petak, 30.06.2006.
:(
Grozno se sad osjećam. Možda će zvučat ko neko razmaženo derište al briga me. Vidjela sam tatu danas na 15 minuta i to mi je skroz ništa bilo jer nisam ga vidjela već mjesec dana (ne mogu zamislit kako bi mi bilo da ne idem pola godine doma). Ovi rokovi su mi ionako prestresno razdoblje i onda sam skroz emotivno osjetljiva tako da sam otišla kod Crne poslije jer mi bilo skroz teško i nakupljalo se nešto. Sad sam se čula s tatom (da, zvala sam ga u pola 3 ujutro bio je na putu pa...) i skroz mi je teško sad samo mi suze glupe. I htjela bi da je netko tu sad uz mene... i koma mi je kaj prvo pomislim na Sullya i Ivu onak ne znam oni valjda imaju najbolje strategije smirivanja al oboje spavaju i to je koma s tim mojim čujenjem do dugo u noć. Wazovski je budan... radio je do sad. Čuli smo se ranije.. ne fali mi on koliko ona moja neidilična obiteljska atmosfera i koma je i to što mi ne fali on. Da to je koma!
DODATAK:
Zvao me sad (Wazovski) ... plačem zadnjih pola sata... Ne mogu staviti riječi uopće na papir da dočaram kako se osjećam. Ljudi su sebični, i ja sam... al sam s ljudima do kojih mi je stalo previše nesebična. I meni je preteško sad, dođem mu sva u suzama onak nakon razgovora s tatom i sve što trebam je neka lijepa riječ.. ajd izdrži il nešto al ne onda je on u bedu jer ima svoj film neki i ja njega smirivat moram i propitivati kak se osjeća. Kad će se netko više počet brinuti o tom kako se ja osjećam i posvetit uopće malo pažnje tome a da se ne skrene odmah tema. Mislim kako ne može shvatit da nije način kad ti neko fali doći i biti ljut zbog toga i ne znam koju dramu raditi... Izdržiš jednostavno il ti fali netko pa dođeš do tog nekog tko ti je 40 minuta udaljen. Ne razumijem, da su situacije obrnute ja bi prestala jadikovat, sjela bi u prokleti auto i došla do tog nekog pa makar da ga zagrlim. Mislim koji problem je 150 kuna potrošit postao odjednom. Kužim da ne ostaje mu puno para od svih izdataka al mislim da ak ti nije problem otić van, na tenis, il 5 puta dnevno do grada i natrag ne bi ti trebao biti problem izdvojiti toliko da odeš vidjeti tu curu neku kad ti već tako jako fali i ne možeš bez nje, i ne znaš kak ćeš izdržat još mjesec dana i osjećaš se jadno. Nekad mu ne bi bio problem ni 1050 izmislit.. ma ne želim uopće o tome jer mi sad ovo sve lagano u ogorčenje prelazi. Žao mi je... ponajviše jer se osjećam krivom.. a nisam kriva i ne želim se tako osjećati ikad više... I razmišljala sam poduzeti neke stvari.. otić do njega na sat dva.. posudit pare neke i poslat mu... al neću.. ne poduzima mi se ništa.. dosta mi poduzimanja uopće... Samo me ubija tu u pojam i sad umjesto da pišem prokleti seminar moram se dobivati sat vremena već, plus kaj imam ispit na koji neću izać sad stvarno više jer ću prespavat poslijepodne cijelo. Skroz me psihički i fizički umaraju ovi razgovori više. Mislim da ću iscenirati kvar neki na mobitelu jer onda neće imati toliko vremena na raspolaganje da me ubije u pojam. Najgore kaj kužim jako dobro kak se osjeća čovjek koji je naviknuo da me vidi svaki drugi dan i onda me ne vidi mjesec...al ne kuže mi se više nikakve i ničije stvari. Uvijek ja moram imati obzira.. nek više on ima prema meni.
I počet ću mislit lagano kak sam se opet zeznula. I kak ću opet provesti s nekim 4 godine života i shvatiti da to nije bilo to. I problem je što nikad TO neće biti TO!!!
- 03:11 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
srijeda, 28.06.2006.
Svašta pomalo.. ništa konkretno
Sutra su multivarijatne – The Exam. Količina truda uloženog jednaka je nuli, al ajd da ne budem prekritični nekih 1,2 od mogućih 10. Očekivanja su nikakva osim da ću se zblamirati tamo kad pokažem «zavidnu» količinu razumijevanja za materiju. Opet se javio onaj moj najveći životni problem – nedostatak vremena.
I Sully pita sad jel idemo na Bundek a mislim pa ne mogu da ne idem.. borim se s kroničnim nedostatkom kisika pa sad da ne iskoristim priliku :)
Stekla sam dojam da se Ugo ljuti na mene... možda je emotivno vezan za onu zelenu stvar kojom sam ga gađala u pon pa je to povrijedilo njegove osjećaje a možda je sve samo fikcija. Mada onaj pogled neću nikad zaboraviti i to što nisam dobila odzdrav je povrijedilo moje osjećaje pa sad svi su povrijeđeni.
Ja si mislim kak su svi nešto jadni u zadnje vrijeme pa si promišljam o uzrocima raznim i opet dođem do tog da ove vrućine nisu nikakvog dobra donijele.
Zbilja mi treba onaj 7-dnevni odmor u planinama negdje bez kontakta s civilizacijom i bilo kakvim poznanicima uključujući Wazovskog.. jednostavno da se maknem nekud. A taj bijeg je daleko daleko daaaaaleko od realizacije.
- 16:48 -
ponedjeljak, 26.06.2006.
Krijesnice
Razmišljam sad o krijesnicama. Koliko ih dugo nisam vidjela... dugo.. predugo već...
Iskreno mi fale krijesnice neke sad u životu (čuješ ti) fale mi te proklete krijesnice... Mislim što? Djeluje zbunjujuće što pišem o krijesnicama sad? Ne znam... i meni je zbunjujuće.. ne samo krijesnice.. zbunjuje me sve. U biti ne znam zbunjuje me to što me zbunjuju krijesnice i što me uopće zbunjuje to što sam zbunjena.
Asociraju me onak na tračke nade neke koja bljesne i ugasi se... i taman misliš da si je uhvatio a ona ti sklizne i nestane... I sve što možeš je vidjeti kak bljesne u pravilnim vremenskim razmacima al ona je već u daljini i tako je nedostižna. I dok tužno promatraš kako nestaje pojavi se nova i nadomak ruke ti je i kreneš za njom.. za tim novim tračkom nade i hvataš je a ona opet klizi niz prste i nestaje...Al ne, ti se ne daš.. boriš se.. stižeš je.. i misliš da si je uhvatio.. da je sad tvoja... Al prerano, jer čim si se poveselio da je tu... da je imaš... ona već nestaje u krošnji nekog drveta koje veselo širi grane i prihvaća je... I sve što možeš je tužno gledati za njom i pogledom potražiti novu ili jednostavno... odustati.
Najlakše je odustati... predati se i ne trčati za krijesnicama više.. čekati da one dođu do tebe... al one ne dolaze... moraš ih potražiti.. SAM! A ako i zaluta poneka sama i sleti ti na dlan nećeš je ni primjetiti jer si zaokupljen onima koje su ti izmakle...pobjegle... napustile te. I onda puštaš i ovu koja je tu nadomak ruke..a ona samo traži tvoj pogled... samo mali pogled da je želiš u životu... da želiš da ostane tu kraj tebe... da bljesne i zasvijetli ti s vremena na vrijeme... Da bude tvoj bljesak nade! Samo trebaš zatvoriti dlan i zadržati je.. al ne...ti to ne činiš... ne jer si prezaokupljen tugovanjem za svim krijesnicama koje su ti izmakle i napustile te. I gledaš ih u zagrljaju drugih drveća koja su našla svoj smiraj i sretna su s njima...s TVOJIM krijesnicama.
Al ne shvaćaš da one nisu ni bile TVOJE krijesnice.. one su bile samo tuđe krijesnice koje su tražile put do svog smiraja... u tuđim krošnjama... i zato su te mimoišle i kliznule ti niz dlanove. Tebe čekaju druge krijesnice koje će ti dozvoliti da ih stigneš... uhvatiš i zadržiš... i ne treba gubiti previše energije na traženje...dolazit će ti one same.. i samo se pojaviti kraj tebe i u tvojim dlanovima! Treba ih samo znati prepoznati! I ne dozvoliti da ti skliznu niz prste!
Nije u kontekstu u kojem su meni krijesnice padale na pamet al za kraj želim ovjekovječit mudru misao meni dragog autora zvanog Ugo koji me je uopće i potaknuo na razmišljanje o krijesnicama kao simbolima nekih drugih stvari za kojima svi tragamo u životu... na njihovu krhkost, ali opet čitav spektar sjaja koji dolazi s njima i na to da nikad nije neprikladno trčati za krijesnicama bez obzira što drugi mislili o tome.
Nisam ulovio ni jednu, nije prikladno čovjeku mojih godina :) A i šta će ti krijesnice, krhke su i trule. Al uvijek sam bio fasciniran time što mogu svijetliti. Al opet kažu da i mokraća od mačke svijetli u mraku, go figure.
- 10:40 -
nedjelja, 25.06.2006.
Iz ove kože se ne može, da vidimo što se može u njoj
Provela sam neki dan cijelo poslijepodne na neurologiji u Vinogradskoj s frendom. Imao je simptome moždanog udara po četvrti puta al dobro nije sad to tolko bitno :) (Dobro je on).
I sad kak su zajedno odjeli neurologije i psihijatrije u ona 3 i pol sata tamo bilo je zanimljivih događaja ho ho. I iako je za očekivati da će velik broj svekolikog nam hrvatskog pučanstva biti više orijentirano na psihijatriju u ona tri i pol sata tamo svratila su samo dvojica, s tim da se onaj prvi vraćao u nekoliko navrata s novim idejama kako bi mogao izvuć veću količinu heptanona pa se na kraju zadovoljio i s manjom količinom antidepresiva koje mu naravno nitko u ljekarni nije htio izdati. I onda dođe gospodin u 50-tim i kaže : «Mene je poslala žena da porazgovaram s psihijatrom». Pita ga psihić: «A gdje je ta draga gospođa» (mogao se izraženi sarkazam uočit u pitanju ;)) Ostatak razgovora nisam mogla čuti.. zatvorili vrata kad su vidjeli kak zainteresirano promatram :) Moram priznati poraz... ipak su žene te koje tjeraju muškarce u ludilo he he :))
S druge strane nije bilo tako veselo. Vidiš tu tanku granicu između života/smrti, svjesnog/nesvjesnog.. postaneš svjestan ljudske krhkosti, smrtnosti.. ali nije to ono što plaši već činjenica da se tako lako svedeš na beživotnu hrpu mesa koja nije svjesna svog postojanja i mislim da je to ono što najviše plaši.. dementnost... nesvjesnost... i najgore... gubitak neovisnosti kojoj si toliko težio... postaješ kao dijete... u potpunosti ponovno ovisan o drugima (dobro je ako imaš tih drugih) i ono što te ubija je stanovita stvar zvana – PONOS! Što se desi s njim?! Nestane, potisnut je, muči, kopa, nameće razna razmišljanja, tjera te u plač, tugu, depresiju, svađu, odbijanje, negiranje... i na kraju... ponos te ubije! Osim ako se ne uzdigneš iznad toga... dopustiš drugima da ti pomognu, promijeniš sustav vrijednosti i napraviš ono što možeš u koži u kojoj jesi, prihvatiš situaciju u kojoj jesi i naučiš se nositi s njom. Karmu možemo svi odraditi, dharmom je možemo ublažiti (ili otežati) te nešto naučiti.
I za kraj nešto o Drašku Regulu... čovjeku koji se uspio uzdignuti iznad svega.. i ostati optimist.
Draško o Drašku (preuzeto iz D. Miljković, M. Rijavec: Tri puta do otoka sreće)
Imam 43 godine. Od mnogih škola ( što završenih, što nezavršenih) spomenut ću samo Filozofski fakultet u Zagrebu (ruski/engleski), koji sam završio dan nakon što mi se rodilo četvrto dijete. Prije toga i nakon toga radio sam svašta (čak neko vrijeme u struci – kao prevoditelj), od vođenja firme do pripreme za tisak, uvijek usko vezano uz računala. Kad sam dogurao do 39. godine života, bez ikakve me najave zaskočio moždani udar. Zapravo dva. Prvi mi je paralizirao desnu stranu, i otežao donekle govor, ali ne do nerazumljivosti. Tri tjedna sam se (dosta uspješno) oporavlja u jednim toplicama kad me opalio i drugi udar, ovaj put u moždano deblo, koji me doveo u tzv. Locked – In Syndrom, ne mogu se micati ni govoriti (motorička afazija). Srećom, uspio sam se riješiti katetera i sonde (bio sam skroz inkontinentan, hranili su me kroz plastičnu cijev jer nisam mogao gutati), zahvaljujući prvenstveno strpljenju moje supruge i moje mame, a uspio sam koliko toliko osposobiti vrat (pa uspijevam tipkati šipkom pričvršćenom na čelo) i sklepati računalnu infrastrukturu. Tj. dao sam je sklepati, prema mojim zamislima, a i prodali smo vikendicu pa smo mogli nabaviti sve potrebno. (Otud mje oduševljenje internetom, uopće, e – mailom kao medijem – druga strana uopće ne primjećuje moje motoričke nedostatke! Ako uopće zna za njih. Ako zna, lakše ih apstrahira!) Do tada smo se sporazumijevali (pošto je otpao i govor tijela) pomoću govora očiju (skroz intuitivno-asocijativna metoda) te prozirne folije s abacedom, zapravo evolucija moje komunikativne metodike je predugačka, pa vas neću gnjaviti s time ovdje!
I tak... Sad sam u invalidskoj mirovini, pomažem djeci oko škole, pišem haiku, proučavam Visual Basic i web-design (intenzivno rabeći računalo&internet), pomažem supruzi da nađe posao i da nauči baratati PC-jem, pišem knjigu o nakupljenim iskustvima u protekle četiri godine...
Zapravo, znate kaj? Počeo sam raditi svoj we sajt, još je u «roh bau» fazi (još nije za širu jadnost, nadam se poživjeti dovoljno da ga završim), ali na njemu je par sličica koje mogu dosta toga predočiti, pa da vam neopterećujem modem slanjem fotki, evo link Draško Regul
Tak, malo sam se raspričal, vi slobodno skratite koliko treba, ionako je kontekst već previše komprimiran, uvijek nekaj fali... (Ma, nismo ništa skraćivale).
I zbilja.. tek kad izgubiš nešto što ti se podrazumijevalo da je tu kao dio tvog postojanja dođeš do moralne dileme – Što je čovjeku važno, vrijedno? "Nekome je kraj svijeta voziti Ferrari i nositi svaku noć drugu, Armanijevu, pidžamu. Meni osobno je kraj svijeta otići do zahoda i obaviti sve svoje potrebe, a da nikoga ne gnjavim da mi pomogne" ( by Draško Regul).
Što reći više! Raspon potreba je vrlo širok i čovjek treba osjetiti gdje je granica između skromnosti i bahatosti.
- 17:30 -
petak, 23.06.2006.
Naslov bez naslova
Znam da sam sad pretjerano emotivno osjetljiva i da me diraju sve sitnice koje trebaju i ne trebaju, i diraju me stanja drugih ljudi jer postanem svjesna kako jako ne mogu ništa poduzeti da promijenim nešto.
I tako želim komadiće sebe podijeliti ljudima drugim a ne da ih gubim putem i ostaju onak odbačeni i samo ih pregaze slučajni prolaznici bez da se osvrnu i boli to što se ja osvrćem za njima i vidim kak ih gaze. I nisu sad drugi ljudi krivi ja sam ta koja treba kupiti svoje otpatke a ne kupim ih.. nekad jednostavno nemam snage sagnuti se i skupit ih. Očajnički trebam nekog da me podigne nekad... da mi ne dozvoli da padnem... pa i nek padnem al da ne dozvoli da se razbijem.. i opet nek se razbijem al ne jako... jer ne znam koliko padova mogu još podnijeti... a broj ne prestaje rasti. I skuplja se opet gorčina neka u mene jer ne mogu ne misliti, ne osjećati, ne živjeti i disati u svijetu i društvu koje je postalo samo podsjetnik na one dijelove koje želim izgubiti.. a oni ostaju... ne otpadaju putem, ne gaze ih, ne dijelim ih s drugima... ne dižu me kad se spotaknem na njih.
I nekad zapadnem u mislima how all it`s my fault.. Trebala sam učiniti nešto... Ali nisam...Ni onda da spriječim.. ni sad da pomognem da nestane... Jednostavno stojim i ne činim ništa.
- 17:30 -
srijeda, 21.06.2006.
Imaš sabotera?
Neki simptomi po kojima možete prepoznati da se u vas uselio saboter i da vam treba “egzorcist”:
- Ne prihvaćate odgovornost za ono što vam se u životu događa, a ciljeve nastojite postići razvijajući simbiotske odnose s drugima, tj. nakvačite se na nekoga da vam, kao pomaže, a zapravo vas tegli jer se bojite kako niste sposobni uspjeti sami. Manipulirajući tako drugima, samohendikepirate sebe.
- Radite ne vodeći računa o svojim granicama: fizičkim, intelektualnim, emocionalnim i financijskim; stalno ispadate nečija žrtva.
- Financijske odluke danas donosite na temelju uspjeha kojeg očekujete tek sutra ili prekosutra.
- Zapadate u raspoloženja ništa mi se ne da, ne diraj me, bez želje da zagrebete malo ispod površine i shvatite o čemu se tu zapravo radi.
- Već kao dijete ste bili izuzetno bistri i snalažljivi i uspijevalo vam je manipulirati roditeljima, a njima nije uspjevalo postaviti vam prave granice. Sada vam nedostaje to iskustvo, pa ste ljuti kada se pojavi prepreka i za nju onda, dakako, optužujete druge.
- Ne volite igrati po pravilima; volite uzbuđenja i stvarate situacije u kojima se previše traži i od vas i od drugih. Ponekad to dovede do iznenađujućeg uspjeha, ali češće se sve pretvori u katastrofu.
- Pokušavate brinuti o ljudima čiju ljubav želite, ali mislite da ju ne zaslužujete. Dovedete te ljude do toga da počnu od vas očekivati i više nego što im možete pružiti, ali se onda raspadate jer ih ne želite razočarati.
- Niste u stanju osloboditi se ni prošlosti niti loših odnosa, ni praznih ideja, ni bezuspješnih metoda rada. Imate problema s dovršavanjem započetih poslova s kojima stalno žonglirate. Izgledate zasposleno, ali postižete malo.
- 23:58 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
utorak, 06.06.2006.
Za licemjerne egoiste
Samo jedna stvar! Ovo je moje intimno razotkrivanje i dakle u skladu s tim dopuštam si govoriti o svim stvarima koje me direktno pogađaju pa ticale se one i drugih ljudi.
I za kraj priča jedna vezano uz ljude kojima je posvećen post!
Žena u trgovini bira sladoled, kad je neka druga naglo uhvati za ruku i zaviče:
- Makni se odavde! Što će ti to, ionako si već dosta debela!
Ona se, zaprepaštena,okrene i nađe licem u lice s posve joj nepoznatom osobom. Ova se zbuni i počne opravdavati:
- Joj oprostite, učinilo mi se da ste moja prijateljica.
Ova se u međuvremenu uspjela povratiti, no onda joj ne osta dužna:
- Zar vi imate prijateljicu?
- 18:31 -
ŽIVOT JE APSURD ILI ŠALA
Ovako su povremeno mislili Albert Camus, Charlie Chaplin, Bob Dylan, Lou Reed i Oscar Wilde. Albert Camus je tvrdio kako je apsurd suštinski pojam i prva istina. Charlie Chaplin je jednom život opisao kao tragediju kad se gleda izbliza, ali kao komediju kad se promatra izdaleka. A Bob Dylan je smatrao da postoje među nama mnogi koji osjećaju da život nije ništa drugo do jedna velika šala.
Može li se uopće nešto zaključiti?
Ako uopće i postoji neki zaključak, onda je on taj da smisao života i dalje ostaje misterija. Možda ga je ljudski um jednostavno nesposoban otkriti. A možda smisla uopće ni nema. Život je sigurno ponekad okrutan, nepravedan i svodi se na borbu. A ponekad sve izgleda apsurdno ili kao nečija velika šala.
No, s druge strane, postoji i nada da život možda ipak ima smisla. Možemo mu ga dati sami, ali njegov smisao može biti i nešto veće od nas. A kad pronađemo istinu, trebali bi se boriti za nju. I na kraju, naš zadatak je da pridonesemo nešto pozitivno društvu u kojem živimo i duhovnoj evaluaciji čovječanstva. Trebali bi ostaviti svijet boljim nego što smo ga našli.
- 12:35 -
ponedjeljak, 05.06.2006.
VIRTUAL SHELTER
Želim napravit svoj virtualni svijet... u koji mogu pustit sve dijelove mene koji nemaju svoje mjesto u stvarnosti i dati im da žive svoj virtualni život. Je li to tako nemoguće? To have your own virtual shelter?!
- 23:58 -
