subota, 25.08.2007.

...to si ti učinio meni...

Samo uđi...
Zastani...i gledaj me...
Ništa me u tom trenutku ne može
obuzeti više od ljubavi koja titra u meni...
Pitam se,kako te voljeti više
kad te ne mogu voljeti više no što te volim...
Nad tisućama misli upućenih tebi
izdiže se samo jedna:ta koliko mi značiš.
Ta,koliko moj život nije isti otkad te znam.
Sve su moje smjernice pored ceste kojima sam kročila
promjenile putanju.
Ne naglo.
Ne ludo i bezobzirno.
Ne nepromišljeno.
Razmišljanjem i shvaćanjem što si donio,
što si napravio svojom pojavom,mislima i samim onim što jesi...
Nisam te odmah shvaćala
ne zato što nisam znala,
nego što nisam htjela...
Bojala sam se,bilo me strah promjena...
Kao kad ideš skočiti s broda na kopno
znaš da moraš,ali postoji strah...
Čekaš da te na kopnu dočeka netko i pruži ti ruku da ti bude lakše
ne shvaćajući kako je bolje skočiti sam i prebroditi strah..
.. i poslije toga shvatiti da si jak,
da možeš sam...i ponosiš se tim....
To si ti učinio meni.
Ti nisi moje kopno koje me dočekalo dokazujući kako si tu.
Ti si bio moj brod koji me doveo do činjenice da sama skočim
hrabreći me da to mogu,da sam jaka...
I da,pustio si me...i ja sam skočila.
Okrenula sam se.
Ponosno te pogledala.Prebrodila sam to,a ti...bio si moja pobjeda.
Shvatila sam da nije važno što se medalja vidi nego što ona znači...
Sada znam da imam snage za mnogo veće skokove...
...znam da ih sad ne mogu ostvariti ali ne odustajem,naprotiv,
tako sam žedna tog cilja.
Hvala što postojiš
što si svojom postojanjem promijenio moj život...