija, posebice indoeuropeistika. Naime, Zeusovo grčko ime povezano je s ie. korijenom *dey- = svijetliti, odnosno *dyws = danje nebo. U nominativu je njegov oblik –µÍ Ŕ±ÄµÁ, a u genitivu se Zeús mijenja u ”ąĚÂ. To možemo povezati s glavnim bogom Indoeuropljana - *dyws ph2tr = božanski otac. Usp. u sanskrtu dyauš pít. Iz istog korijena dolazi i lat. ime Zeusova pandana u rimskoj mitologiji, Jupitera: Iupiter, Iovis < stlat. Diovis, od genitiva u ie. - *dyeu-ph2tr. Na rimsku je mitologiju jako utjecala grčka i etruščanska mitologija. Arheologija i mitografija otkrili su pak druge stvari. Grci su bili inspirirani nekim civilizacijama u Maloj Aziji i na Bliskom Istoku. Primjerice, Adonis je pandan bliskoistočnog "umirućeg boga", a Afroditin je pandan anatolijske Kibele. Primordijali [uredi] Eros, 5. stoljeće p.n.e. Nikta, pariški psaltir iz 10. stoljećaKaos je ništavilo iz kojeg prva bića dolaze u postojanje te se ta prva bića opisuju kao Kaosova djeca. Ona su: Ereb - vječna tama, nastaje iz Kaosa Nikta – tamna noć (prema drugim izvorima nastala je iz spajanja Kaosa s Erebom) Eter - vječno svjetlo (prema drugim izvorima čisti zrak gornjeg neba koji dišu bogovi) Hemera - svijetli dan; kći Ereba i Nikte Eros - spajatelj, prema Heziodu je on prvi koji je nastao jer je morala postajati moć, snaga koja će garantirati spajanje svemira. Bog odgovoran za požudu, ljubav i seks, također je štovan kao očinsko božanstvo. Jedan od koncepata Erosa u grčkoj misli jest taj da je Eros prastaro božanstvo koje utjelovljuje ne samo snagu erotske ljubavi nego također i kreativni poriv uvijek stvarajuće prirode, prvorođeno svjetlo koje je došlo u postojanje i uređenje svih stvari u svemiru. U eluzijanskim misterijama slavljen je kao Protagonus – prvorođeni. Geja – zemlja, nastala iz Kaosa. Geja je po nekim tumačenjima Majka (božica) Zemlje - kasniji oblik praindoeuropske Velike Majke koja potječe iz razdoblja neolitika. Tartar – istodobno i božanstvo i mjesto u podzemlju (još dublje od Hada). U drevnim orfičkim misterijama Tartar je također i neograničena prvopostojeća "stvar" iz koje nastaju svjetlost i svemir Uran - zvjezdano nebo, rođen od Geje bez začeća Pont - more Prema orfičkim misterijama iz Kaosa prvo proizlazi Nikta. |
Uvod u Mitologiju
|
Mitologija je nauka koja proučava priče fantastičnog sadržaja u kojima su junaci bogovi, polubogovi, heroji i slično. Te priče bilježi mit, legenda, tradicija, usmena predaja i drugo.Mitovi su slikovite predaje o prirodi, historiji, sudbini svijeta, bogovima i čovjeku. Mnogi teoretičari definišu mitove kao 'pripovijesti o bogovima', ali svi mitovi ne govore o bogovima. Mitovi su prošireni u svim krajevima svijeta i nose karakteristike krajeva u kojima se javljaju. Oni veličaju junaštva i druge karakteristike, ali nose i poruke. Najveći broj mitova govori o postanku svijeta, što ih dovodi u vezu s religijskim tumačenjem starih civilizacija. Najpoznatiji su mitovi o Olimpskim bogovima.Povezani su sa vjerom starih Grka i Rimljana, koja je nikla iz nemoći i neznanja. Svijet pred kojim su stajali bio im je nerazumljiv, pa su ,npr. prirodne sile shvaćali kao velike i okrutne nemani. Vjerovali su u nemani koje su nikle iz haosa i bezdana bez granica. Ti stari bogovi bili su Zemlja i Podzemlje, Nebo, More, Gorje: oni su rodili divove: Titane, Kiklope, Gigante i druge, koji su se medjusobno okrutno borili za vlast. Iz njihovih ispričanih života su nastajali mitovi. Mašta starih Grka svojim bogovima daje ljudski lik i tako naseljava prirodu mnogobrojnim mitskim bićima. Ona na različite načine utječu na ljude, njihov život i sudbinu, istih su svojstava kao i ljudi- ali su besmrtni. |
