četvrtak, 27.08.2009.

Bez tebe

I bez tebe dan nekako prođe,
a rekao si da neću znati sama.
Tek mi ponekad misao dođe,
razmišljam onda opet o nama...
Zbrajam greške, i moje i tvoje,
i sve mi se nekako velike čine.
Još mi se ruke tuđih boje,
još najbolje čujem samo tišine.
Jutrom kad se budim otvorim oči
i pozdravim neka nova vremena.
Ne čekam više hoćeš li doći,
ne brojim dane otkad te nema.
Brojim samo te male sitnice
što donose sreću, a ne bol.
Što tjeraju osmjeh na moje lice
i mogu ti reći; ima ih sto!
Veselim se suncu, lijepome danu,
kavi što sada sama ju pijem.
Pronalazim sreću u praznom stanu,
i tugi se sada čak nasmijem!
Osjećam da sam sada jača
kad više ne možeš na mene biti ljut,
kad više nema mojega plača
i tvojeg ''zbogom i sretan put''.
Hrabro sada u život koračam,
spremna sam opet izdržati sve.
Više me ne boli ni to što shvaćam
kolike si samo mi zgazio sne.
I ne brini kako sam, da li ja mogu
podnijeti život u kojem te nema.
Polako krećem, nogu pred nogu,
ne živim više od uspomena.
Nisam bacila sve tvoje stvari,
ni o tebi rekla ružne riječi.
Još čuvam onaj kofer stari
pun obećanja o lažnoj sreći.
Svake se večeri potiho molim
da On ti pruži svu sreću svijeta,
a meni snagu da sve prebolim
i svakome neka sretnija ljeta.
Neće mi suza krenut' niz lice
ako te vidim kraj neke druge.
Pruži joj radost i kroz sitnice,
čuvaj je uvijek bola i tuge.
Ne daj joj nikad da sama plače,
nemoj da i ona uzalud voli.
Voli ju više, voli ju jače!
Ne kao mene, to jako boli !!!