|
Marija, život je košnica vode.
Izblijeđeni med koji teče ka kraju.
Iskapljena, čarobna čaša iz kojih smo pili trenutke.
Postaviš li stol, stoljeća koja su čekala na gozbu, brzo će ga pozobati.
Rat začađaviti bijele oprave netom vjenčanih.
Njihove sreće, plitke i male, preliti će huda voda.
I svi će pitati: Otkud ovo i zašto?
Tvoja vjenčana oprava je u njegovoj radnoj sobi na kraju svijeta.
Ali voda zna da mora uzeti tijela.
Voda zna da je čovještvo mijena i buka.
Ona će nas prekriti tražeći nove ljude da ih napaja i žedni. I nikad se neće zasititi.
U njenoj košnici je nemir. I ona se mora kretati.
Dok se tako kreće, pomišljam,
koliko je mala mogućnost da ću te sresti, Marija
i iz zvijezda poezije izvajati u prijateljicu.
Voda je to. Oznake: poezija
|
