Ljubav života

„Noćas, u 3:50, u teškoj saobraćajnoj nesreći na autocesti A1, kod čvorišta ... poginula je M.V. (41), a njena kćer A.V. (18), hitno je prevezena u bolnicu ... gdje se liječnici bore za njen život“.

Odloživši novine na stol, Marko je pripalio cigaretu i ostao nepomično sjediti zureći u jednu točku. Nakon prvog dima ugasio je cigaretu i zabio je glavu u dlanove . Pred očima mu je iskrsla Marija, nikada prežaljena, davno izgubljena... M.V (41) – ne to nije ona, nemoguće. Takve inicijale sigurno ima tisuću žena u Hrvatskoj, tisuću... Ali, A.V (18), ti inicijali i godine, skupa s majčinim – ne ne može biti! To ne može biti Marija!
-Antonija, nazovi mi Borka u MUP i traži sve podatke o jutrošnjoj nesreći na autocesti – sve!
Pripalio je cigaretu, zatvorio oči i prisjećao se... Upoznavanja s njom, lude zaljubljenosti, nezaboravnih trenutaka, naglog prekida s njim, nikada razjašnjenog... Kada ga je Marija ostavila, obećao je sebi da će se njihovi životi ponovno naći na istoj liniji, da će ponovno ... biti njen, ona njegova, da će se vrijeme samo nastaviti tamo gdje je stalo. Ali nije. Nije je više nikada vidio, život je krenuo drugim smjerom. Duge dane kratio je poslom, pa sa sve više posla. Sticao je i sticao. Nije mu bilo bitno. Posao ga je ispunjavao, stvari su se nizale tako da su njemu išle u korist. Tu i tamo sjetio bi se Marije i pitao bi se što je s njom. Ponekad bi dolazio u iskušenje da joj se javi, da je samo čuje, ali, svaki puta bi ga nešto zaustavilo u toj namjeri – tko zna koji je bio razlog što ga je ostavila i tko zna da li ga se uopće sjeća. Kada je jednom čuo da se Marija udala i da je dobila kćer, izbrisao ju je potpuno iz svojih misli i srca, iz svog bića – mislio je...
-Šefe, javili su iz MUP-a da je poginula Marija Vidrić...
Marko nije više ništa čuo, nije vidio, nije osjećao... Znao je da je upravo ovog trenutka po drugi puta umro. Po drugi puta je izgubio Mariju, po drugi puta je izgubio sebe, izgubio je sve. I onu zadnju nadu, da će opet biti s Marijom sretan. Pred očima mu je iskrsnulo njeno lijepo lice, nasmijano, mlado – jer jedino takvu je pamtio, i volio. Suze su mu kliznule niz lice, u glavi su se redale slike, u sekundi se odvrtio film dugačak osamnaest godina – u jedno je bio sasvim siguran – Marija ga je voljela! Postojao je gadan razlog zbog kojeg je prekinula s njim a on se, idiot, nikada nije usudio raščistiti stvari s njom! Naglo je ustao iz fotelje, zgrabio ključeve auta i izjurio van.
-Šefe, gdje ćete?, čuo je tajničin glas za sobom.
-U bolnicu! Danas sam dobio kćer!
Sumanuto jureći prema bolnici, nije primijetio da je projurio kroz crveno i ...tras! Podletio je pod šleper i poginuo. U istom trenutku, liječnici su ustanovili smrt i Ani, djevojci koja je za osamnaesti rođendan saznala tko joj je otac.

Autor: Tarampana