Livia Less

četvrtak, 25.10.2018.

Tehnika nule



Ne treba mi ništa,
jer ja sam u ničemu
ništa.
Ni bolji, ni gori,
ni gore, ni dole.
Ni pad, ni rast.
Ja za ničim ne žudim,
i ničemu se ne nadam,
ja ništa podrazumijevam,
i ništa jesam.
Jer nisam se još rodio.
I u ništa umirem.
Ništa me čeka,
ništa me davno ostavilo.
Ja sam ništunac.
I nula ponosna.
Ni jedan, ni pet, ni tri
meni ne treba.
I ništa me ne sprečava da sažmem sve brojke
u uskličnik kojim završavam tehniku nule.

25.10.2018. u 00:39 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 24.10.2018.

Sadašnji trenutak i ja

Da se mogu promotriti objektivno i bez iluzija, ne znam što bi u sebi vidjela. Navika da si prigovaram, unutarnji glas koji me kori postaje sam po sebi mana. Nije to općenito nisko samopouzdanje, pa da se može ublažiti tepajući si kovanice i slogane new age filozofija, mada načelno nemam ništa protiv njih i mislim da su itekako korisne. Utoliko što tješe, a utjeha je potrebna svima i svugdje. Čovjek koji zna tješiti, mudar je čovjek. Međutim, mnogi takvi tješe da bi sebe utješili, da bi sebi dokazali da su dobro koliko bi trebao biti dobro onaj kojeg tješe. Pozicija tješitelja je zamorna, iscrpljujuća i potpuno beskorisna ukoliko ne postoje neke urođene snage u biću prema radosti. Ako je hormonski status onoga koji je u poziciji tješitelja u savršenom redu, on može biti u toj poziciji dok ne iscrpi snage. Obnova, punjenje baterija, priroda, sport, prehrana, uživanje u seksualnosti, sve što uopće može osnažiti pojedinku traje dokle postoji volja koja je uvjetovana jedino i isključivo povoljnim okolnostima. Tako ja mislim, takvo je moje iskustvo. Ne tvrdim da je ispravno, niti da se neće promijeniti tijekom vremena.
A sada se vratimo na objektivnu introspekciju koja nije moguća. Sama mogućnost da se osmotrimo bez zablude pada u vodu u prvom pokušaju, time i svi napori new age filozofija. Ako odvojim svijest od sebe, pa se promatram odvojenom sviješću, neizbježno više nisam u realitetu. Iako to svi žele danas postići. Biti u sadašnjem trenutku. Tako nešto nije moguće zbog još jedne bitne činjenice. Sadašnji trenutak ne postoji. Postoji tek prizma kroz koju gledamo u budućnost ili se osvrćemo u prošlost. Sadašnji trenutak ne postoji jer vrijeme ne postoji. Tek opstojanje čovjeka, rađanje, reprodukcija, bolest, starenje i smrt.
Zato i ne treba posezati za sadašnjim trenutkom, iako zvuči utješno. Iako će mnogima pomoći. U međuvremenu se pitanja osamljenosti, otuđenosti, robotizacije ljudske svijesti, nasilja i gladi neće rješavati. Dok jedni meditiraju, drugi ginu. Tako je oduvijek bilo. Zvalo se meditiranje ambrozijanskim plandovanjem ili sjedenjem u lotus položaju u potrazi za spokojem.
Pitanja o tome tko sam, kuda idem i što želim, stara su. Trebala bi biti povlaštena pitanja za mlade naraštaje. Kada tako ogromna masa kronološki zrelih ljudi podjetinji, imamo ovo što danas imamo. Nisam tome protivnik, jedan sam od onih koji meditira, ne tražeći većeg smisla osim vlastite dobrobiti u vidu mira i spokoja. No, ne priječi me da si postavim pitanje na koje ne želim čuti odgovor. Što bi bilo kada bi se mogli osmotriti bez iluzija. Koliko bi bili sretniji, ili je potraga za srećom sažeta u putu, a ako je tako, sadašnji trenutak nije moguć jer je suština u potrazi. Danas tako mislim, sutra ću možda posve drugačije, kopajući rudnik Sadašnjeg trenutka vidim budućnost, i prošlost koja se mijenja svake sekunde. Kipling je pjevao: Ako možeš... Svi ljudi bi trebali napamet znati njegovu pjesmu uz učenje abecede.

24.10.2018. u 23:07 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 04.10.2018.

Zmajevi lete

I gleda u njih moje čedo. Veseli se moje biće,
moj sin i ja snivamo krotak podnevni san. On ima madež na obrazu.
Kažem mu: Za tebe sam svemir preorala bosonogim, motikastim mislima,
nisam noću nisam ni dan ni sat
predala javi,
a ona ti je maternicu dala.
Reče mi:
Majko, pogledaj zmajeve u nebu,
puštaju ih u suton
i sklopi oči
kao da me sanja
ne znajući
otkud ova žena kraj njegova tobogana.

04.10.2018. u 23:51 • 2 KomentaraPrint#

Monotonija

Dobro veče, bložice i bloževi!

Nadam se da ne gledate vijesti. Ja ih više ne gledam.
Monotonija
Uveče ili predveče, u suton, ljudi često zapadnu u melanholiju, nostalgiju, monotoniju, osobito oni koji još nemaju obitelj, razdvojeni su od obitelji, u lošim odnosima su sa vlastitom obitelji.
Oni koji imaju osjećaj da nemaju prijatelje, da su izdani, koji se osjećaju razočarano.
U raznim periodima života svatko se može tako osjećati.
Oni koji nemaju posao, dobili su otkaz na poslu, imaju osjećaj da nikad neće pronaći posao, ili da posao dobije uvijek netko drugi, iako su oni ti koji su zaslužili svojom marljivošću i trudom tijekom školovanja da ga dobiju.
Ljudi koji su u ratu izgubili najdraže. Ljudi koji nemaju djecu, ljudi koji imaju djecu s kojom nisu zadovoljni.
Ukratko, svi mogu osjećati u suton melankoliju. Bezbroj je razloga za tugu u suton. I bezbroj razloga za radost. Mogu ih nabrajati. Predugo za jedan post. Zato ćete vi pronaći svak za sebe razlog za radost.

Idemo polagano. Zatvorite oči i utonite u sanjarije. Na svaku lošu misao koja vam padne na pamet nađite protumisao, protutežu. Ako zamislimo svaku misao kao tezu, ili odsječak teze, nađimo joj protutezu.

Idemo još polaganije. Sjetimo se mirisa prvog kolača. Omirišimo ga. Mmmmm.... Kako topla, fina gibanica. Ili doručka. Kruh udrobljen u mlijeko s malo kave. Razblažena bijela kava. Banane i jabuke s keksima Petit B. Piškote s mlijekom. Kakao. Pašteta i kruh. Kuhano jaje. Pečena jaja. Sir s vrhnjem. Suhi sir. Panceta. Šunka.

Sad ste već ogladnili. Jeste li gladni? Imate li štogod za prigristi.
Sigurno imate bar jednu jabuku, ili koji kreker. Recimo Vic. Imate li tijesta, špageta, rezanaca? Neki vrag morate imati u kuhinji.

Teza jest da imamo nešto ili nemamo ništa.
Teza jest da smo gladni ili nismo gladni.

Kako je s toplinom. Vruće vam je, hladno, zagušljivo. Prostor u kojem boravimo mora biti topao. Tu su važni i mirisi. Nema ljepšeg od osjećaja blaženosti u čistim i izvjetrenim prostorima. Otvorite prozor. Kakav je pogled. Nema pogleda. Svatko ima pogled. Horizont ispred sebe.

Teza jest da je čisto, mirisno i izvjetreno.

I sad me pitate: A što sa ljubavi? Kako što, odgovaram vam. Ljubav se događa polagano. Ona se kuša oprezno. Ona se srče s kakaom.
Ne može se u nju uskočiti, kao u vir. Ljubav nije hir. Divna je pjesma Josipe Lisac: Hir, hir, hir!

Vratimo se monotonom. Svaki život je monoton. Inače bi upadao u ekstreme. Ljudi skloni ekstremima poput mene, nisu nikad zadovoljni. U nekoj mjeri svatko je sklon ekstremu. Ovisno o mjestu, vremenu i prostoru i kronologiji u svojim mislima.

Svaki čovjek kronološki reda misli u glavi, prevrće događaje. A dobro je ne misliti. I još bolje misliti. Mrdati iz monotonije. Bojiti svoju bolju stranu osobnosti i surađivati sa ne lošijom nego slabijom.

Šta je pjesnik htio reći ovim postom. Apsolutno ništa. Potreba da se piše, zapisuje, bilježi nema mnogo veze sa određenom idejom. Vi sami sebi osmislite koji dio će vas dotaknuti, koji će biti nepotreban, koji smiješan, koji nebulozan. Meni je bitno da sam pisala i da bar jedna osoba pročita. A ako nema ni te jedne, opet dobro. Bloževi i bložice, držite u rukama dijamant u noktu. Čovjek je dijamantan, zlatan, kamen i pun praha. Razgorite vatru, ložite se na riječi i pišite.
A tako ću i ja. Bez smisla i smisleno. Kako mi dođe. U pisanju proze, postova koji nisu poezija, apsolutni sam početnik. Kao dijete pred abecedom. A, C, G, F
A- dur, C- dur, G- dur, F- dur
B- mol, bez D- mola
do, re, mi, fa, so, la, ti, do.... I violinski ključ. Da mi je svirati klavir, a ne ići na solfegio, ili gitaru, a bez žica, udarati u bubanj, udaraljkama popločiti monotoniju dok ne pocrveni, postane narančasta, kao vatra. Pišite!

04.10.2018. u 19:36 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 03.10.2018.

Meditacijom po blogu

Dobro jutro, bloževi i bložice!

Osvanuo je još jedan dan Gospodnji. Ali on može biti i vaš. Može biti zajednički kao što zajedno djelimo prostor bloga hr. Riječ zajedno asocira na Hdz. Kakva glupost. Ako kažem možemo biti braća i sestre po blogu, znači li to da braća asocira na bratstvo i jedinstvo, pa dalje na Staljina. Naravno da ne. Osobito ne mladom čovjeku, a svak tko piše je mlad. Naime, stari ljudi nemaju potrebu za dokazivanjem svoje mudrosti, a mi, mladi još uvijek otvaramo vrata, izlazimo u svoju noć, ili kao ja danas, ulazim u susret novom danu. Napisati post, to nipošto nije lako. I u toj nepodnošljivoj lakoći, krenimo.

Sve što čovjek piše, vezano je za politiku. Kakva glupost.
Sve što čovjek piše, vezano je za osobni život. Ni to nije točno.
Čovjek opisuje vlastite misli. Ako ih ima. Ako ih nema, blažen je.
Koliko je tu istine, pitam se.

Meditacijom postižemo stanje bez misli. Onda idemo. Idemo meditirati po blogu.
Opustimo vrat, kičmu, zglobove nogu, prste. Ajmo ponovo.
Dakle, ti koji čitaš, opusti se, ovdje se nemaš čega bojati. Riječi ne grizu, bar ne moje. A nadam se da neće ni vaše. Uđimo u carstvo lijepih i blagogoljivih riječi. Ne treba nam poezija, ni politika.
Idemo ispočetka. Opustimo se. Tako je ugodno ne misliti o ničemu. Biti opijen ništavnošću briga. Jučer nije važno. Sutra nije važno. Danas je važan dan. Koračajte sa mnom. Naš tihi marš do rudnika u kojem stanuju ugodne misli, ili misli kojih ni nema. Idemo kopati.

Pitanje

Meditacija po blogu? Kako je to moguće?
Moguće je, zbori vrli Rilke. Ali što će nama on, mi smo jedni drugima suvremenici. Suvremenici, tako pretegnuta riječ značajem.

Bloževi i bložice, mladi i stari, sretni i nesretni, lijepi i nelijepi. Nitko se nije rodio ružan, niti umro ružan. Ljudi su se godinama šminkali lijepim riječima. Postali su glumci. I neka im je. Mi ćemo biti rudari.
I pritom ćemo biti iskreni i priznati si da nam je prošlost važna i da ne možemo živjeti sadašnji trenutak bez nje. Pa ćemo si priznati da nam je i budućnost važna i da se nadamo, kao nitko nikad, uvijek to tako biva, da će se desiti čudo. Tada će se desiti čudo i naći ćemo u sebi najljepše moguće riječi za koje nismo ni sanjali da postoje. Meditirati ćemo ispočetka. Svaki dan ispočetka. A sada. Sada se zbilja opustite. Bez zafrkancije. I čujte moje pitanje;

Nije li život lijep? Danijel Dragojević nam je darovao jednu dijamantnu rečenicu. Parafrazirati ću je: pogledaj u ljepotu razočaranih ljudi oko sebe

Iskopali smo dijamant, a nije nam puno trebalo. Sad se stvarno opustite i pogledajte u ljepotu života koji će tek nastati. Dovoljno da budemo ponosni. Što smo mi bili prije njih, i kopali za njih dijamante. U temperaturi ili vrućici. Kroz trčanje, spori hod ili zurenje u slovo.

Dan smo, bloževi i bložice, sami sebi dali u ruke, utisnuli u dlanove da ga dalje dijelimo. Svoj dijamant, svoju meditaciju.

03.10.2018. u 09:40 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 24.09.2018.

Melem po blogu

Dobro jutro, bloževi i bložice!

Jutros je kišno, pomalo prohladno i potpuno ugodno. Zadnja tri ljeta sam si rekla da ću cijeniti svaku kišu i dašak hladnoće, mada ljeto i nije bilo prevruće. Tako i jutros kišu dočekujem sa zahvalnošću.

Tri lijepe stvari su mi pale na pamet. Prva je kako su ljudi u Hrvatskoj, unatoč i usprkos svemu jako humani. Zašto? To vam neću razlagati, sami nađite svoj primjer koji svjedoči tomu. Ako možete jutros, ako ne možete, neki drugi dan ćete.

Druge se trenutno ne mogu sjetiti, ali naići će mi.

Treća je da sam sretna što sam opet počela pisati blog. Jako mi je nedostajao. Jako, jako.

Kako se druge ne mogu sjetiti, moram je izmisliti.
Lijepa stvar proizlazi i rađa se iz ljepote. Dakle, digla sam se iz fotelje, pogledala se u zrcalo i kriknula; Gospode Bože, toliko si lijepa, a tako je malo samopuzdanja u tebi. Tada si rekoh: Više nikad grube riječi na sebe. I tako i bi. Ali koliko će potrajati, ne znam.

Ovo čak i nije izmišljeno, mada se ponekad događa.

Tri sljedeće stvari o kojima vam želim pisati, a o kojima još ništa ne znam, smisliti ću u hodu. Naime, kod proze se mora improvizirati. Prva, zahvaljujem se Golden age- u što prati moj blog, i svima vama koji ste pisali komentare.
Druga, čitajte blog. hr i nemojte se svađati na njemu jer kad to radite, tjerate nas ostale na duge šutnje, a bilo bi vam ljepše u našem društvu.
Treća, nemojte u ljutnji brisati blogove, pa pisati nove, to je kao da se stalno selite, zamorno je i skupo. Kad to radite, stalno mijenjate adrese i susjede. Na kraju ćete biti silno osamljeni.

I zaključak, obrišite prašinu sa svojih starih blogova i počnite opet pisati u njihove editore.

Još ćemo se puno puta razočarati u životu i biti povrijeđeni, no to nije razlog da ne gazimo dalje.

U dobrim namjerama stanuju nove prilike i novi izazovi. U novim izazovima stanuju dani koji nas ispunjavaju dubokim mirom i spokojem. Pisanje vas može razdrmati i dovesti vas do tog spokoja. To može trajati godinama, ta potraga, ali kad dođe, vrlo je blagotvorno.

Također, svi koji ste stariji i koji volite cinično i sarkastično pisati, imajte na umu da blog čitaju i mladi ljudi, pa im nije dobro servirati vlastite bitke, imati će dovoljno i svojih tijekom života.

Tri riječi: Melem, melem, melem

Zadnja rečenica: Melem po blogu

24.09.2018. u 10:21 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 23.09.2018.

....

Čujem već s dvije strane da ljudi kradu poeziju sa blogova. I mislim si, kako se poezija ne može ukrasti. Čujem da uzimaju stihove, pa ih sklapaju u zbirke pjesama. I mislim si, pa to je krasno. Osobno, bila bi počašćena da je netko inspiriran mojim stihovima napisao svoju pjesmu. I da mi itko uzme riječi, bila bi sretna. Jer i ja sam isto tako uzela i prisvojila riječi iz knjiga koje sam čitala. A oni koji su pisali te knjige su također to učinili. Prema tome, ne vidim, što se tiče mene osobno, ikakav problem.
Pa, ako mi je netko maznuo stih ili dva, neka je, samo ih je oplodio novim riječima. A što se tiče mene, također, ja sam toliko stihova doslovno otela Franji Nagulovu i drago mi je da jesam. I opet bi. I opet ću. Jer je sjajan pjesnik, marljivi knjiški mrav. I orao. Ali kako sam ih otela? Tako što sam čitala na desetine puta njegove pjesme jer ih nisam razumjela. Na stotine puta, da ih shvatim. Dok nisu ušli u moj rukopis, u moje pismo. Nisam sjela i prepisivala, pa krojila, nego sam zapamtila rečenice, stihove, motive. Potom sam krenula pisati i iz mene su izlazile njegove misli. Na to sam stavila svoj osobni pečat. A ako me bude tužio, priznat ću Kriva sam, i opet bi, i opet ću. Dok on bude pisao, dotle ću ga čitati i prisvajati. A tako dragi blogoljupci radite i vi. Šta je na stolu bloga, ponuđeno je. Neki blogovi su takvi da se ne može ništa ukrasti. Poput Eve Zmajevska. Čitajte ju. Moram priznati da još nisam dostigla stupanj razumijevanja u kojem bi mogla njene motive spojiti u svojoj glavi u smislenu cjelinu. Također je važno da uvijek prepoznate koji dio je otet, a koji ste sami dodali, gdje ste oduzeli, a kada ste spoznali značenje onih stihova koje ste si prisvojili. I ako jeste da se toga ne sramite. Eto!

23.09.2018. u 23:22 • 3 KomentaraPrint#

nedjelja, 09.09.2018.

Ličila je na Jadranku

Teta Jadranka je poginula u autu sa svojom majkom. U autu je bila i njena snaha. Na ruti Zg- Sk. Snaha je ostala živa. Teta Jedranka, mlada i lijepa, vedra i nježna postala je menadjerica jedne banke. I nikad više nije bila ista. Jer je vozila amo tamo. Jer je laptop nosila u vlaku kad još ni mobitela nije bilo. Teta Jadranka mi je na velikoj terasi jedno ljeto u Crnoj gori objasnila šta je Big Bang pomoću kamenčića. Prije nego će nam javiti, izašla sam iz stana u kojem sad i sada.
Preplavilo me i čekala sam. Teta Jadranka je mrtva, i njena majka isto. Saobraćajka.
Doma, kod roditelja, dvije slike čvrsto zakucane u zid, pale su u isti čas.
Naslov kaže ličila je, ali nijedna žena nije ličila na teta Jadranku. Ona je bila osobito svoja u nesigurnom naručju noseći godine koje su je prevarile na monstruozan način.

09.09.2018. u 23:43 • 4 KomentaraPrint#

utorak, 04.09.2018.

Vraćam se, blože, tebi

Već godinu dana nisam pisala po blogu. Uglavnom pišem po facebooku. Kako mi je dosadio blog, tako mi je sad dosadio facebook, a negdje moram pisati. Stoga, vraćam se ovom mjestu. Moram priznati da su mi dojadile pjesme i rado bi pisala prozu, nepretencioznu, običnu. Mislim da bi mi blog bio odličan prostor vježbanja. Htjela ili ne htjela, ne volim pisati po wordu i onda to ispravljati, likovati nad tekstom. Sve što napišem je nedotjerano i sirovo. Zbog toga napišem 90 posto lošeg i nekvalitetnog teksta, ali zbog one jedne dobre pjesme koja iscuri, tako nekako, na živo, vrijedi pisati i loše koje je vidljivo i drugima. Također, volim pisati u komunikaciji s čitateljom, makar to bio tek jedan komentar, i jedan čitatelj je dragocjen, sviđalo se njemu moje štivo ili ne. Vraćam se, blože, tebi!
Ovog puta ću malo pointimiti svoj blog, pa umjesto poezije iz koje često put ne možeš iščitati ni smisla, ni značenja, dati svom pismu konkretan sadržaj. Naravno, omaknut će mi se i koja pjesma. I neka je.

04.09.2018. u 21:16 • 10 KomentaraPrint#

nedjelja, 10.06.2018.

Zbog tebe

Nisam se ja rodio zbog sebe,
nego zbog tebe, draga,
da umirem,
da te volim.

10.06.2018. u 20:27 • 1 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2018  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Listopad 2018 (5)
Rujan 2018 (4)
Lipanj 2018 (1)
Listopad 2017 (7)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (22)
Travanj 2016 (7)
Siječanj 2016 (1)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (8)
Srpanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (2)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (4)
Studeni 2014 (7)
Srpanj 2014 (8)
Lipanj 2013 (3)
Svibanj 2013 (15)
Ožujak 2013 (9)
Veljača 2013 (8)

Opis bloga


Linkovi

http://youtu.be/NdLJxZwNrvc

http://youtu.be/L9EKqQWPjyo