Pjesma za dobar dan

ponedjeljak , 07.10.2019.


Ujutro je pametno rastegnuti se kao tigar.
Svijet čeka na tvoj korak.
pametno je ograničiti teritorij,
npr. dobro bolje i najbolje oko uha
opušteno lagano gibljivo oko vrata.
nahraniti tijelo kuhanim sirom, maslinom, paradajzom
i šalicom kakaa
Potom je pametno ne donositi odluke,
bolje se probuditi bez odluka.
Mislim na ono: bolest smrt rat politika
ili besparica.
pa i ono; Čemu sve to?
Dobro je te konačnice ostaviti za neku beskonačnost izvan sebe.
Poljubiti se u kažiprst
i kažiprstom poljubiti bubuljicu na nosu.
To je pametno, pametnije od svih ponuđenih navika života.

Ujutro je pametno
osluhnuti puls trave
čitaj- hodati.
Ako kiša pada, dobro je s njom padati kroz dan
ali ne u bezdan, nego za dobar dan.
Ujutro je kulturno zahvaliti dobrom danu,
jedan ili dva: Ommm, Zdravo Marija ne odmaže,
kao ni: Smrt fašizmu, sloboda narodu!

Pjesma za dobar dan podrazumijeva da on ne mora biti baš najbolji,
ali da može biti dobar,
u zdravlju i bolesti,
u toplini i hladnoći,
u društvu ili bez njega.
Dobar dan ne zahtjeva mnogo, zapamtite!!

Dobar dan traži pjesmu za dobar dan,
traži vaše vlastite riječi,
a svatko ih ima, uh, koliko ih samo imamo!
Neki od nas, potpuno neispričani,
oni koji rijetko puste glas,
a uvijek pjevaju glasno,
glasnije od ostalih, neka pročitaju i zažmire,

i u sebi ili naglas kažu:
Nego, zašto ovo ne bi bio dobar dan,
uz pjesmu za dobar dan,
uz kišu za navodnjavanje praznine,
uz sva razočarenja, bila su jučer, i prekjučer....
A pjesma za dobar dan me vuče,
otima me od malodušja i umora,
rita se i mreška,
pa me škakilja po obrazima.
Da, da, danas će biti dobar dan!!
Da, da, danas, i uz dva koraka unazad,
jedan ću napraviti unaprijed
i biti u danas, biti sada, biti ovdje.

Ne zaboravite zaželiti i drugima dobar dan,
a ako im prijete nevolje i žal,
recite im: Tvoje su, ali ih zaobiđi.
Za danas, za dobar dan.

Traži se prijateljica

četvrtak , 03.10.2019.

Oglas

Tražim prijateljicu.

Koja živi u Zagrebu.

A da je mojih godina.

I da je blizu mom kvartu ili u njemu/ Savica.

Da nije šminkerica, ni hipsterica, ni pankerica.

I da nije cajkuša, ni umjetnica, ni kućanica.

Optimalno bi bilo da je doktorica ili frizerka, može i kozmetičarka.

Tražim prijateljicu koja je umjerena i odmjerena.

Biti ću prema njoj dobra, pažljiva i odana.

Svakakve vedre stvari ću joj pričati.

Tako da se većma smije.

Nek bude moja prijateljica razdragana.

Bila ona doktorica ili kućanica.

Meni je važno da mi bude prijateljica.

Pa kad su mi dani lijepi kao ovaj,

da u nju prelijem svoju vedrinu.

A ona mi nju uzvrati.

Traži se prijateljica, hipsterica ili punkerica,

trgovkinja ili učiteljica.

Bit ću joj Najbolja na svijetu družica.

Pjesma o delfinima

srijeda , 02.10.2019.

Nisam odgojena u religioznom tonu, niti idem u crkvu, mada bi često otišla, uvijek imam taj neugodan osjećaj da sam tamo nepoželjna.
Ipak, tu i tamo pišem o Bogu, a spomenem se i Isusa.
Vidim da je Golden age tu na blogu, pa mu ovu pjesmu posvećujem.

Ljubim te. Puštam da pustiš najdublje korijenje u meni.
Ljubim te. Gradim skale do neba gdje ću te sresti.
Ljubim. Raspem svu riznicu žutih dunja pod tvoj mjesec,
ne bi li te vidljivijeg upoznala.
Isus si. Čovjek si. Komad kruha si.
Svemir si. Riba si. Lakat srne si.

U poju delfina,
našla sam za tebe definiciju.
Ti si onaj koji šuti,
kad vjetar govori krošnjama
da se razgolite pred zimu.

Pismo!

utorak , 24.09.2019.

Kažu da treba pisati pismo sebi iz budućnosti.


Evo, stigla je i 2021. godina. Pune su mi ruke posla i uživam u njemu. Kad se sjetim onih beskrajnih, dosadnih dana u kojima me ništa nije ispunjavalo, pitam se, gdje mi je bila pamet? Stalno me netko zove i nešto traži, a ja sve brzo i efikasno obavim. Naravno, kad ne mogu, ako mi je previše, znam se distancirati od obaveza i utonuti u spokoj, te se prepustiti uživanju.
Najljepše što mi se dogodilo je da su me zvali iz Severininog tima za pisanje stihova za pjesme.
Bila sam luda od sreće. Onako umorna od dugogodišnjeg pisuckanja moderne poezije, sada sam dobila priliku.
Pisati ću pjesme koje su kvalitetne i koje ljudi slušaju i pjevuše. A i upoznati ću Severinu.
Mnogi misle da je ona uobražena, a ja sam nekako oduvijek znala koliko je topla i posvećena svom poslu. Koliko je razočarenja podnijela u svom životu.
I nisam se prevarila, Severina je upravo onakva kakvom je zamišljam. Čak sam dobila i priliku da joj kažem da je premršava za svoje godine, i da je lijepa upravo onakva kakva je, i ona je prihvatila moju sugestiju i udebljala se pet kilograma.
I tako je ova godina za mene divna. Što se tiče moje debljine o kojoj sam pisala na blogu 2019. godine, sada je sva ta gojaznost iza mene. Trebalo mi je dugo, ali sam uspjela. Imam 70 kg, kao 2014. godine.
U petom mjesecu 2019. sam imala cca 110 kg. 22.9.2019. sam imala 93.5 kg.
Nisam brzo mršavila. Išlo mi je sporo zbog terapija lijekovima, inekcija, Hashimota, inzulinske rezistencije, policističnih jajnika.
Ali, gurala sam. Sada sam prezadovoljna.
Ušli smo u 2021. godinu. Nije počeo rat kojeg sam se toliko bojala zbog jačanja nacionalizma i medijskog izazivanja konflikta izmedju naroda u regiji.
Nije došlo ni do ekonomske krize. Loša je situacija u zemlji, ali stagniramo.
Puno je mladih ljudi otišlo u zemlje EU. I dalje odlaze. Čim završe školu, odlaze.
Sve nas je više sredovječnih i to mi ne smeta. U Švedskoj su zaustavili masovna silovanja što me jako brinulo i opterećivalo 2019.- e.

Život je ugodan i lijep.

Pozdrav iz 2021.-e!

Crtica iz osobnog života

utorak , 17.09.2019.

Danas sam se uputila u Vinogradsku bolnicu. Prvo, što je za mene SF, odvažila sam se ići sama. I to tramvajem. Bilo je mjesta za sjesti. Nisam imala ni jedan napad panike. Sasvim suprotno, bilo mi je ugodno. Potom, nisam bila sigurna na kojoj stanici izlazim, pa sam na Britancu pitala neku ženu. Ispred mene se druga žena okrenula i rekla da i ona ide u Vinogradsku, pa će mi pokazati. Tako sam se ja cipelcugom povezla s njom. Malo je brže hodala, nego ja mogu, ali sam hrabro gazila prema bolnici. Razmijenile smo par rečenica o vremenu i pozdravile se. Zahvalila sam joj. Sjetila sam se i da je moja baka radila u Vinogradskoj bolnici kao medicinska sestra, dok se nije preselila iz Zagreba. Sljedeće sam došla pred putokaz i potražila Endokrinologiju. Zgrada broj 6. Prljavo roza zgrada koja liči na zajedničku baraku za irske rudare. Ili neke rudare. Nikako nisam mogla naći ulaz, pa sam presrela tri medicinske sestre od kojih nijedna nije imala pojma gdje je Endokrinologija, mada smo stajali pred njom. Trebalo je samo naći ulaz. Brzo sam okružila cijelu zgradu, dok od zadnje strane ukrug nisam našla stranu gdje piše Endokrinologija. Unutra je vlažno, zagušljivo, skučeno. Ići u bolnicu je nešto kao mali Križni put. Bila sam jedno pet puta sama u posjetama na drugim odjelima, ali to je bilo davno. Tu je i centar za dijabetes. Pomislila sam jadni svi ti ljudi zajedno sa mnom, ali sam ubrzo shvatila da se osjećam opušteno i da sam sve samo ne jadna plus ekstra ponosna što sam se odvažila ići tramvajem sama. Onda sam našla pult sa sestrama. Pa su me poslali sestri Mileni. Kako sam se kao prava štreberica pripremila i na Forumu pročitala stotine iskustava oko problema vezanih za endokrinologiju, vadjenje krvi i i sl., pomislim: Yes, sestra Milena. Ona je tamo nešto kao boginja. Kad sam došla sestri Mileni, žena mi je sve objasnila, kad ću doći, upisala me u komp, pregledala uputnice i nalaze. U nekom drugom slučaju bi mi možda bila odbojna, ali ipak je to sestra Milena, osjećala sam se sigurno i u dobrim rukama. Medjutim, odjel endokrinologije u Vinogradskoj je strašno mjesto, zastrašujuće. Ludnice u kojima sam bila su puno urednije i sređenije. To jest odjeli psihotraume, da budem nježnija, i da vas ne plašim. Bila sam i jednom u Vinogradskoj kad sam prvi put išla kod psihijatra. Kad me poslušao, rekao mi je: Djevojčice, odvedi svoju mamu kući. Nije mi prepisao nikakve lijekove, ali smo bili uporni i došli do Dubrave gdje sam dobila 15 tabletica dnevno. Nadroksali su me ko konja. Nitko mi nije pregledavao hormone, mada sam svaki put naglasila svakom dr psihijatru/ ici, loše mi je jer nemam ciklus, kad ga imam dobro se osjećam. ??? Mogućnost da su mi liječili bolesnu štitnjaču i hipofizu koje ne rade sa psihotropnim lijekovima je zastrašujuća, i o toj varijanti neću razmišljati jer sad svejedno imam dijagnozu F već dvadeset godina i imati ću je cijeli život.

Uglavnom da nastavim, dobro je sve prošlo, pa sam se uputila pješke do Trga. Zagreb je blistav oko Trga, i ima lijepih kvartova, ali je sve u svemu jadan. Olinjale fasade, bistroi, jadne pekare. Pa kraj njih vrhunske, gdje rade po tri žene. Svugdje sraz sirotinje i luksuza. Na Trgu sam sjela kraj knjižare Prosvjeta, mislim i popila kavu. Bila sam opuštena i zadovoljna. Nikako mi nije bilo jasno gdje je strah, zašto mi se ne tresu ruke, kako sjedim sama u caffeu i uživam. Onda sam pješke otišla do Glavnog kolodvora i uputila se tramvajem kući. Sad sjedim na fotelji, ugodna muzika svira na radiju, muž mi je pripremio još jednu kavicu. Uživam u spoznaji da sam prizdravila, a da nisam toga ni sama svjesna. Biće loših dana, ali i vi koji ste zdravi ih isto imate. Zar ne?

Mirna, nemirna i neodredjena

ponedjeljak , 16.09.2019.

Danas sam posve mirna.
Kad sam mirna, dopustim si da budem ljuta.
Kad sam ljuta, nisam svoja.
Kad nisam svoja, ugodno mi je.
Nisam navikla na ugode, pa brzo prekinem tu emociju.
Naprosto, sve je dobro.
Ali ja nisam navikla na to.
I kažem mužu: Ne mogu ja ovako. Toliko je lijepo da ne znam kud bi s tim. On se smije.
Toliko je ugodno da ne znam kud da odem da to podijelim.
Ne mogu ja to sama. Dam njemu mnogo. Ali u meni ima još ljepote i ugode.
Nakon nekog vremena to postane trpnja, pa se vratim na svoje.
Čeznući za opuštanjem.
Imam 9 dijagnoza plus 10- u. To je najmanji problem.
Nije teška bolest kad je ugodno.
Nije teška bol kad je fizička.
Nije teško biti invalid.
Teško je kad ti se u prsima sakuplja mladost i radost,
s nemaš skelu na koju bi je prebacio. Nije to euforija.
Nego, more zadovoljstva.
Iz jednostavnog razloga što sam živa. A umrla sam odavno.
Slušam riječi dok pišem, toliko patetike, gnjusno je.
Poput narodnjaka.
I u riječi gnjus mogu naći ugodu. Naprimjer, slatka guska kao lubenica. Prilog od krumpira i guska iz pećnice sa kestenima plus slatko od borovnice. Živi gnjus, ljudi moji.
Tko to može jesti?
Sad se smijem naglas. Ja to mogu jesti.
Mogu očupati gusku za perje, pa sašiti novi jastuk.
Ne, ne. To su moje none radile. Nisam ja ta generacija.

Danas sam posve nemirna.
Kad sam nemirna, sve me brine.
Kad me brine, imam osjećaj da postoji nešto konkretno zbog čega živim.
Kad tog nema, kad nema motiva za brigu, postanem beskrajno mirna i onda sam u opasnosti jer svaki tren mogu početi pisati.
Ako budem pisala, mogu se izdati. Ako izdam sebe, onda ću i druge i tko će ih onda štititi od mojih riječi.
Moje su riječi slične granatama.
Ja ratove i romane ne bi započinjala. Radije ne.
Radije neka sve ostane mutno i u magli. Nek lepršaju guske po vodi poput labudova.
Nek mi život dobaci šal od svile kako pjeva pjevač, da se pomazim njime.

Danas sam neodređeno. I nikog nije briga za to. Ma, lažem. Lažem čim zinem. Ima onih koji me vole više od života, ali im to ne priznajem.
A zašto?
Zato jer su mi dani dugi i dosadni, a ne želim pisati i postati pisac.
Znate ono, ozbiljan književnik.
Govoriti o velikim i prijelomnim trenutcima u našoj blatnjavoj prošlosti, mojoj, tvojoj, njihovoj.
Svi imamo u sebi klicu rata, klicu mira, klicu nemira, neodređenih osjećaja,
ali nema više zemlje u koju bi zasadili klicu mira.
Neki su pustili korijenje i zalili ga krvlju. A tko su ti neki?
Ti neki su oni o kojima mislim da ne trebam i ne želim pisati. Želim se osjećati neodređeno. Bez identiteta. Bez te sluzi što izlazi iz mojih riječi i želi se negdje uvaljati. U toplu, čistu, suhu nosnicu, pa kihnuti po tudjem obrazu. Jer pljunuti je malo. Eto!

Neće biti nježnih riječi

Možda jednom ovo isprintam i zagrlim papir. Možda. A možda i nikad.
Možda jednom budeš star. Možda. A možda i nikad.
Ne bi podnijela da ostariš,
pa mi uputiš nježnu riječ.
Bilo bi mi jednostavno previše.
A kako to? Pitaš me u čudu.
Tako. Kad se 20 godina šuti.
Kad se 20 godina kupa u nedostajanju.
Kad je i nesporazum. Oni nesporazumi koji se dogode u adolescenciji dok se ne poznajemo.
Dok ne poznajemo ni sami sebe, kamoli drugoga. Eto tako.
Kad se 20 godina uništavaš tuđom šutnjom i kad si od toga toliko nagrižen, kad ti organi počinju otkazivati jer im je dosta.
Tako.
Tako ti preostane da počneš misliti na svoje tijelo.
A carstvo emocija ispuhneš kao košticu šljive posred seoskog puta.
Još bi se i sagnuo,
pa pustio da ti iz usta idu koštice, da ispustiš tonu koštica.
Da zatrpaš cijelo selo košticama.
Svaka je minuta šutnje po jedna koštica.
Dodje ti da ih izvučeš iz svake pore svog tijela.
Dok ne nestaneš. Dok od tebe ostane prah.
Onda nek one za stotine godina rode.
Kakav bi to bio šljivik. Hektari šljivika. Tvornica marmelade sazdana od jedne dječje ljubavi i dva nestala tijela. Tako.
I zato ne bi nježne riječi.
Više volim da sam ti nesnosna i nevažna. I da me na telefon pitaš:
Kak si se ti mene sjetila?
Čuj, kako? Čuj, pitanja? Čuj, imam želju da ti kažem: Stoko bezobrazna!
Ali i ja šutim.
Plodim grlo šutnjom, punim ga košticama. A koliko patetike u ovom zapisu ima tek. Dodje mi da sebi kažem: Stoko, stop!
Zašto pišeš?
Ali ne mogu, kad sam ja biserna vjeverica.
I ti to znaš, i kako vjeverice razbijaju orahe, a ja svoje bisere.
A oni se neće smrviti koliko god lupam.
Lupam po vratima jednog srca,
koje će isprintati moje lupanje,
a slatko uživati u tihom kucanju koje se nikad neće dogoditi.
Jer, naime, ja sa tobom biram buku,
pokatkad i bijes.
Što znači da neće biti nježnih riječi.

Babe i ratovi

subota , 14.09.2019.

Pričala bi vam. Pričala bi vam o tome kako pravopis nije važan i kako se ratovi začinju kad se ne riješe duge tišine. Prc za osvetom, prc onoj susjedi što mi nije vratila rajnglu za koju sam otkidala od usta. Ili onu za vjenčanje. Pa kad se desi rat, a rajngla pretka završi na krivom mjestu, svaki unuk će znati tko je kriv, tko je otisnuo rajnglu u drugu regiju. Ili traktor, slike, psihu ili špigl. Ako unuk dovoljno upečatljivo zapamti priču koja je i stvarna, uzet će pušku i vikati da je za domovinu ili otadjbinu. Uvijek su dva unuka. Jedan sluša ženu, jedan pradjeda. Obadva najebu. A pamte se suveniri iz NDH. Sigurno je neka nona imala tećiju iz koje su svi zajedno jeli, a onda se netko sjetio da sam želi kuhati. Sam na svome. Uvijek baba zapičinje rat. Djed nikad. On je mirno izdeveta. Ona šuti skoro cijelo stoljeće, pa pusti glas, pusti pticu, pusti jarebicu.
Volim Hrvatsku. Volim hrvatski jezik. Volim i Bosnu, ali me jeza hvata od nje. Volim narodnu muziku. Turbo folk. Volim Lepu Brenu, ali više ne slušam narodnjake jer su stihovi pjesama užasno destruktivni. Tko je više patio, tko je koga ostavio, tko traži osvetu, zašto sam bolja ja nego ljubavnica itsl. Neslušljivo. Ali, u nekim periodima mi je bilo blisko. Koliko i Gibonni. A sad ga više ne mogu. Ne želim bol. Negiram da je Oliver umro i ne slušam ga. Za koju godinu možda prihvatim. Nego, vratimo se babi. Baba je crna magija. Baba je praznovjerje. Baba je rađala na mećavi. Svekrva se pokrila njezinim pokrivačem. Tu vam je porijeklo ratova. Kratko i jasno. Ako babi opet ukradu tećiju, ako se namjere na krivu babu, ona će zaklati goluba i mi smo svi na ledu. Pisala bi vam zašto pravopis nije važan kada bi prestali vjerovati u crnu magiju. Ovako, ostaju kratki zapisi.

Anina kosa

Anina kosa

Ana ima godina.
Gospode Bože, tvoja divna kosa, Ana.
Tvoja kosa je mlada.
Ana ima lice zrele, ali mlade žene.
Poput breze kad zahukta na vjetru.
Krhka je i nečujna,
pravedna i blaga.
Gledam tvoj hod.
Tako živ. I tu divnu kosu.
U tebi je toliko života,
još toliko spokojnih trenutaka,
vedrine,
jabuka i dunja,
snijega i sunca.
Ti si još uvijek izvor.
Pa kad god pomisliš
misli završenosti,
sjeti se da su pjesnikinje vidjelice.
I da ćemo se uskoro sresti
da mi ispričaš,
kako ljubav gori na vjetru,
i među klasjem sriče raj zrelosti.
I kako se fijuk Save,
prelomio na tvojim obrazima
kad si primila prvi poljubac,
pa šapnuo tvojoj kosi:
Budi lijepa, budi ponosna
i nosi me u sjećanju.

...

utorak , 10.09.2019.

https://youtu.be/E2XCepwaYDc

<< Arhiva >>