|
Kad već pišem, odlučila sam se pisati nešto što bi bilo edukativno.
Dakle tema nam je školski primjer depresije.
Opsesivno kompulzivni poremećaj.
Kod mene se manifestirao u obliku- Šta ću obući?
To nije tinejdžersko spremanje za grad, pa kao isprobaš sto kombinacija i zaključiš da nemaš šta za obući.
Ovo je patologija. Počinje sa depresijom.
Sjećam se jednog događaja iz 2004- e.
Oprala sam na ruke dvije veste i stavila ih sušiti.
U Zagreb su došli roditelji i sestra da idemo na Velesajam i poslije na ručak.
Jedino na što sam mogla misliti je kako će se veste osušiti.
Hoće li se rastegnuti? Jesam li ih dobro oprala? Šta me čeka, ljudi moji, kad se vratim kući.
Sad vas ubrzavam u vrijeme 2012- e godine.
Radim u knjižnici u jednom selu nedaleko Siska.
Tijekom tog perioda sam živjela kod roditelja kratko i sama.
Majka koja zna za moju kompulziju mi priprema navečer odjeću za sutra.
Krasnu kombinaciju.
Sivu dolčevitu, vestu bez rukava i krasan sivi nakit.
Ali ja po noći ne spavam jer:
NE ZNAM ŠTA ĆU OBUĆI!
Ujutro preumorna od nespavanja odlazim na posao.
Potom živim u podstanarskom stanu u svom kvartu. I dalje radim, ali mi nije sve posloženo u ormaru kako treba.
Ne znam kako ću se obući.
Zovem sestru. Organiziranu i urednu osobu do krajnjih granica i molim da mi posloži.
Ona dođe, sve izvadi iz ormara i složi.
Kad je otišla zaključujem da nije napravila ništa. Moj pokušaj je propao.
Nakon nekog vremena, odlučujem da neću odustati.
Bivši momak, vojnik. Kod njega se zna šta je red. Kad kosi travu, čupa joj dušu.
Živjeli smo godinu i pol zajedno sredinom 2000 ih. Uredan do besprijekornosti.
Zovem ga da mi pomogne.
Dolazi i napravi istu stvar kao i sestra, sve izvadi i poslaže.
Odlazi. Nije napravio ništa.
Prelazimo u 2013.- u.
Sad već živim u drugom podstanarskom stanu u kvartu Zeleni brijeg.
Upoznajem u međuvremenu na nekoj djevojačkoj večeri Sanju Gnjatović, svoju buduću prijateljicu.
Radi u St. Oliveru. Ima brdo robe koje mora poslagati svaki dan u skladište.
Primjećujem u posjetu k njoj da je savršeno uredan njen dom.
Pozivam ju k sebi. Kažem samo da imam problem.
Sanja je onako umjetnički, alternativni tip osobe po oblačenju, muzici i hobijima.
Sjedimo uz kavu i ja joj govorim da imam problem i da mi treba posložiti ormar.
Ona kaže: Mene bi čudilo da ti nemaš takav problem. Da je neki prizeman.
Srediti ćemo to.
Ja govorim: Moramo krenuti odmah, trebat će par dana.
Ona kaže za pol sata ćemo to riješiti.
Tako i bi. Za pol sata je sve izvadila i uredila.
Ključ je u sljedećem: Mene bi čudilo da ti nemaš takav problem.
Ta rečenica je počistila svu moju kompulziju.
Uputila mi je poruku: Ti si posebna! Ti si na svoju ruku!
Od tada do sada, dakle od 2013.- e do 2023. nakon deset godina mučenja, ja sam slobodna.
2016.- e smo se muž i ja preselili u Zagreb.
Od tada sam dio odjeće podijelila sestrični, susjedama, prijateljicama.
Predivne haljine, bluze, veste.
Težina mi je porasla uslijed inekcija koje primam svaki mjesec.
Da bi se vratila na staru težinu potrebno mi je bar dvije godine.
Sve što ne nosim, razdijelila sam.
Dva ormara sam odnijela u podrum.
Ostavila sam jedan sebi i jedan mužu.
Kad otvorim ormar, toliko je malo stvari u njemu, par odjevnih kombinacija, da uvijek znam šta ću obući.
Višegodišnje mučenje opsesivno kompulzivnim poremećajem je riješila Sanja Gnjatović rečenicom koja je bila ključ.
"Mene bi čudilo da ti nemaš takav problem."
Danas kad sam nervozna zbog pms- a
ili iz nekog razloga samo otvorim ormar i smiri me kao sedativ.
Mogu se obući.
Čistite si ljudi bespotrebno. Lakše se diše. Oznake: depresija
|
